Unatoč velikoj važnosti ženskog poduzetništva država njegov potencijal ne iskorištava dovoljno, a poduzetnice, pogotovo kada tek započinju svoj posao, često se susreću s brojnim preprekama. Između ostalog, riječ je o financijama, izostanku podrške okoline i umrežavanju, a i češće rade od kuće te podnose veći teret brige o obitelji uključujući neplaćeni kućni rad. Taj se rodni aspekt često zanemaruje i strategije razvoja ženskog poduzetništva, kako na razini Europskoj uniji, tako i na nacionalnoj, ne problematiziraju poduzetništvo kao maskulini normativ te se diskurs o poduzetništvu gradi kao navodno rodno neutralan diskurs. 

VEZANE VIJESTI

Prema zasad dostupnim podacima Eurostata, 2018. je u Europskoj uniji bilo samozaposleno oko 10 posto žena i 18 posto muškaraca što je još jedan dokaz da je žensko poduzetništvo osjetno slabije razvijeno od muškog te da ga je potrebno poticati. Naime, gospodarski rast pojedine zemlje ovisi o sposobnosti stvaranja i razvitka poduzeća konkurentnih na domaćem i međunarodnom tržištu koja utječu na porast zaposlenosti. 

Eurofound, agencija EU-a sa sjedištem u Dublinu kojoj je cilj poboljšanje životnih i radnih uvjeta, objavio je nedavno publikaciju ‘’Žensko poduzetništvo: javno i privatno financiranje’’, u kojoj je prikazano stanje financiranja ženskog poduzetništva u Europskoj uniji i Norveškoj, odnosno problemi i moguća rešenja, a u pripremi publikacije su sudjelovali i stručnjaci iz hrvatskog Instituta za javne financije (IFJ).

‘’Istraživanja diljem EU pokazuju kako brojne poduzetnice imaju otežan pristup kapitalu potrebnom za pokretanje i rast poslovne aktivnosti te se suočavaju s ozbiljnim teškoćama i nepovjerenjem u pokušajima prikupljanja potrebnih inicijalnih financijskih sredstava. Obično su nedostupnošću povoljnih izvora financiranja najviše pogođene poduzetnice koje tek započinju sa svojim poslovanjem’’, upozorava u svojem osvrtu Predrag Bejaković s Instituta za javne financije, koji je s kolegicom s IFJ-a Irenom Klemenčić sudjelovao u izradi publikacije.

Tijekom posljednih nekoliko godina diljem Unije su se pojavili javni i privatni investicijski fondovi namijenjeni ulaganjima u žensko poduzetništvo, koje često osnivaju i njima rukovode žene. Bejaković ističe da ‘’investicijski fondovi koji posluju imajući na umu zadovoljavanje poslovnih, u prvom redu financijskih potreba poduzetnica, uspješno premošćuju poteškoće koje potencijalne poduzetnice susreću u osiguravanju potrebnih inicijalnih financijskih sredstava i utječu na društvene stavove’’.

VEZANE VIJESTI

Osnivanje i poslovanje ovih fondova usklađeno je s ciljevima održivog razvoja koje proklamiraju Ujedinjeni narodi (UN), a u Belgiji, Češkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Španjolskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu osnovano je 11 privatnih fondova koji u svojoj ulagačkoj politici imaju i rodni kriterij. Bejaković objašnjava da su ''utemeljeni  iz potrebe za ulaganjem u poduzeća kojima upravljaju žene i osiguravanjem potrebnih financijskih sredstava za rješavanje socijalnih pitanja, posebice onima vezanim uz položaj žena na tržištu rada, a takva politika može pridonijeti stvaranju novog modela financiranja poduzeća koji bi bio prikladniji za poduzetnice''. I Hrvatska je jedna od EU zemalja koja ženama omogućava javno financiranje poduzetničkih aktivnosti, naime, Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) još od 2011. provodi Program kreditiranja poduzetništva žena. No, štošta bi mogla primijeniti i iz Eurofoundove publikacije s obzirom na to da sadrži i niz praktičnih primjera iz raznih država članica EU-a o financiranju ženskog poduzetništva koji se, smatra Bejaković, razmjerno lako mogu primijeniti i u drugim državama članicama.

Posebna važnost publikacije leži u tome što posebno naglašava da bi javne politike za podršku ženskom poduzetništvu trebale u obzir uzimati i činjenicu da su ruralna područja obično nedovoljno pokrivena privatnim i javnim fondovima za kreditiranje poduzetništva. ‘’Kad privatne financijske ustanove ne uspiju poduzetnicama osigurati odgovarajuće financiranje, nastali jaz često se rješava putem državnih inicijativa, uključujući i programe lokalnih i regionalnih vlasti. U nekim zemljama, npr. Francuskoj, Irskoj, Slovačkoj Republici i Ujedinjenom Kraljevstvu, država ima snažniju ulogu u uspostavljanju ili osnivanju javnih fondova za financiranje poduzetništva, posebice ženskog’’, ističe Bejaković.

Upozorava i da ‘’nedovoljna ulaganja u poduzetničke aktivnosti žena ukazuju na nedostatno iskorištene kapacitete u gospodarstvu što ograničava gospodarski rast i mogućnosti zapošljavanja te koči ostvarivanje jednakih mogućnosti za oba spola. Donositelji odluka bi trebali osigurati da poslovne politike i prilike jednako koriste i ženama i muškarcima. Postoji jasna potreba za poticanjem financijskih institucija da u svom poslovanju i odlukama o ulaganjima imaju na umu i važnost usmjeravanja veće pozornosti na rodna pitanja’’.

VEZANE VIJESTI

‘’Promicanje ženskog poduzetničkog modela i smanjenje rodne segregacije u obrazovanju i zapošljavanju mogu biti od velikog značaja za smanjivanje rodne nejednakosti što bi trebao biti prioritet na nacionalnoj i europskoj razini. Također od najveće je važnosti iskorjenjivanje rodnih stereotipa, predrasuda i percepcija koji mogu ograničavati društveni i gospodarski napredak’’, naglašava Bejaković i zaključuje: ‘’Na svim razinama, od obitelji i škole do radne sredine, nužno je sustavno raditi na uklanjanju svih tih predrasuda i negativnih stavova o sposobnostima poduzetnica’’.

Međutim, strategije razvoja ženskog poduzetništva, kako one u Europskoj uniji tako i nacionalne, ne problematiziraju poduzetništvo kao maskulini normativ te se diskurs o poduzetništvu gradi kao navodno rodno neutralan diskurs. Žensko poduzetništvo se promatra kao resurs kojemu su potrebne specifične politike i mjere kako bi ostvarilo općeprihvaćene kriterije uspješnog i profitabilnog biznisa, upozoravaju Orlanda Obad i Tea Škokić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku.

Obad i Škokić su autorice rada ''Brižno poduzetništvo u ženskim poslovnim praksama. Od reprodukcije do destrukcije patrijarhata'' u kojem propituju rodno uvjetovane prepreke za uspješno poslovanje poduzetnica. I to posebice u segmentu ravnoteže privatnog i poslovnog života, rodno uvjetovane podjele kućanskih poslova unutar šireg problema socijalne reprodukcije u patrijarhalnim društvima te u segmentu stila vođenja poslovanja. Istraživanje je provedeno u BiH, Hrvatskoj, na Kosovu i u Srbiji te opisuje neformalne prakse koje žene prakticiraju u svojim formalnim i neformalnim poslovima, a koje imaju potencijala postati jednakovrijedni model poduzetničkog ponašanja. Ključni nalazi pokazuju da specifične politike i mjere za bolje uključivanje žena u svijet poduzetništva nisu dovoljne ako isključuju širu kritiku patrijarhata, a time i prevladavajućeg koncepta poduzetništva, kroz rodno osviještene međusektorske politike. 

Ženama koje sudjeluju u tom sektoru gospodarstva nastoji se pomoći u prevladavanju niza, mahom isključivo rodno uvjetovanih, prepreka kako bi “dostigle” svoje muške kolege po zastupljenosti i uspješnosti, navode Obad i Škokić u svojem radu: ‘’Spomenute politike i mjere, međutim, ne mogu same po sebi utjecati na postizanje boljeg statusa poduzetnica jer je nužno da se rodno osviještena politika provodi međusektorski, ciljajući na sveobuhvatne promjene u rodnoj podčinjenosti žena umjesto na izolirane probleme definirane iz perspektive samo jedne, i to male skupine zaposlenih žena’’.

VEZANE VIJESTI

U prilog takvom zaključku idu i nalazi provedenog istraživanja. Riječ je, prije svega, o velikoj opterećenosti žena reproduktivnim radom. ‘’Skrbljenje o užoj i široj obitelji, ali i pristupanje zaposlenicima kao cjelovitim, a ne samo “radnim bićima” neizostavni su u ženskom pripovijedanju o radnoj svakodnevici, i to čak bez obzira na to ostvaruje li se ta svakodnevica u poduzetničkom pothvatu “iz nužde”, dakle onom koji u prvom redu osigurava preživljavanje ili u profitabilnom poslu motiviranom prilikama’’, ističu Škokić i Obad.

Napominju da se upravo neformalne ženske prakse, poput sklonosti zajedništvu i solidarnosti, ispostavljaju kao temelj ekonomije jer održavaju funkcioniranje socijalne reprodukcije nužne za nesmetano ispreplitanje neoliberalnih i patrijarhalnih poslovnih praksi: ‘’Riječ je o poslu koji je kompetitivan, od kojeg se očekuje da raste i donosi zaradu i to na gotovo čudesan način odsječen od privatnog života i neovisan o njemu. Nevidljiva ruka patrijarhata i tržišta srdačno se rukuju pred vratima kućanstva, koje je, govore i statistike – premoćno, poprište jednako tako nevidljivog rada žena’’.

‘’Istodobno, neplaćeni kućni rad žena, a nerijetko i djece, uz sve manju ekonomsku participaciju proširene obitelji – što dodatno sužava iskustvo međuljudske pomoći – od presudne je važnosti za obiteljsku ekonomiju i temelji se na sentimentu skrbi’’, upozoravaju autorice. A za prevladavanje neravnomjernog radno-životnog odnosa predlažu širok raspon mjera: ‘’Od formaliziranja dosad neformalnih praksi međugeneracijske solidarnosti koja ne bi smjela uključivati isključivo “žensku liniju”, sve do osvještavanja rodnih nejednakosti i javnog zagovaranja niza rodno ravnopravnih životnih praksi’’.

Objašnjavaju da bi to, između ostalog, značilo ‘’uvođenje obveznog, a ne dobrovoljnog, plaćenog roditeljskog dopusta i za očeve, pozitivnu diskriminaciju u vidu uvođenja minimalnih ženskih kvota u segmentima obrazovanja i tržišta rada u kojima su žene u nepovoljnijem položaju od muškaraca te subvencionirano čuvanje djece, starijih i invalidnih osoba od strane šire obitelji, uz usporedno jačanje socijalne infrastructure i poticaja predviđenih za tu vrstu skrbi. Te bi se mjere trebale uvoditi usporedno sa specifičnim mjerama za poduzetnice, iskazanima u europskim i nacionalnim strategijama razvoja ženskog poduzetništva, kao što su pristup financijama, informacijama, edukacijama, poslovnim mrežama te “mirenju poslovnih i obiteljskih obveza”.’’

VEZANE VIJESTI

Inače, Europski stup socijalnih prava, dokument koji su 2017. usvojili Europski parlament, Vijeće i Europska komisija “za osiguravanje novih i djelotvornijih prava građana” Europe u smislu “jednakih mogućnosti i pristupa tržištu rada, pravednijih radnih uvjeta te socijalne zaštite i uključenosti”, predviđa da bi neke od inicijativa za podršku roditeljima i skrbiteljima mogle uspostaviti bolju ravnotežu između posla i privatnog života. Primjerice, borba protiv nedovoljne zastupljenosti žena na tržištu rada te poboljšanje minimalnih standarda za roditeljski, očinski i skrbnički dopust.

Međutim, Obad i Škokić upozoravaju da ostaje otvoreno pitanje koliko će zakonodavci na nacionalnim razinama biti otvoreni za usvajanje navedenih preporuka, odnosno ‘’koliko će te mjere i u budućnosti ostati deklarativne, svedene na nagrade i priznanja poput hrvatskog “Poslodavca prijatelja obitelji” koje se dodjeljuje poslodavcima koji postižu prijateljsko ozračje “prema zaposlenicima i njihovim obiteljima” i “koji kroz svoje poslovanje nude kvalitetne programe skrbi za zaposlenike, kao i inovativna rješenja koja pozitivno doprinose usklađivanju poslovnog i privatnog života zaposlenika”.’’ 

Ne smijemo zaboraviti ni da bi se, čak i kada bi se prevladale specifične rodne prepreke u poduzetništvu, ističu autorice, žene na području Jugoistočne Europe i dalje suočavale s nizom rodno neutralnih, a i dalje snažnih prepreka – pretjeranom birokracijom, pravnom nesigurnosti uslijed neprestanih promjena zakona i propisa te pretjeranim poreznim i parafiskalnim nametima, što se, također, pokazalo u istraživanju.

Iz nalaza vezanih uz modele vođenja biznisa vidljivo je da žene, uglavnom, posvajaju ponuđene rodne uloge, no autorice smatraju kako bi valjalo razmisliti i o tome da se tako uspostavljeni stilovi vođenja mogu subvertirati u preporuke poduzetničkom mainstreamu, posebice u dijelu u kojem žensko poduzetništvo promovira društveno odgovorno poslovanje, etički pristup poslu i suradnicima, empatiju i suradljivost.

Ženski rodni stereotipi, koji se u poslovnom kontekstu utjelovljuju u “slabe”, u mnogočemu manjkave i odviše emocionalne poduzetnice, u zamišljenoj i temeljito prevrednovanoj ekonomiji mogu postati poželjne kategorije u poslovanju, smatraju autorice. ''Demokratskije i egalitarnije strukture upravljanja, vrednovanje brižnog odnosa spram zaposlenika s namjerom njihova osnaživanja, ravnopravan omjer plaća muškaraca i žena, usmjerenost na socijalne kriterije koji idu u korist zajednice i ekološki osviješteno poslovanje neki su od elemenata onoga što nazivamo brižnim poduzetništvom’’, zaključuju Obad i Škokić. Uz nadu, kako kažu, da će daljnja kvalitativna istraživanja pružiti i ‘’dublje uvide u ovaj “usputni učinak” ženskih poslovnih praksi u uvjetima sprege patrijarhalnog društva i (neo)liberalne ekonomije u Jugoistočnoj Europi’’.