O Franji Tuđmanu (14. 5. 1922. – 10. 12. 1999.) Deutsche Welle je razgovarao povjesničarom dr. Domagojem Kneževićem. Polje znanstvenog interesa mu je suvremena hrvatska povijest i autor je znanstvenih radova koji se bave tom tematikom. Na proljeće 2020. izlazi mu autorska knjiga 'Hrvatska demokratska zajednica, od osnivanja do raskida s Jugoslavijom' čiji će izdavač biti Hrvatski institut za povijest.

Intervju prenosimo u cijelosti.

Kada povijesno objašnjavamo neku osobu, moramo se vratiti u to vrijeme. Ondašnja Hrvatska nalazila se u Kraljevini Jugoslaviji i Hrvati su u njoj imali neriješeno nacionalno i socijalno pitanje. To je bilo plodno tlo za bujanje nacionalističke ideologije oličene u ustaškom pokretu i komunističke, otjelovljene u komunističkom pokretu. Dakle, Tuđman je bio sin istaknutog HSS-ovca iz Zagorja i ondašnje ekonomske neprilike osjećao je i u svojoj obitelji. Već je 1940. godine postao član SKOJ-a, a godinu kasnije otišao je u partizane zajedno s braćom. Kasnije im se pridružio u partizanima i otac. Također, ne treba zaboraviti da je KPJ tada nudila i rješenja nacionalnih pitanja u zaključcima 4. kongresa KPJ gdje se tvrdilo da Jugoslavija oduzima nacionalna prava nesrpskim narodima i da je pod kontrolom srpske buržoazije. Sve je to bilo prihvatljivo mladom Tuđmanu, ali i drugim ljudima koji su pristupili pokretu. Rat je Tuđman završio u Desetom korpusu NOVJ koji je bio sastavljen uglavnom od Hrvata.

Tako je. Program je temeljio na tri stupa: suverenističkom dijelu programa Starčevićevog pravaštva, Radićevom republikanizmu i hrvatski nacionalno usmjerenoj ljevici kojoj je i on pripadao. Primjerice, na I. saboru HDZ-a govorio je da Hrvatska nije baš bog zna kako prošla u novoj komunističkoj Jugoslaviji, ali i da je to ipak bio neki početak. Pored toga, stalno je naglašavao da su za hrvatske interese itekako bile važne odluke ZAVNOH-a.

Taj status je stekao nakon što je bio osuđen na visoke kazne i višegodišnji gubitak svih građanskih prava zbog svojih političkih razmišljanja. To se pokušavalo minorizirati, ali on je zaista bio politički disident. U tim progonima je prošao lošije od Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, ali bolje od Vlade Gotovca i Dražena Budiše. Optužbe protiv Tuđmana bile su ozbiljne, ali on je zapravo samo iznosio mišljenja kako bi Jugoslavija trebala izgledati i kakav bi status u njoj Hrvatska trebala imati. Uostalom, njegov drugi proces bio je prvo političko suđenje nakon Titove smrti. To pokazuje ozbiljnost kojom su ga ondašnji vladajući komunistički političari doživljavali.

Institut je osnovan da bi sačuvao hrvatsku političku poziciju u povijesnoj znanosti. U svojim radovima je pokušavao braniti teze i politike koje je zastupao, branio je dosljedno federalistički ustroj Jugoslavije i hrvatske interese. Na takvom tragu su bile i njegove prve dvije knjige. U njima je branio sudjelovanje hrvatskog naroda u NOB-u i iznosio je razmišljanja kakva bi jugoslavenska vojska trebala biti. Zastupao je tezu da bi trebala biti decentralizirana kao u vrijeme rata kada je, tvrdio je, hrvatski NOB bio najjači. To ga je, naravno, dovelo do sukoba s onim kako ih je on nazivao unitarističko-dogmatskim snagama.

Zahvaljujući svojim sposobnostima i znanjima. Gledao sam osobno izvješća komunističkih tajnih službi koja naglašavaju njegove organizacijske vještine, davanje impulsa i političkih prijedloga o kojima se zaista raspravlja. I u svom prvom naletu devedesetih zastupao je dogovornu konfederalnu Jugoslaviju na pet godina sa što manje zajedničkih poslova, bez miješanja u tuđi dohodak.

Mislim da nije. Smatrao je da će se uspjeti dogovoriti, ali imao je dva velika protivnika: vrh JNA koji nije želio propast komunističke Jugoslavije i gubljenje društvenih privilegija te srpsko vodstvo koje je na valu niza političkih uspjeha planiralo preustroj Jugoslavije prema njihovim interesima. Kada vidite koliko su hrvatski protivnici bili naoružani i politički snažni, ne čudi njihova primjena sile u ostvarivanju njihovih ciljeva.

Zbog njegovih političkih rezultata, Tuđman je za mene najveća hrvatska povijesna ličnost, što god tko o tome govorio. Građani su svjesni da je on donio suverenost Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a na nama je da to danas produbljujemo ili gubimo. Formirao je međunarodno priznatu državu, vojsku, obranio je državu i reintegrirao okupirana područja. Je li to malo za deset godina?

Kroz te optužbe ti i takvi pokušavaju delegitimizirati nastanak hrvatske nacionalne države. Meni je to shvatljivo, jer to svugdje postoji. Ali u drugim društvima ne dobiva toliko prostora i nije politički mainstream. Narod je više puta na referendumu i izborima potvrdio da Tuđmanovu politiku smatra ispravnom. Pogledajte danas recimo poziciju Kurda. Dakle, suverenost je početna točka svakog naroda da sami o sebi odlučujete pa čak i ako odlučujete na svoju štetu. Donijeli smo puno krivih odluka, ali smo ih sami donijeli.

To je kompleksna tema. Privatizacija je počela po saveznom zakonu Ante Markovića. Tuđman se bojao da će kroz tu vrstu privatizacije netko izvući hrvatsku ekonomsku supstancu. Zato se išlo na podržavljavanje privrede uz namjeru privatizacije uz nadzor hrvatske države. Izvorna ideja nije bila bez osnova, ali su greške napravljene. Tuđman je bio slabiji po pitanju ekonomije, ali da nije bilo rata i to bi se bolje odigralo.

To je laž i bilo je izvučeno je konteksta. Dakle, glavna autorica priče o elitističkom preuzimanju hrvatskog gospodarstva je Vesna Pusić. Ona je kao istaknuta sociologinja osamdesetih zagovarala privatizaciju na način da nekadašnji komunistički menadžeri preuzmu poduzeća, jer su se iskalili kao upravljačka elita.

To je pitanje kompleksno i ne može se ukratko odgovoriti. Osobno sam vidio dokumente tajnih službi iz 1989. u kojima je Tuđman govorio da su muslimani dio hrvatskog nacionalnog korpusa i da mu je to potvrdio Ševko Omerbašić. Kada je kao državnik shvatio da su se muslimani etablirali kao nacija, pokušao je postići što bolji dogovor za Hrvate u BiH. Pored toga, smatrao je da je BiH kolonijalna tvorba nastala kao konstrukt Osmanskog carstva te da je treba podijeliti po etničkom osnovu, ali uz miran dogovor sva tri naroda. Želio je mirno rješenje. No, na njegov odnos prema BiH jako je utjecalo ponašanje Alije Izetbegovića 1991. godine tijekom napada na Hrvatsku iz BiH, a uz to i na Hrvate u BiH. Dakle, svi pričaju o početku rata u BiH u travnju 1992., a u listopadu 1991. imate uništenu trećinu općine Trebinje gdje žive Hrvati, spaljena sela i protjerane ljude.

Oni jesu razgovarali, ali razvoj događaja pokazuje da tu ništa nije bilo dogovoreno. Jer da je, Hrvatsku ne bi napali JNA i srpski dobrovoljci uz potporu Srbije. Nikad se ne spominje i da su i Bošnjaci i Slovenci u isto vrijeme odvojeno razgovarali sa Srbima, ali to im se ne uzima za krimen.

Oni su bili ogroman politički problem za priznavanje Hrvatske. To je bila stranačka vojska bez legitimiteta. Tko ih je osnovao, vodio? U kakvim su odnosima bili s tajnim službama? Postoji valjda neka subordinacija, neki glavni stožer, a oni su do 1992. bili izvan toga. Već u studenom 1991. Tuđman je rekao da se to mora raščistiti. Uostalom, JNA je tvrdila da ne može napustiti Hrvatsku jer mora obraniti Srbe od takvih postrojbi. Postoji transkript razgovora načelnika generalštaba JNA Blagoja Adžića i načelnika KOS-a Aleksandra Vasiljevića koji mu kaže: „Namjerno propuštamo oružje za HOS i nadamo se da će ga upotrijebiti onako kako mi želimo." Nitko ne ulazi u domoljublje HOS-ovih ljudi, ali to je politički bilo užasno štetno.

To je konstrukcija. Nije mrzio Srbe. Od prvog dana zagovarao je hrvatsko–srpski dogovor, ali na osnovama da je hrvatski narod suveren i da sam odlučuje o svojoj sudbini.

Okolnosti su danas drugačije. Bilo bi to zanimljivo vidjeti. U svom političkom programu iz 1989. naveo je kako Hrvatska treba ući u Europsku zajednicu, što je i ostvareno. Tada je napisao, recimo, da ta politička tvorevina može uspjeti samo ako će uvažavati suverenost svakog naroda i ako se odluke donose konsenzusom. Tada je izgleda već, poučen jugoslavenskim iskustvom, shvatio što će biti problem EU-a za 30 godina. Znao je da svaki narod ima svoje interese i da se dogovor može postići kompromisom.