Mirna već neko vrijeme u proizvodnji preradi i pakiranju ribe pokušava zaposliti 120 radnika - ali zainteresiranih nema. A nude, stan, hranu, smještaj, prijevoz do posla i neto plaću od 4000 kuna neto. Iz Podravke, pod koju Mirna spada, pokušali su preko agencija, Zavoda za zapošljavanje, a na koncu su odlučili proširiti kampanju i uključiti medije.

Nadležni ministar Marko Pavić svjestan je ovog problema, a on ga misli riješiti strožim mjerama za nezaposlene na burzi rada i brzim prekvalifikacijama.

Dobrodošle su ove mjere ministra Pavića, ali one neće riješiti problem nedostatka radne snage kao što ga nisu riješile ni desetine sličnih mjera koja su se donosile i prije njega. Jer problem je upravo u onih 4.000 kuna plaće koje nudi Mirna i svim drugim sličnim plaćama koje nude hrvatski poslodavci. Jer za samo 100 eura avionske karte do Dublina za isti posao sortiranja ribe umjesto 4.000 kuna, naš radnik ondje će dobiti 14.000 kuna. 

A zašto mu ovdje u Mirni ne mogu dati 14.000 kuna? Pa zato što 10.000 kuna moraju dati majci državi. Državi koja ima ministarstava više nego Amerika, državi koja ima općina i gradova više nego Velika Britanija. Državi koja svojim djelatnicima svakog mjeseca isplaćuje desetke tisuća plaća koje nisu zarađene i državi koja svakog mjeseca isplaćuje stotine tisuća mirovina koje isto tako nisu zarađene. 

Tko to može platiti? Naravno, samo oni koji u toj državi doista nešto rade, bila to gospođa koja u Mirni razvrstava ribu, školski profesor ili kirurg koji operaciju u Zagrebu obavlja za plaću varioca u Njemačkoj. Oh dakako, njih troje će uskoro platiti i najmanje 500 milijuna eura za eskadrilu borbenih aviona. Ali kad već dva desetljeća tako biraju, valjda za platiti imaju.