Dio obitelji Ljubanović ovog je kolovoza odlučio zamijeniti grad s navodno najljepšim zalaskom sunca, Zadar za hladni Oslo. U tom su gradu vidjeli priliku živjeti život s puno više mogućnosti. Kod kuće su ostale dvije starije kćeri koje će same nakon završetka fakulteta odlučiti gdje će raditi, no 10-godišnja Vala Zelenčić već je osjetila razliku između Hrvatske i Norveške.
"Možeš pričati, sjediti, kako god hoćeš, šetati se do prijatelja u razredu, a učitelji se uopće ne deru, kažu samo 'šššš'. Prvi dan nismo ništa učili, samo smo igrali šah i karte", opisala je djevojčica dojmove iz škole svojoj majci, koja je za 24sata otkrila motive odlaska.
"Odlaskom iz naše zemlje omogućila sam svojoj djeci da postanu isto što bi postale da smo ostali u Hrvatskoj, samo puno lakše i efikasnije, bez da moraju gledati kretene na vlasti koji bjesomučno kradu. Zapravo, možda toga ima i ovdje, ali za to ne znam i nije me toliko briga jer me ne boli duša zbog toga i znam da postoje sustavi koji će takvima stati na kraj", rekla je Matea Ljubanović i dodala da im je u Oslu "prva liga".
Bez beskrupuloznih ustupaka u životu
Istaknula je kako oni ne spadaju među siromašne obitelji koje iz Hrvatske odlaze trbuhom za kruhom, već smatraju da u inozemstvu mogu postići puno više te da je boravak kod kuće, u tom smislu, uludo potrošen. Dodala je da će pripremiti dolazak starijih kćeri, ako one to požele.
"Odlasci ljudi su kao odljev pinjata. Udariš novim porezom, ispadne još nekoliko novčića. Iz Hrvatske je otišao i Nikola Tesla. Možda moja djeca neće biti Tesle, ali neće ni stati doma i plakati nad odljevom mozgova. Hrvatska država je postala aparat koji ostaje bez ljudi, a moje će dijete biti veći Hrvat od svih Hrvata koji su ostali doma jer će čeznuti za domovinom i svojim tamošnjim mikrokozmosom. Vala je najmlađa i za nju sam osjetila da više nema vremena. Htjela sam da odemo svi skupa, zapravo, ali velika je razlika u godinama među curama i nalaze se u različitim životnim situacijama. Otišla sam da mi djeca mogu biti ono što žele bez da moraju raditi beskrupulozne ustupke u životu. Bio je jedan moment koji me potakao na to. Kći me je zvala s faksa, uznemirena jer joj nisu htjeli prihvatiti nekih šest mjeseci koje je provela na školovanju u Sloveniji preko Erasmus programa, uglavnom trebalo je platiti 1600 kuna. Ono što sam joj ja rekla na to je da se ne svađa, da to prihvati, plati i muči jer će joj još profesorica s kojom se zakači raditi probleme u kasnijem školovanju. A onda sam zastala. Ma, što ja to učim svoju djecu?! Da pognu glavu, šute i plate unutar sustava koji ih zlostavlja! To je bio jezičac koji je prevagnuo da odemo", istaknula je.
Komunikacija i empatija
Najmlađa kći Vala je u Zadru bila odlikašica s četvorkom iz matematike, koja je voljela društvene predmete i trenirala odbojku. No, u norveškoj školi je još sretnija, kao i njezina majka.
"Vala je školom oduševljena! Tablet je dobila drugi dan škole, ali to sad imaju i naši doma. Preko aplikacija se sve radi, uključujući i roditeljske sastanke. Ali upis u školu smo sredili, a da nam nije trebao ni jedan jedini dokument! U ovoj državi djeca su prioritet. Nisu me tražili ni jedan jedini papir, samo da dijete krene u školu odmah nakon karantene. Vala je u razredu s 'dođošima', to je pripremni razred na engleskom jeziku, nekakva inkluzija gdje boravi maksimalno godinu dana dok svlada jezik. Paralelno s tim jednom tjedno ide u matični razred u kvartu, da ne osjeti stres pri prijelazu na redovno školovanje. Oduševljena je činjenicom da možeš sjediti na klupi dok držiš nogu ispod stražnjice. To joj je top! Dopušta se komunikacija i interakcija između učenika, a na taj način uče puno stvari poput empatije i pružanja pomoći kolegama, ne konfrontiraju ih i ne tjeraju na suparništvo, nego na suradnju. Na bazičnoj razini stvari su vrlo jasno postavljene i tako odgajaju sretnu djecu. Cijeli koncept školovanja je drukčiji, a da u to nisu ulupali neku ludu lovu. Prije samo 30 godina imali su poražavajuće rezultate, a onda je došla ministrica školstva koja je u 30 godina postigla da ti školarci zaista drugačije zrače, oni su sretni!", iznenađena je Ljubanović jer je slušala priče o hladnoj zemlji nastanjenoj hladnim ljudima.
Ispunjavanje želja
Taj je mit razbila eksperimentom u kojem se na ulici osmjehnula nepoznatim ljudima. Osmero od njih desetero joj je uzvratilo još širim osmijehom. Između ostalog, i zbog toga joj je bio "pun kufer" životarenja u Hrvatskoj.
"Nikad nisam bila u Maroku, a to mi je životna želja. Halo, Maroko, koji je od Zadra 'za pljunuti' daleko. Zašto moja djeca ne znaju skijati? Jer ja nisam zaradila dovoljno novca da ih odvedem na skijanje. Samo zato. Sjetila sam se svojeg oca koji me nije puštao van u doba puberteta. Pitala sam ga zašto je bio tako strog, ali desetak godina kasnije rekao mi je da je to bilo poslijeratno vrijeme i da nije imao novca da mi da za izlazak. Pa je radije bio 'zločest' nego da to prizna i potjerao bi me u sobu. Ja ne želim postati zločesti roditelj iz nemoći. Želim biti roditelj koji je odgovoran prema svojoj djeci i njihovoj dobrobiti", rekla je Matea i zaključila: "Ne mislim da je Hrvatska našim odlaskom nešto ludo izgubila, više smo mi dobili. Hoće li se Vala vratiti doma, ne znam. Vjerojatnije je da će mi najstarija kći doći tu nakon što prođe kroz naš besplatni sustav školovanja i diplomira. Ona će biti gotov proizvod koji će naša zemlja školovati pa možda izgubiti. Ali do nje je i ne želim projicirati. Bitno mi je kao majci da su mi djeca sretna, a koja će država time profitirati, ne znam, samo im želim dati dobru šansu jer su to zdrava i pametna djeca."
