Kako se zasad čini, djeca se za tri tjedna vraćaju u vrtiće, škole i na fakultete, ali još se ne zna pod kojim epidemiološkim uvjetima. Niz je nedoumica, a među njima su i pitanja tko će dnevno osiguravati najmanje četiri medicinske maske, osobito za djecu u rizičnoj skupini kojima bolnički pedijatri preporučuju da ne izlaze van bez njih i da izbjegavaju veća okupljanja, te za odgojitelje, učitelje i profesore iz rizičnih skupina kao i za svu djecu koja nošenjem zaštitnih maski, ne bilo kakvih, štite sebe i druge oko sebe?
Isto se pitanje nameće i za radnike u zatvorenim prostorima koji
ne mogu raditi od kuće. Smije li država teret smanjivanja rizika
od zaraze, nošenja medicinskih maski za djecu i zaposlene
prebaciti samo na roditelje, radnike i poslodavce u situaciji kad
obična medicinska maska košta najmanje
tri, četiri kune, ovisno o nabavnoj cijeni dobavljača,
dok su respiracijske maske za samozaštitu rizičnih skupina i
zdravstvenih djelatnika i do 40 kuna po komadu?
To znači da bi četveročlana obitelj sa zaposlenim roditeljima i s
dvoje školske djece na obične medicinske maske potrošila najmanje
1300 kuna mjesečno.
U radnoj skupini za razradu i predlaganje mjera za početak
pedagoške, školske i akademske godine od 23 člana samo je dvoje
liječnika, specijalistica školske medicine Ivana Pavić
Šimetin i epidemiolog Bernard Kaić. U
Hrvatskoj je 10 do 15 posto djece do 18 godina s kroničnim
bolestima, a kako imamo 700.000 djece do 18 godina, to znači da
imamo 70.000 do 100.000 djece s kroničnim bolestima, a u radnoj
skupini koja odlučuje o povratku djece u vrtiće i škole, pored
Kaića i Capakove za smjernice, nema nijednog pedijatra koji zbog
uže specijalizacije zna koja su djeca rizičnija za zarazu i teži
oblik COVID infekcije i kako ih zaštititi, upozorava
Večernji list.
Predstavnici školskih sindikata, ravnatelja škola, udruga općina,
gradova i županija, agencija za obrazovanje, CARNET-a i
predstavnici Ministarstva u toj radnoj skupini mogu razrađivati i
predlagati druge mjere, ali ne mogu odlučivati o tome hoće li i
koja djeca i zaposlenici nositi maske u školi i koje niti znaju
jesu li rizične skupine o čijem povratku u školu odlučuju
zaštićene i s maskom ako ih svi drugi oko njih ne nose.
HZJZ je za jesenski rok mature preporučio za djecu s kroničnim
bolestima (respiratornim, kardiovaskularnim, malignim,
dijabetesom, imunodeficijencijama, s većim tjelesnim/motoričkim
oštećenjima) udaljenost od drugih najmanje dva metra i da nose
medicinske maske.
Ustavnopravni stručnjak Mato Palić na pitanje
može li država prebacivati teret za financiranje skupih maski na
roditelje i radnike jer u bitnom nema razlike između
preporuke pedijatra specijalista djetetu za određeni lijek i
HZJZ-a za medicinsku masku u školi, kazao je: ''To bi doista
mogao biti prekomjeran teret za roditelje jer, ako država ne može
reći u doba pandemije da se maske ne nose, a ne može, osobito
zbog rizičnih skupina, nema drugog načina nego ili intervenirati
u cijenu maski, fiksirati je na nižu ili subvencionirati ih i
osloboditi plaćanja PDV-a. Kod ograničavanja prava, što je i
obveza da se maske nose, mora se voditi računa da to ne bude
prekomjeran teret za građane i da se ide na ublažavanje toga
ograničavanja, odnosno subvencioniranje osobito za rizične
skupine''.
Dok se čeka da radna skupina Ministarstva znanosti i
obrazovanja predloži mjere za povratak djece u vrtiće i škole,
Krizni stožer Dječje bolnice Srebrnjak već duže vrijeme na
web-stranici ima preporuke za roditelje i djecu. U njima jasno
piše da veći rizik od teških komplikacija COVID-a imaju svi
stariji i svi s kroničnim bolestima srca, pluća (astma, cistična
fibroza, Kartagenerov sindrom, bronhopulmonalna displazija,
KOPB), malignim bolestima, dijabetesom, imunodeficijencijama te
pacijenti koji primaju imunosupresivnu ili biološku terapiju. Od
navedenih bolesti najraširenija među djecom je astma jer ju,
procjenjuje se, ima 70.000 djece, a od toga njih od 7.000 do
15.000 ima teži oblik astme.
Iako bolnica Srebrnjak navodi da su simptomi u dječjoj dobi
najčešće blagi, ističu da treba biti oprezan kod djece koja
boluju od kroničnih bolesti srca i pluća, malignih bolesti,
imunodeficijencija i koja su na biološkoj ili imunosupresivnoj
terapiji. Roditeljima savjetuju da rizičnoj djeci, ako borave
izvan kuće, svakako stave zaštitnu masku na lice i da sve mjere
opreza i prevencije osobito provode kod rizične djece. Svima
ugroženima preporučuju da izbjegavaju gužvu, posebno u slabo
provjetrenim prostorima i da što manje borave na javnim
mjestima.
No, koliko će to biti moguće na jesen u prenapučenim školama i na
radnim mjestima, u javnom prijevozu i s mladima koji će u škole i
na fakultete dolaziti i iz noćnih klubova i s raznih
okupljanja?
Usto, u radnoj skupini koja odlučuje o povratku djece u škole i
vrtiće osim jedne kliničke psihologinje, nema ni jednog dječjeg
psihijatra koji daleko bolju poznaju psihu djece i mogu bolje
procijeniti sve moguće rizike škole uživo i online, kao i može li
se očekivati, osobito od srednjoškolaca koji nisu ugroženi, da
budu odgovorni prema onima koji to jesu.
