"Konačno je 4. kolovoza 1995. godine stigla obavijest za Oluju. Mislim da nitko te noći nije spavao u iščekivanju pokreta. U Knin smo ušli u ranim jutarnjim satima, dio pješice, dio na borbenim vozilima. Putem smo susretali civile, koji su zapravo, a kako su sami kasnije rekli, čekali oslobođenje, jednako kao i mi. Bili su svjesni da SAO Krajina ne može preživjeti", ovako nam u kratkih crtama svoje iskustvo, tada kao zapovjednik 1. pješačke satnije, 1. pješačke bojne prepričava nam Miljenko Modrić, Miki, danas umirovljeni satnik 4. gardijske brigade.
Čak 27 godina kasnije govori: "Godine prolaze, ali sjećanja ne blijede na dane ponosa, slave, slobode i mira. Nakon mukotrpnog rata, godina uvježbavanja, opremanja i sjajnih oslobodilačkih operacija koje su bile preduvjet oslobađanja Domovine (Maslenica, Zima 94, Bljesak, Skok 1,Skok2 i Ljeto 95), konačno je 04. kolovoza došla zapovjed za 'Oluju'".
"Tog dana, zajedno sa svojim suborcima iz legendarne 4. gardijske brigade koja je bila na glavnom pravcu djelovanja, a nakon zapovjedi koja nas je zatekla u Rujanima, svi smo raspoređeni prema zadaćama. Tada sam bio zapovjednik 1. pješačke satnije, 1. pješačke bojne, sa zadaćom da sa visova Dinare, gdje smo u već spomenutim akcijama zauzeli dominantne kote, u sklopu 4. GBR i 7. GBR, oslobodimo okupirani grad Knin. U to vrijeme bojna je brojila tri pješačke satnije, topničku bitnicu, protuoklopnu satniju, logističku satniju, a ojačana je bila taktičkim postrojbama. Sve nas je nosila ista želja za završetkom rata i oslobođenjem Domovine", dodaje.
Ističe kako te noći nitko nije spavao u iščekivanju pokreta, a onda su u ranojutarnjim satima idućeg dana konačno krenuli. "Uz potporu oklopnih postrojbi i svih ostalih grana brigade, koje jedna bez druge ne mogu, krenuli smo u akciju. U samom početku imali smo otpor neprijatelja koji smo uspješno otklonili pa smo naposljetku u Knin ušli u ranim jutarnjim satima, dio pješice, dio na borbenim vozilima. Pošto se radi o ogromnom prostoru, a poštujući obavještajne podatke, procjene o sigurnosti ulaska u grad Knin donosile su se u hodu", tvrdi pa dodaje:
"Morate uzeti u obzir da je to razdoblje rata, i 100 posto sigurnost ne postoji. Procjenjujete rizik i napredujete onoliko koliko procijenite da je u tom trenutku moguće. Kad se radi o 'Oluji', napredovali smo nevjerojatno brzo, nošeni mišlju da oslobađamo grad Knin, koji je bio uporište neprijateljske vojske. Profesionalni vojnik je uvježban da se nosi sa nepredvidivim ratnim situacijama, tako da smo uvijek bili na oprezu, čuvajući jedni druge".
Prisjetio se potom i samog ulaska u grad i prvog susreta s lokalnim stanovništvom.
"Prvo što sam primijetio je da grad nije razrušen, ali je zapušten i neuredan. Putem smo susretali civile, koji su zapravo, a kako su sami kasnije rekli, čekali oslobođenje, jednako kao i mi. Bili su svjesni da SAO Krajina ne može preživjeti", navodi i kaže: "Svjesni smo bili da oslobađanjem Knina posao još nije gotov, ali bili smo sretni, oduševljeni činjenicom da smo oslobodili dio Domovine".
Dakako, uslijedio je i uspon na kninsku tvrđavu.
"Popeli smo se na Kninsku tvrđavu sa željom da poljubimo hrvatski barjak, u hrvatskom gradu Kninu, san svakog hrvatskog vojnika. I dan danas sjećam se tog osjećaja kad sam pogledao sa zidina Kninske tvrđave. Bio sam ponosan na slobodu, na blizinu rodne Vrlike, i tužan zbog svakog izgubljenog suborca, a posebno s mišlju da im žrtva nije bila uzaludna", govori Miki pa kaže da je u Kninu nakon toga ostao jako kratko. Ipak, jedne rečenice zauvijek će se sjećati.
"I danas se sjećam riječi zapovjednika Damira Krstičevića. Rekao mi je: 'Miki, idemo dalje do konačnog oslobođenja Domovine'", rekao je pa dodao: "Moram priznati da i danas imam isti osjećaj kad se popnem na tvrđavu".
"Akcija 'Oluja' bila je veličanstvena, oslobodilačka i legitimna, a na ponos i čast svakog hrvatskog vojnika", zaključuje.
