Vladimir Gligorov dugogodišnji je znanstveni istraživač na Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije, predavao je na Sveučilištu u Beču i surađivao s Oxford Analyticom i Wall Street Journalom. Jedan od najuglednijih ekonomista s područja bivše Jugoslavije i stručnjak za zemlje jugoistočne Europe. U Otvorenom uvodniku RTL.hr-a analizira problematiku
Turističke zemlje uglavnom imaju veći pad privrednih aktivnosti u vrijeme epidemije. Takođe, industrijalizirane privrede imaju dublju recesiju od manje razvijenih koje se u većoj mjeri oslanjaju na poljoprivredu. Ove razlike u privrednoj strukturi utiču i na izvoz i uvoz robe, prije svega kada je riječ o industrijskim proizvodima. Postoji li, međutim, razlika između recesije uslijed smanjenja turističkih usluga i one u industrijskom sektoru?
Razlika je u tome što je izgubljena turistička sezona nenadoknadiva, dok je smanjena prodaja industrijskih proizvoda zapravo odložena potrošnja. Slično je i sa poljoprivredom, ako je do pada proizvodnje došlo usljed nepovoljnih vremenskih prilika. Ono što se izgubi zbog suše ili poplava ne može se nadoknaditi sljedeće godine, osim ako nije posebno klimatski povoljna. Slično i kada je riječ o turizmu.
Tjedan na moru i kupovina auta
Usporedimo tjedan ljetnih dana na moru s kupovinom automobila. Ukoliko izbije epidemija i potrebno je smanjiti kretanje, recimo jer briga za javno zdravlje zahtijeva da se ne izlazi nepotrebno iz kuće, propast će ljetni odmor, a ako se planiralo da se kupi automobil da bi se išlo na more, ta će se kupovina odložiti. Kada, pak, prođe epidemija proći će i ljeto i osujećeno ljetovanje se neće moći nadoknaditi sledeće godine. Ali će se svejedno isplatiti kupovina automobila kada prođe epidemija jer će more postati ponovo dostupno kada dođe ljeto.
I zapravo, kada prođe epidemija proizvešće se i prodati isto onoliko automobila koliko bi se proizvelo i prodalo da epidemije nije ni bilo, jer će ih kupiti i oni koji su ih planirali prije nje, a i oni kojima je auto potreban kasnije, dok se izgubljenih sedam dana na moru ne mogu nadoknaditi. Sedam dana prije i poslije epidemije je i dalje sedam dana, dok prodaja automobila prije i poslije epidemije je jednaka količini koja bi bila kupljena da epidemije nije ni bilo.
Pojednostavljeno izraženo, ukupna dodana vrijednost u automobilskoj industriji za oba perioda – u vrijeme epidemije i poslije nje – trebala bi biti jednaka onoj koja bi bila ostvarena da virusa nije ni bilo, dok je u turističkom sektoru ona jednaka samo vrijednosti ostvarenoj u sezoni poslije završetka epidemije. Što znači da su izgubljene naknade za rad i dobit poduzeća u turističkoj privredi, dok to ne mora biti slučaj u industriji.
Gubici utjecali na tijek epidemije
Izgledi da dođe do nepovratnog gubitka mogu utjecati na tijek epidemije, kao što je čini se i bio slučaj u turističkim privredama u Hrvatskoj, Španjolskoj i Francuskoj, a i u Crnoj Gori i u manjoj mjeri u Grčkoj. Kako je došlo do povećanog širenja epidemije u ljetnjim mjesecima u turističkim zemljama, jedno objašnjenje za to je da su privredne vlasti popustile pod pritiskom turističkog sektora i ukinule ili umanjile mjere ograničenja kretanja i druženja. Zašto je taj pritisak donekle naišao na razumijevanje vlasti?
Zato što nedostaju mjere privredne politike kojima se mogu nadoknaditi gubici u turizmu za razliku od onih u industriji. Istorijski promatrano, to je kao problem s kojima su se suočavali vlasnici zemlje ukoliko bi učestale, kako se to kaže, sušne godine. Troškovi rada ne moraju biti neko opterećenje, jer je obično riječ o sezonskoj zaposlenosti, svakako u turizmu. Ti troškovi padaju na teret fonda za nezaposlene ukoliko postoji i ukoliko pokriva sezonski rad (obično ne ukoliko je riječ o migrantima). Međutim, gubitak dobiti je nenadoknadiv i obaveze i potrebe koje se financiraju iz profita najčešće zahtijevaju dodatno zaduživanje. To je isto i u industriji, osim što ne mora dovesti do trajnije promjene u financijskoj strukturi jer će se obaveze pokriti iz oporavljene proizvodnje i prodaje. Dok je eventualna promjena u financijskoj strukturi turističkih preduzeća trajna, slično kao u povijesnim primjerima problema s dugovima vlasnika zemljišta.
Porezni obveznici, naravno, mogu preuzeti te obaveze, to i dalje znači gubitak dobiti u turizmu. Uslijed čega i pritisak da se koliko-toliko spasi turistička sezona. Slično je i u privrednim aktivnostima koje su vezane za turizam, kao što su zračni promet i općenito značajni dio sektora usluga. Tako da je u ne malom broju turističkih zemalja došlo do značajnog povećanja broja oboljelih, a potom i broja umrlih.
Turizam će se oporaviti, uz pomoć
Ovde je, uz put, zanimljivo rasvijetliti problem koji donekle zbunjuje ekonomiste. Naime, često se kaže da je epidemijska recesija uslovljena padom ponude ali i potražnje. Jer, nije samo da su ponuđači turističkih usluga zainteresirani da se uklone prepreke putovanju i druženju, već je to i u interesu ljudi koji bi htjeli ići na more da se odmaraju. Tako da se ponekad krive posebno mladi koji se žele kupati i provoditi. Očuvanje potražnje za turističkim uslugama je povoljna okolnost, jer to znači da će se te privredne aktivnosti oporaviti u potpunosti kada epidemija prođe ili se stavi pod kontrolu, ali je tu riječ o potražnji koja se prilagođava ponudi, a ne obratno.
Ako se ovo vidi jasno, to bi trebalo da bude rukovodstvo za mjere privredne politike. Uzmimo da državu vidimo kao sveobuhvatno i obavezno osiguravajuće društvo. Ona će, kao što je najčešće i slučaj, preuzeti obaveze za naknade zaposlenima, a i one prema bankama otprilike kao da je za te dugove izdala jamstva. Tako da ne bi morala biti promijenjena financijska struktura turističkih poduzeća, bez obzira na to što se ne mogu nadoknaditi gubici na dobiti kada je sezona izgubljena. Ali nikako nije neophodno, a svakako nije poželjno, da se oporavak turističkog sektora odloži uslijed nepotrebnih bankrota ili financijskih problema koji bi mogli biti posljedica izgubljene sezone.
Gubici su bili neizbježni
Dakle, bilo je vjerojatno bolje, sa stanovišta javnog zdravlja, pa i javnih financija, jer su troškovi nepotrebno produžene epidemije veliki, da je netom završeno ljeto naprosto bilo otpisano. Jer su gubici bili neizbježni i nije imalo smisla riskirati njihovo povećanje.
U nekim raspravama se sugerira da je potrebno odustati od
turističke privrede za račun industrije (još bolje poljoprivrede)
jer virus ne nanosi nenadoknadive gubitke industriji, a nanosi
turizmu. Ovo je neopravdano. Ukoliko se sagledaju ne samo
epidemiološki rizici u dužem vremenskom periodu, već i ciklični i
posebno oni koji nastaju u vreme financijskih kriza, kao što je
bila ona iz 2008-2009. godine, nije nikako izvjesno da je, ukupno
gledano, turistički sektor rizičniji od industrijskog. Tako da,
dugoročno promatrano, nema opravdanja da se odustane od
komparativnih prednosti koje imaju turističke zemlje. Potrebno
je, međutim, da javne financije budu spremne
osigurati turistički sektor od katastrofalnog rizika kakav
je ovaj epidemiološki s kojim se svijet suočava.
Vladimir Gligorov o oporavku nakon epidemije pisao i ovdje.
