Redakciji Vijesti.hr obratila se majka dječaka koji je rođen s rijetkom i teškom bolešću, a već se tri mjeseca liječi u bolnici na Rebru.
Njezino pismo prenosimo u cijelosti:
"Obraćam vam se kao majka dječaka koji je rođen sa rijetkom i teškom bolešću, te već tri i pol mjeseca boravi na intenzivnom i postintenzivnom odjelu za novorođenčad na Rebru. Naš dječak nikada nije bio kod kuće, bolnica je jedini dom koji poznaje. Čitajući sve ove grozne priče o tretmanu na Rebru, osjetila sam potrebu podijeliti i svoju priču, te vas molim da ju u cijelosti prenesete.
Djetetu koje odrasta u bolnici ništa ne može zamijeniti roditeljsku ljubav, ali požrtvovne sestre na odjelu intenzivne njege su se tome približile najviše moguće. Na tom odjelu posjeti su dozvoljeni 24 sata na dan i ja sam svaki dan sa svojim djetetom. Dugo smo bili na odjelu intenzivne njege, gdje nema odvojenih soba, ali svaki put kad sam došla ponuđena mi je udobna kožna fotelja na razvlačenje, sestre su mi nudile vode, odgovarale na sve moje potrebe, iako im to realno nije posao. Prema mojem, ali i svakom drugom djetetu odnose se s ljubavlju i pažnjom.
"Više sam puta doživjela da su mi doktori priopćili tužne vijesti sa suzama u očima"
Vjerujte mi, sjedim tamo svaki dan cijeli dan već mjesecima i imam jako realnu sliku o tome što se događa. Svi se trude najviše što mogu, do krajnjih granica. Više sam puta doživjela da su mi doktori priopćili tužne vijesti sa suzama u očima - eto koliko im je stalo. Više sam se grlila sa sestrama nego s nekim prijateljicama. Nikad nisam doživjela da je moj dječak bio u nečem prljavom. Dapače, čim bi nešto dotaknulo pod ili bi na odjeću ili tetricu pala kapljica nečiste vode, isti čas bi išlo na pranje. Doživjela sam da sestre aktivno raspravljaju što još mogu učiniti kako bi nekoj djeci, koja su već dugo na odjelu i stvarno im je teško, olakšale boravak. O tome razmišljaju čak i više od njihovih roditelja. Doživjela sam sa se roditelji na rubu živaca deru na doktore i sestre, a oni to stoički podnose i sa osmjehom i blagošću pružaju podršku. Doživjela sam da sestre po pet sati ne popiju ni čašu vode, koliko trče oko djece.
Na odjelu postintenzivne njege je još posebniji tretman. Tamo su djeca koja se spremaju kući, ili ona, kao moj Luka, koja nisu kritično, ali nisu ni za odlazak doma. Luka ima svoju sobu, koja nije predivna kao iz filmova ali je uredna, čista i prozračna. Sve ostalo donijela sam sama. Doktori i sestre dopustili su mi da donesem što god želim, a mislim da bi pomoglo mojem djetetu. Svaki put kada dođem kod dječaka, neka od sestara ima ga na rukama, nunaju ga, pjevaju mu, igraju se s njim. Osjećam da ga vole. Sutradan mi prepričavaju što su sve s njim radile i kako su se igrali. Vjerujte mi, koliko god mi je teško priznati, dječak ljepše osmjehe upućuje sestrama nego nama roditeljima, koliko ih voli. Sestre su me strpljivo naučile sve što trebam znati kako bih kod kuće Luki pružila potrebnu njegu. Nikad nisam doživjela ružnu riječ, požurivanje ili bilo kakvu nestrpljivost, štoviše, i kad bih pogriješila, one bi u tome našle nešto pozitivno i tješile me.
"I ja sam doživjela da mi je nekoliko doktora reklo različitu stvar"
Da ne bi sve bilo idealno, i ja sam doživjela da mi je nekoliko doktora reklo različitu stvar, kako je navela jedna mama u nekom članku, ali isti sam čas otišla pročelnici i pitala ju koja je točna informacija i ona je satima sa mnom razgovarala i sve mi objasnila. Nakon toga, tako nešto se nije ponovilo. Pročelnica odjela je vrhunski stručnjak, a prema roditeljima toliko strpljiva da nemam riječi. Svi mi koji se nađemo tamo s našim novorođenim bebama smo izvan sebe i treba se znati s tim nositi.
Kao majka djeteta koje nažalost nikad neće biti zdravo, izrazito sam zahvalna što u malom životu ipak ima vrhunsku njegu i ljubav. Šaljem i nekoliko slika (iako znam da se slike s intenzivne ne smiju dijeliti, ali nadam se da mi neće zamjeriti), pa procijenite sami kakav tretman imaju bebe na Rebru. Hvala, KBC Rebro!", napisala je majka dječaka.
