Čini se da sam među malobrojnima u međumrežnom plemenu koji nema ikakav svjetlopisni zapis s Ćirom Blaževićem. Nakon što je preminuo u srijedu, na društvenim mrežama eruptirale su slike, snimke i pisana svjedočanstva znanih i neznanih o "treneru svih trenera" kako mu se pomalo pretjerano tepalo. Selfie s Ćirom pokazao se jasnim znakom socijalne prisutnosti. Skoro svatko imao je neku sliku s njim: s ulice, iz kafića, sa stadiona, od ovamo i onamo.
Čovjeka nisam osobno poznavao. Viđao sam ga na ulici, ali nikad nisam bio u njegovoj blizini. Čak mislim da sam mu najbliže bio 19. rujna 1982. u sedmom kolu Dinamova postšampionskog prvenstva, kada su 'plavi' u Maksimiru pobijedili Željezničar s minimalnih 1:0, a mene klinca, tada dječački hipnotiziranog dinamovca, stari doveo u Zagreb da vidim Ćiru i Dinamo kad me već nije vodio te prethodne šampionske sezone. Izašao je Ćiro pred tribine, slavni bijeli šal mu lepršao oko vrata, a on stisnutom desnicom pozdravio navijače. Naravno i mene, u tim trenucima nedišućeg.
Kažem, nikakvih drugih slika s njime nemam osim te žive slike pohranjene u sjećanju koju, bar zasad, ne mogu materijalizirati pa okačiti na Fejs, no ostaje u posebnom emotivnom folderu, neizbrisanom i nakon što me kasnije nogomet jednostavno prestao zanimati.
Posljednji 'Tito' s ovih prostora
Ali Ćiro Blažević nije samo dio nogometnog imaginarija i privatnih memorija. On je odavna jedan od onih ikoničkih likova ovdašnje popularne kulture. I to je, začudo, postao kao nogometni trener, a ne kao igrač, jer takav je, po vlastitom priznanju, bio tek prosječan. A da postane više od trenera, ikonički lik, nije mu zapravo trebalo puno sastojaka: bijeli šal oko vrata, pobjednički stisnuta šaka, prstohvat kozerstva, malo pozerstva i jedna nevjerojatno dobra sezona kluba koji je vodio.
Reći ću to i ovako: Ćiro nije bio iz Travnika, gdje je rođen. Nije bio iz Bosne, odakle je potekao, ni iz Švicarske gdje se obogatio, a ni iz Hrvatske gdje je stekao slavu. On je bio i do kraja ostao 'iz medija', prava zapadnjačka medijska zvijezda hirovitog Balkana. I to je postao ne kao pjevač, glumac ili vrhunski nogometaš, nego kao trener, kakti učitelj, što je na ovim prostorima uistinu bilo i jest neobično. Njegov dom i domovina bili su mediji, stadioni, kamere i mikrofoni. Ako je itko na ovim prostorima tako ležerno ležao - al' baš ono ležao medijima - bio je to on. Drugi na ovim prostorima koji je na taj način komunicirao, ležerno sipajući anegdotalne mudrolije prošarane benignim psovkama ("Majku ti Božju kapitalističku!") i s kojim su se svi naslikavali, bio je Josip Broz Tito.
Zato se usudim reći i da je Ćiro Blažević bio posljednji 'Tito' s ovih prostora, koji je ljude oko sebe, bez obzira koliko zakrvljene, znao omađijati šarmom, pričom i širokim gestama. Čovjek oko kojeg je sve bio spektakl i uz kojeg je sve bila zaje*ancija.
Znao je kako funkcionira magija medija
Ne znam jel se Ćiro negdje školovao za takvo što, jesu li ga kakve tajne službe tomu obučavale ili je u pitanju naprosto bio urođeni talent. On je bio maestro odnosa s javnošću, ali onog uličnog PR-a. Uočite na snimkama - većinu izjava novinarima davao je na ulici. Možda je u pitanju svega nekoliko osnovnih trikova naučenih iz kakvog džepnog priručnika o komunikacijskim vještinama koji je čitao u svojim švicarskim noćima prije povratka u domovinu? Ako jest, dobro ih je izučio. Bijeli šal, kapa francuskog žandara na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, švicarske čokoladice u džepu, buketi cvijeća za dame, dobroćudne psovke za ekipu, prisni zagrljaji sa svima… Odreda fini sitni komunikacijski trikovi čovjeka itekako svjesnog kako svijet funkcionira u magiji medija i 'najpopularnije igre na svijetu'.
Jugoslavija, u kojoj je postao medijska zvijezda skoro pa uz bok Lepoj Breni i Miši Kovaču, u popkulturnom smislu nije bila komesarski depresivna poput Sovjetskog Saveza i zemalja istočnog bloka. Ovdje se pod paskom režima spretno balansirao spektakl zabave, kojim je vlast držala građane u ugodnoj anesteziji, naspram nimalo zabavnih socijalnih, ekonomskih i političkih problema. U tom ambijentu Ćiro je imao karizme i drčnosti da napravi šou. Ako mu je bilo za vjerovati, smatran je potencijalno opasnim nacionalističkim elementom jer je s Dinamom 1982. razbuktao žar hrvatstva koji je dotad tinjao u 'hrvatskoj šutnji'. Usred eskalirajućih nemira na Kosovu, 1986. se uputio u Prištinu spasiti istoimenog prvoligaša od ispadanja iz lige postavši heroj tamošnjih 'filigranskih pločnika'. Čak je na premijernu utakmicu doveo Terezu Kesoviju da šutne prvu loptu.
Svaki mu je javni nastup bio mali skeč
Trenerski i građanski odškolovan u Švicarskoj, pojavio se početkom osamdesetih u Dinamu i vratio klub iz mrtvih. Kada su puno kasnije u Hrvatskoj opasno narasle navijačke i druge tenzije između sjevera i juga, metropole i Dalmacije, najviše ispoljene kroz međusobnu netrpeljivost Dinama i Hajduka - dinamovac Ćiro otišao je trenirati splitski klub. Birao je tajming za šou i zaradu.
Trener, izbornik, bonvivan, neumjereni poklonik Franje Tuđmana, maskota HDZ-a… sve je to bio, da, ali sve su mu to bile epizodne uloge. Iskreno, ne sjećam se – možda nisam koncentrirano pratio - ijedne njegove nogometne ekspertize, neke taktičke analize pred kamerama, na način kako su to radili Tomislav Ivić i Ivica Osim ili plejada 'prestručnih' stručnjaka koja sada defilira na televizijama prije i poslije vječito najvažnijih utakmica. Ne kažem da Ćiro nikad nije govorio i o tome, ali ono po čemu ga pamtimo su verbalni driblinzi i prostodušne psovke iz voleja tipa "J*bo te Batistuta!" nenamijenjene da ikoga povrijede. Tu gdje su na visokoj cijeni vic, geg i sitne podvale, svaki njegov javni nastup bio je mali skeč.
Bio je galvanizator i za(je)bavljač
Sažeto, Ćirina duhovitost bila je svedena na najprijemčivije komunikacijske forme: opsovati i sa svima biti očinski blizak ("Sine...!"). Najširoj javnosti to je uvijek bilo iskonsko veselje, koliko god da se unedogled ponavljalo ("Jesi čuo Ćiru kako je opsovao?" ). Kad bi igrača na treningu, novinara na presici ili prolaznika koji bi mu doviknuo "Ćiro, pederu!" poslao u "pi*ku materinu" to nije zvučalo poput standardno bijesne psovke. Bio je čovjek koji je u ovim krajevima punima psovačkog mrakobjesja, gdje se ustaje i liježe sa slanjem svega i svakoga u rodne krajeve, râju relaksirao i šarmirao upravo psovkom.
Ako ću tog isuviše kontroverznog i duboko u sebi vjerojatno nesretnog čovjeka (valjda je zato prema van uvijek bio raspoložen i nasmijan?) po ičemu pamtiti, pamtit ću ga po tome što je bio vrsni, a samouki komunikator koji bi lošu emociju učas pretvarao u dobru. Na neki način, bio je sličan Del Boyu iz 'Mućki', brbljavom šarmeru i dobronamjernom muljatoru koji bi se dohvatio nekog stranog ili stručnog izraza pa ga do nemila rabio. U krivom kontekstu, naravno. Taj Ćirin pojam bila je 'galvanizacija', govorio je da galvanizira igrače prije utakmice. Bio je galvanizator, onaj koji vam diže raspoloženje. Ne kažem da nije bio stručnjak za nogomet, teško da bi samo 'galvaniziranjem' osvojio sve one titule i broncu na Svjetskom prvenstvu. No, zapravo je bio za(je)bavljač. U ovom podneblju - vrhunski.
