Šokantan je podatak da oko 5000 ljudi u Hrvatskoj živi od skupljanja plastičnih boca, to su ljudi koji žive na marginama socijale, koji su kroz sakupljanje boca iskreirali vlasititi posao koji im je postao ozbiljan prihod (nekima i jedini) od kojeg žive.
Ove podatke iznijela je prof. Aleksandra Anić Vučinić s Geotehničkog fakulteta u Varaždinu na kojem obrazuju prve generacije inženjera okoliša.
Kao gošća podcasta "Ideje na stolu", posvećenom gospodarskim i poduzetničkim temama, govorila je o problemu otpada, potom zašto se Hrvatska toliko boji energane, koji poslovi budućnosti dolaze, pa i rudarenje po odlagalištima te plaćamo li previše ili premalo za otpad koji nam se odvozi s kućnog praga.
Otvarajući temu o plastičnim bocama, iznijela je i ovo - Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je uspjela riješiti problem jednokratne plastike i to upravo kroz sustav depozitnih boca (onih koje svi vraćamo i dobijemo nešto novčića nazad).
"Kada je uveden sustav povratne naknade za plastične boce od PET-a, hrvatski građani su imali poticaj vraćati boce i ostvariti povrat od 50 lipa po komadu. Model je primijenjen još 2006. godine i rezultirao je brzim čišćenjem okoliša jer tada je to bio velik novac. Cijela Hrvatska bilaje očišćena u roku od tri mjeseca!", prisjeća se prof. Anić Vučinić i kroz smjeh nadodaje da smo očistili i susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Sustav je godinama bio iznimno uspješan, s postotkom prikupljenih boca od čak 95%, dok je europska regulativa zahtijevala tek 70 posto. "No, posljednje dvije godine taj je postotak pao na 75-80 posto, što se dijelom pripisuje uvođenju plavih vrećica za odvojeno prikupljanje otpada i činjenici da se iznos naknade nije mijenjao unatoč inflaciji", otkriva.
Prilagodba sustava i novi izazovi
Od 1. siječnja ove godine naknada je povećana na 10 centi, što bi moglo ponovno povećati interes za povrat ambalaže.
Vračajući se na šokantan podatak s početka tekstao tome koliko ljudi živi od sakupljanja boca, navela je: "Poseban aspekt ovog sustava jest uključivanje neformalnog sektora – osoba koje prikupljaju boce radi osobnih prihoda. Procjenjuje se da u Hrvatskoj oko 5000 ljudi živi upravo od sakupljanja boca. To su ljudi koje svi viđamo koji hodaju okolo, sakupljaju boce i vraćaju ih u stastav za naknadu. Oni predaju boce u trgovinama i za to dobivaju novac, a boce završavaju tamo gdje i trebaju", ističe stručnjakinja.
Kaže, to je stvarnost da pune ili krpaju svoje budžete na ovaj način. "Ipak, to je procjena, nema točne evidencije koliko je to ljudi zaista", navodi prof. Anić Vučinić.
No, s uvođenjem plavih vrećica i zatvaranjem kontejnera, neformalni skupljači više nemaju toliki pristup bocama koje građani bacaju, što se odrazilo na ukupnu stopu povrata.
Budućnost gospodarenja otpadom u Hrvatskoj
Unatoč padu postotka sakupljenih boca, Hrvatska i dalje premašuje ciljeve Europske unije. "Važno je naglasiti da te boce nisu završile u okolišu, već su unutar sustava gospodarenjem otpada", kaže prof. Anić Vučinić. Nastavlja - kada se izgradi centar za gospodarenje otpadom, boce iz miješanog otpada trebale bi biti obrađene i korištene za proizvodnju goriva.
"Kad boca završi u miješanom komunalnom otpadu, na primjer u ZG vrećici, i kad danas-sutra zagrebački gradonačelnik napravi centar za gospodarenje otpadom, ona bi trebala ići na obradu. I u tom procesu obrade se iz te boce proizvede gorivo. Za usporedbu, neke europske zemlje, poput Njemačke i Austrije, već su prije 10-15 godina razvile energetske postrojenja za obradu otpada. Plastične boce, zbog svoje visoke ogrjevne vrijednosti, igraju ključnu ulogu u sustavima energetske prerade otpada", govori ova stručnjakinja.
Prisjetila se trenutka kada je depozitni sustav uveden u Hrvatsku, ostala je oduševljena, ali nametnulo se i pitanje.
'Nijemci i Austrijanci nisu toliko glupi'
"Pomislila sam: 'Gledaj kako je to super, počistili smo cijelu zemlju, zašto toga nema drugdje?' Nijemci i Austrijanci sigurno nisu tako glupi da ne znaju napraviti depozitni sustav i skupiti te boce. Međutim, oni su 10–15 godina prije nas u nekim koracima već izgradili energane. Te boce, kada su pomiješane s komunalnim otpadom i drugim vrstama otpada, jedan su od najjačih energenata – imaju najveću ogrjevnu vrijednost. Ako ih izvučemo iz toka otpada, ukupna ogrjevna vrijednost, odnosno energija koja se može dobiti iz otpada, smanjuje se", navodi.
S obzirom na to da Hrvatska još uvijek nema energanu, a posljednjih godina u javnosti su se i digle tenzije te se ponekad stvara dojam da su one "zagađivači" i nešto jako opasno, ova stručnjakinja na naše pitanje zašto ih se bojimo i imamo li razloga, odgovara:
"U Hrvatskoj se u 20 godina napravilo puno toga za uspostavu sustava za zaštitu okoliša i gospodarenje otpadom. Na početku, posebnu pažnju posvetili smo izradi zakonodavnih okvira koji osiguravaju usklađivanje s europskim normama, no uz to se trudilo razviti i svijest građana o važnosti zaštite okoliša. Ključni korak u tome bio je uvođenje obveze provođenja studija utjecaja na okoliš. Ove studije, koje se obavljaju prije početka svake veće izgradnje ili promjene, bile su okosnica osiguravanja zaštite okoliša od štetnih posljedica."
Ljudi sve više angažirani oko pitanja okoliša
Međutim, početna reakcija na ove studije nije bila ohrabrujuća - na javne rasprave jedva da se pojavljivalo nekoliko zainteresiranih građana. Danas na svakoj javnoj raspravi dođe 50 do 100 ljudi.
"To ukazuje na rastuću angažiranost i zainteresiranost građana za pitanja zaštite okoliša. Sustav gospodarenja otpadom nije jednostavan, on je složen i svaki kotačić mora funkcionirati u harmoniji. Energetske postrojenje, kao što su energane, igraju ključnu ulogu, jer omogućuju preradu otpada u energiju, smanjujući njegovu količinu na odlagalištima. Ove energane nisu samo ekološki prihvatljive, već omogućuju i proizvodnju energije iz otpada, čime se doprinosi energetskoj učinkovitosti. Nažalost, dok su naši susjedi u Europi već implementirali takve sustave, Hrvatska kasni", navodi ova stručnjakinja.
Navodi da su energane europski standard, da raste svijest o promjenama i da je ključna edukacija ljudi kako bi razumjeli o čemu se radi. Kaže da je dobro da je Hrvatska posljednjih desetljeća napravila korake prema održivom gospodarenju otpadom, počeli smo s razdvajanjem otpada, zatvaranjem odlagališta, uvođenjem sustava za reciklažu i dvorištima za otpad. Za nju je sada trenutak kad nedostaje energana kojom bi se smanjio otpad na odlagalištima.
Ali što je s ogromnom brigom građana oko energane, pitali smo.
Na pitanje trebamo li se bojati energane, ona kaže da bi živjela tik uz nju: 'Bojimo li se prijeći cestu na zebri kad je zeleno?'
'Bojimo li se prijeći na zebri? Isto je i s energanama'
"To su moderna postrojenja koja koriste naprednu tehnologiju kako bi minimizirali emisije štetnih plinova i maksimizirali energetsku učinkovitost. U stvarnosti, te tehnologije omogućuju gotovo potpuno čišćenje dimnih plinova, čime se smanjuje rizik od zagađenja. Ja bih radije postavila protupitanje: 'Bojimo li se prijeći cestu na zebri? Ne bojimo kad nam je zeleno svjetlo. Ali tko kaže da neće netko naletjeti u brzini i pokupiti nas? Isto vrijedi i za energane. Ako bi se provodila temeljita edukacija i osigurali jasni informativni kanali, javnost bi shvatila da moderni energetski sustavi, poput energana, ne predstavljaju opasnost za zdravlje ili okoliš, već su važan alat za održivost i energetski oporavak."
'Živjela bih tik uz energanu'
Nastavavlja da je edukacija ključna i da građani moraju shvatiti da energane nisu opasne "spalionice" kakve možda zamišljaju, već napredni sustavi koji koriste tehnologiju kako bi smanjili negativne utjecaje na okoliš. Kaže, ona sama ne bi imala baš nikakavih problema živjeti tik uz energanu.
aleksa
"Svi oko nas imaju energane, jedino Hrvatska i Malta nemaju", tvrdi Anić Vučinić. Nastavlja da se ovo pitanje u medijima koristi za političku korist.
"Plaše ljude, ja bih rekla. To je vrlo politički popularno. Vi vidite kada su izbori, onda se ta retorika pojačava, kasnije opet spusti", navodi naša sugovornica.
Dodaje da je otpad uvijek tema s kojem žele ići u predizbornu kampanju i davati nerealna pa i netočna i nestručna obećanja, ali koja su populistički jaka.
