Mediji u Hrvatskoj intenzivno su reagirali na tragedije u Srbiji, a razlozi mogu biti bliskost prostora i senzacionalistički pristup medija, smatraju stručnjaci za medije.
Reakcije na masakre u Srbiji očekivano su intenzivne, smatra antropolog s medijskih studija u Rijeci Hajrudin Hromadžić uz napomenu da način praćenja varira o profilu i tipu medija.
Mladi muškarac je vatrenim oružjem u tri sela kod Mladenovca u četvrtak navečer usmrtio osam osoba i ranio 14, što je drugo masovno ubojstvo u Srbiji u posljednja dva dana. Dan ranije je dječak od nepunih 14 godina ubio osmero učenika i školskog zaštitara u osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu.
Problematično zakonski i etički
Stručnjakinja za medije s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Dina Vozab kaže da su mediji u Hrvatskoj reagirali senzacionalistički i izrazito problematično, jer su otkrili lice i identitet maloljetnika, kao i različite detalje tog zločina, što je po njoj problematično sa zakonske i etičke strane.
Pojavio se video u kojem se čuju krici za koji nije bilo sigurno je li provjereno i iz kojeg je to izvora. To dodatno traumatizira javnost, žrtve i društvo općenito, kazala je.
Psihijatar Klinike za psihijatriju Vrapče Ante Bagarić smatra poželjnim da mediji o svemu govore i izvještavaju otvoreno, jasno bez laži. Laž nanosi štetu, a govoriti iskreno o teškim stvarima je najbolji način da se te teške stvari preveniraju, prorade i da ostave male posljedice, kaže profesor Bagarić.
On također naglašava da je vrlo važno što prije i što detaljnije govoriti o tome, jer će se u suprotnosti javiti mitovi, legende, a uskočit će onda grupe i pojedinci skloni manipulacijama.
Nema štete ako govorimo iskreno i otvoreno
Nikakva se šteta ne može nanijeti ako govorimo otvoreno i iskreno o svemu oko nas, kaže on.
Hromadžić kaže da određena razina pijeteta postoji u svim narativima koji su proizvedeni o tragediji u beogradskoj školi, ali upozorava da medijima prijeti mogućnost da lako skliznu u neki oblik spektakularizacije izvješćivanja. Ima, kaže, na umu razinu tabloidizacije u doživljaju društvene realnosti koja traje već desetljećima.
Mehanizmi da se to izbjegne poznati su starim postulatima novinarske profesije, a tiču se digniteta prema žrtvi, ali i obzira prema počiniteljima i njegovim obiteljima. Spominjanje imena dječaka, odvođenje u streljanu itd., to su opasnost da se sklizne u lošu narativizaciju tragedije. Stari standardi bi to znali izbjeći, ali ovima danas to prijeti, kaže Hromadžić.
Tragična prijelomnica
Međutim, Tina Vozab kaže da je ono što je vidjela u medijima prvenstveno dalo naglasak na senzacionalizam i na proizvodnju senzacija.
To može imati jako puno implikacija, poput neke vrste glorifikacije toga čina kod nekih vrsta osoba koje su možda podložne utjecaju, rekla je.
Hromadžić također upućuje na potencijalnu opasnost „morbidnosti spektakularizacije tragedije“. Pojavljuje se lančana reakcije i domino efeket i velika je odgovornost na institucijama da preveniraju mogućnost da stvar eskalira.
Pojavljuju se opasnosti evidentno generacijskih frustracija, i otvara se pitanje profila mladih, pojavljuje se cijela paleta pitanja koja je potrebno tretirati na drukčiji način nego dosada. Čini se da da se radi o tragičnoj prijelomnici koja traži nove strategije sistemskog tipa, ne samo u Srbiji nego i drugdje u regiji, rekao je.
Ovaj slučaj vidim kao simptom dugotrajnog sistemskog problema, a ne kao usamljen eksces i treba ga tako i sagledati. Nažalost ekonomski i politički uvjeti ne idu u prilog tome, kaže Hromadžić.
Jedan događaj potiče drugi
Ako je izvješćivanje istinito, ne postoji opasnost da prvi događaj „trigerira“ drugi događaj, kaže psihijatar Bagarić, ali dodaje da bi ga nešto drugo „trigeriralo“.
Mi ne možemo staviti glavu u pijesak i reći sad nećemo ništa objavljivati. Ne, to bi otvorilo poziciju poluistina, laži, manipulacija. Istina ne može biti štetna nikada i ni za koga, poručuje.
Međutim, priznaje da jedan događaj potiče drugi.
"I velika slavlja potiču ljude da se ponašaju u skladu s pobjedama. Kao i ovo, neke teške stvari kod većine ljudi izazovu tugu, žalost, suosjećanje, međutim, kod određenih ljudi izazovu potrebu da se identificiraju s počiniteljem, ubojicom, zločincem, to je uvijek bilo i to će biti, to je u ljudskoj prirodi. Ne govoriti o tome ne može to spriječiti“, kaže Bagarić.
Tina Vozab upozorava da mediji mogu postati kanal političke zloupotrebe tumačenja toga događaja i navodi primjer reakcije srbijanskog vodstva i srpskih političkih elita koje su ga pokušale povezati s nekim tipom ideologije, npr. zapadnih vrijednosti.
To ne mora biti povezano s događajem, ali je u skladu s političkim narativnom koji zagovaraju političke elite u Srbiji, kaže.
Uloga društvenih mreža
Na pitanje kakvu ulogu u širenju negativnih strana događaja imaju društvene mreže, Vozab kaže da one pojačavaju vidljivost događaja, koji se u različitim zajednicama interpretira na različite načine.
One djeluju algoritamski na sadržaje koji se više „klikaju“ i više dijele te kroz tu logaritamsku selekciju potiču senzacionalistički sadržaj, sadržaj koji se radikalizira. To donosi nove opasnosti ako se kreira sadržaj koji može poticati antisocijalna ponašanja, kaže stručnjakinja s Fakulteta političkih znanosti.
Hromadžić upozorava na jasnu razliku između „klasičnih medijskih formata“ i društvenih mreža.
Društvene mreže imaju nekontrolirane izvore koji dolaze sa svih strana, ali stvaraju dojam o slici društvene stvarnosti. Mnogi svoje povjerenje daju društvenim mrežama i one su relevantne da bismo vidjeli odjek fenomena, ali nisu izvor za stjecanje pouzdane i realne slike zbivanja, upozorava.
Dodaje da se kod društvenih mreža može izgubiti sistemska perspektiva slučaja, a to je pokušaj da razumijemo priču u širem socijalno-povijesnom kontekstu, da se vidi kako su stvarani uvjeti do dođe eskalacije nasilja na ovaj način, kaže Hromadžić.
Ističe da profesionalni medijski kanali trebaju proizvoditi takav kontekst.
Vozab upozorava na problem dezinformacije u društvenim mrežama.
„One uvijek od negdje potiču, od medija ili od političara koji su iskorištavali ovu krizu za neke političke agende ili da bi dobili ulogu u javnosti, ili od korisnika, ili nekih malicioznih skupina, ali su pogodno tlo za širenje dezinformacija“, kaže.
U takvim uvjetima javljaju se vođe javnog mnijenja. Oni se mogu pojaviti na razini manje zajednice, kao netko čije se mišljenje cijeni. Kad takva osoba interpretira događaj, njegova interpretacija se može kroz grupu znatno proširiti, objašnjava Vozab.
Društvo nasilja
Na pitanje jesu li hrvatski mediji događaj interpretirali kao „strani“ ili kao „domaći“, Hromadžić kaže kako su tragedije u Beogradu pokazale da unatoč intenzivnim političkim podjelama koje traju desetljećima, neki oblici povezanosti i dalje intenzivno postoje.
„Mislim da smo blizu, geografski, jezično i na mnoge druge načine. Ovo se doživljava, ljudi javno izražavaju tugu, žalost, reakcija je prilično zrela u društvu, to je moj dojam", kaže Hromadžić.
Čini mi se, dodaje, da ima dosta zrelih reakcija - propitivanje, traženje odgovora, suosjećanje sa žrtvama, prorada takve teške tragedije.
Psihijatar Bagarić smatra da je teško zrelo reagirati na teške tragedije. "Tu smo svi poljuljani, uznemireni i u prvi plan izlaze ti naši negativni, primitivni, regresivni mehanizmi. No, društvo je u cjelini reagiralo primjereno, proradom tuge“, kaže Bagarić.
Postoje neke dublje strukturne povezanosti
Neke reakcije, poput polaganja cvijeća na Preradovićevom spomeniku na Cvjetnom trgu, pokazuje da postoje neke dublje strukturne povezanosti i to je dobro. Pitam se kakva bi reakcija u Hrvatskoj bila na ovu tragediju da se desilo isto u susjedstvu, ali u Mađarskoj ili Austriji. Mislim da ne bi bila tako intenzivna, odgovara Hromadžić.
Sumirajući uzroke i odjeke pokolja, Hromadžić kaže da bi „ova društva“ trebala otvorenije i iskrenije govoriti o svojim vlastitim traumama i nagomilanim frustracijama koje su posljedica potiskivanja putanja u kojima su se našli zadnjih decenija.
Na primjeru Srbije, radi se o nasilju s kojim društvo živi u različitim oblicima već trideset i više godina, i ono je nažalost moralo naći ovakvu povratnu reakciju, kaže.
Imamo društva u kojima je toliko veliki rascjep između oficijelnih istina i naših osobnih istina, društva koja su toliko podvrgnuta različitim oblicima sistematičnog nasilja, da ne govorimo o oružju koja je nakupljeno. Kao društva se moramo suočimo s tim na drukčiji način nego do sada, zaključuje Hromadžić.
