Puna su usta našim muškarčinama ravnopravnosti žena pred svake parlamentarne izbore, a zakonske odredbe o toj istoj ravnopravnosti principijelno i sustavno krše. Zakonska obaveza, samo napomene radi, svake političke stranke na svim izbornim listama je da na njima mora biti najmanje 40% žena. Međutim u u zadnjem sazivu Sabora imali smo tek 19% zastupnica, a u sazivima prije ta je brojka bila još manja, poražavajuća, da ne kažem sramotna.
Našim političkim alfa mužjacima očito smeta žena na rukovodećoj funkciji i nije im prihvatljiva njihova kompetencija, jer su žene, a žene su znamo to odavno, "za madraca, a ne mudraca". Bilo je tu iz godine u godinu svakojakih prosvjeda oko tog pitanja, bilo je prijedloga o „zip“ kvotama i niz razloga se identificiralo kao uzročnika te podzastupljenosti, no jedno je ostalo ključno, potrebno je mijenjati prvo svijest i partijarhat koji vlada našom politikom, da bi se mijenjali brojevi. Političke stranke plaćaju iz godine u godinu kazne zbog kršenja tog zakona, i iz godine u godinu – nikome ništa.
Rado plaćaju kazne
I ovih dana će se državnom izbornom povjerenstvu predavati kandidacijske liste za parlamentarne izbore. I ovog puta će, kao uostalom i u prošlim desetljećima, iz DIP-a stranke upozoriti na nepoštivanje ženske kvote koja se sustavno krši u svim sazivima Sabora, u svim strankama i koalicijama proteklih godina, i sva je prilika da će se ta neslavna praksa nastaviti i ubuduće.
Uravnoteženost zastupljenosti žena, što je tragedija, nemaju niti one stranke koje se vole kititi borbom za ženska prava, no 50.000 kuna, koliko je propisana kazna platit će jednako rado kao i one stranke koje tradicionalno drže da je ženama mjesto za špaherom, a ne u politici.
Ukratko, slovo zakona je, kao i kod mnogih stavki koje se tiču naših političara samo mrtva klauzula na papiru, šarena laž i šminka. Zakon predviđa i više od 40% žena na listama za Hrvatski sabor dok je u stvarnosti na Markovu trgu žena i dvije trećine manje nego što je predviđeno, zakonski određeno, parafirano i ovjereno u javnog bilježnika. Ta dihotomija između zakona i stvarnosti nije samo opasno pravilo, svojevrstan folklor u Hrvata, već strašna poruka koju šaljemo mladim ženama koje bi mogle imati nešto reći o budućnosti Hrvatske.
Časne iznimke
Ne sumnjam da će se Sabina Glasovac i Anka Mrak – Taritaš pojaviti u medijima i sa neskrivenim ponosom istaknuti kako će SDP sigurno kao uostalom i do sada, pojaviti na listama i dati najveći broj zastupnica u Hrvatskom saboru. Ako ih slučajno kakav nadobudan novinar zaskoči konstatacijom kako ta kvota nije ni približno dovoljna zakonskoj odredbi, njih dvije će se nasmijati i otvoreno kazati kako živimo u društvu kojem muškarci dominiraju politikom – uz časne iznimke. Pamtite li možda te izjave za lanjske kampanje? Ja pamtim, i ne prenosim ih po sjećanju, već ih citiram i ponavljam ako niste razumjeli. U našem društvu dominiraju muškarci, skrušeno će priznati te žene u politici, kao da je to sasvim normalna stvar. Sanja Putica, saborska zastupnica HDZ-a recimo, iskreno se ponadala pred novinarima onomad kako bi zastupljenost žena trebala biti prema zakonskim normama i da bi trebalo cijeniti resurse koje imamo u politici što se tiče žena i s tom konstatacijom ta je priča oko ženska kvote bila završena.
I će uglavnom biti sve što će se dogoditi oko tog i takvog zakona. Nekoliko konstatacija, službeno izvješće i par zastupnica koje će izraziti svoje iskrene nade da će se nešto, nekada u boljoj budućnosti promijeniti na bolje u našem društvu. Nešto, nekada, propisano zakonom RH. Nešto, nekada, uglavljeno jasno u Ustav RH. Nešto nekada kažnjivo s 50.000 kuna, ali i to je bolje platiti nego da ti ona za madraca izigrava mudraca.
Mogao bih vas sada daviti činjenicama za koje znam iz svih saziva Sabora, mogao bih vas kronološki provesti kroz godine kršenja Zakona i Ustava, mogao bih vas usrećiti izjavama i gorim od madraca i mudraca, mogao bih vas čak pustiti da komentirate kako smo imali predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović i premijerku Jadranku Kosor, kao što smo imali i Vesnu Pusić kao kandidatkinju za čelno mjesto UN-a. Mogao bih ovaj tekst usmjeriti u takvu kronološku dosadu ili se natezati s vama nije li sasvim dovoljno imati jednom ženu na čelu države, no nije mi to nakana.
Ovaj tekst imao je upravo nakanu da te naše muškarčine upitam zašto se dovraga toliko malo bave upravo ženama i ženskim pravima? Kada znamo koliko su naše žene nezaštićene u svim sferama i sektorima društva, koliko ih se seksualno uznemirava i koliko ih se ponizuje.
Strah od žena
Žene kao nikada do sada nisu bile toliko obespravljene, toliko ponižene, toliko svedene na egzistencijalnu milost muškaraca kao danas u ovoj zemlji, a primjer sa ženskom kvotom u Saboru samo je indikator tog sramotnog statusa žena. Naši vrli mužjaci političari, našeg naroda cvijeće i predvodnici, samo su žalostan pokazatelj tog stanja uma i svijesti. Kada se ovo društvo i politika koja mu je perjanica, tako odnose sa visokoobrazovanim ženama, kakvo je tada stanje u sektorima u kojima rade žene koje nemaju takve predispozicije u društvu?
Problem ženskih kvota je i problem straha. Straha od žena u politici. Jer se žene ne mire, jer su žene buntovne i žene traže svoja prava, zagovaraju ih i nepopustljive su. Žene su ne samo hrabrije i odlučnije, već i ustrajnije, žešće, i imaju nizak prag tolerancije na bilo kakav oblik diskriminacije, nasilja. Žene imaju i viši prag empatije prema manjinama, slabijima, nezaštićenima, LGBT zajednici koja ovih dana trpi porast i do 65% većeg nasilja. 85% te populacije šuti, ne prijavljuje nasilje nad njima. Žene su borbene, žene su emancipirane i žene su ustrajne. I to je glavni razlog zašto ih se muškarčine boje, i zašto im tako sramotno uskraćuju zakonom i Ustavom zagarantiranu žensku kvotu.
Jer je prava istina da su žene na vlasti, da su više zastupljene, ova bi zemlja bila drugačija. Tolerantnija, ljepša, uređenija i civiliziranija. Ova bi zemlja, uopće ne sumnjam, da je vodi polovica žena u parlamentu, bila kudikamo drugačija. Jer ništa nije nužnije za takvu vrstu muškarca od društva inteligentnih žena. Inteligentne žene prokazale bi njihov manjak inteligencije, njihovu nesposobnost i njihovu neutemeljenu kompetentnost i taštinu.
Tada bi bilo sasvim jasno čemu takav strah od ženske kvote.
