„Našao sam ti nakon potresa pornić iz doba bana Jelačića. Porno-foto.”

„Ha?”

„Iskopao sam iz smeća nakon potresa”, zacerekao se i cmoknuo.

„Kako znaš da je to doba?”

„Pa lijepo, otisnuto je na keramičkoj pločici, onak’ crno-bijelo”, oči su mu se vragolasto zacaklile.

„I, kako to izgleda?”

„Jooooj, bolje da ne znaš”, prasnuo je u smijeh.

Smrdio je, onako nekako kao povraćotina, ali nekako prigušeno. Skoncentrirala sam se da dišem na nos da mi se ne smuči, okretala se suprotno od vjetra. U redu, nije bilo toliko jako da bih padala u nesvijest, ali... osjetilo se.

Bila je to teška neopranost, ne od više dana nego tko zna otkada. Ljeto je tuklo na plus trideset i koji stupanj, i miss svijeta bi se ušvicala u 15 minuta, kamoli beskućnik. Na sebi je imao slojeve znoja, prljavštine, apsolutne nebrige. Baš pravi beskućnik.

Hrvoje Gospočić.

Oprostite, da se ispravim – „Pimpi Uruci”.

Svi puritanci ovoga svijeta neka ustuknu: Hrvoje Gospočić ili – kako je sam sebe zvao – Pimpi Uruci - bio je najveći vrtlog radosti ovoga svijeta, najpitomiji ridikul, najluđe dobro srce Zagreba, još i ovo – on je bio najbolji reporter među novinarima, moj kolega po peru - ali beskućnik, s kojim sam se srela prije nekoliko godina i koji će ostaviti trajni trag i - ožiljak u mom srcu.

Pimpi Uruci je preminuo.

Otišao je, nisam dovršila posao s njim koji sam htjela. Pimpi više nije mogao čekati.

Vijest me pogodila više nego Trumpova ideja da će uzeti Grenland. Pimpi, trebao si još malo ostati.

'Osvojio' milijune

Prolistala sam poruke koje mi je slao Facebookom, zvao me Christiane Amanpour i obećao mi kupiti televiziju.

"Ekskluzivna vjest pimpi dobil 5 milijona eura donacije da ti kupi televiziju", stoji u jednoj njegovoj poruci.

Nismo se upoznali slučajno, on je mene našao, poslao poruku. Iščeprkao me i prizvao. 

Bilo je to nakon što sam objavila priču s Ivanom Mihaljevićem da je napravio svoj filmski prvijenac - kratkometražni nagrađivani dokumentarni film o beskućniku. Razgovarala sam s Mihaljevićem o filmu, ni u peti mi nije bio da ću uskoro s Pimpijem početi prijateljstvo. Hrvoje - Pimpi, taj beskućnik s mobitelom i wi-fijem, iščeprkao je da sam pisala o njegovu filmu i pozvao me.

Pa sam došla.

Sreli smo se na kavi iza pothodnika Importanne centra u središtu Zagreba, na terminalu - nultoj stanici autobusa. Tipkali smo se prije toga, pitala sam mogu li mu što donijeti ako treba – odjeće, hrane, bilo što... (to valjda beskućnici trebaju).

Točan kao urica pojavio se Pimpi.

Šepao je, vrtio se naokolo, smijao se, kreveljio, dobacivao svijetu oko sebe.

PLJAS! Na stol mi je zafitiljio dva pakiranja gotovih kolača, znate ona pakiranja čupavca ili medene pite iz trgovačkih lanaca, koje domaćice podvaljuju pod svoje domaće kad je hića.

Baš te.

„Ti si meni mislila nešto dati za jesti?? Ja ću tebe nahraniti!”, zagrmio je i mahnuo prema meni kao da sam ni za što. (Ja ću njega nahraniti, moš' si mislit'…)

Izuo me iz cipela da se nismo ni upoznali.

Sjeo je i zasmrdio.

„Hvala”, veselo sam odgovorila i pristojno uzela pogužvane kutije kolača. Imale su na sebi naljepnicu „akcija”, rok trajanja bio je tag dana. Uskoro sam shvatila da se bolje hrani i od mene. Recept je bio jednostavan:

„Dobar sam si s tetom iz Konzuma, imam mačku i u Sparu, pa pred kraj radnog vremena ono što trebaju baciti - daju meni”, kesio se slavodobitno.

Spajao se na Wi-Fi hotela s pet zvjezdica

„Znaš, tu ti je Esplanade." – hotel nam je bio iza leđa, luksuz od pet zvjezdica i najbolji gosti Zagreba, krema i deluxe gosti iz inozemstva. I Pimpijeva meta. "Čuj, ja ti znam šifru hotela pa se lijepo spojim na njihov wi-fi i onda pogledam menu u pučkoj kuhinji. Ako mi nije fino preskočim”, opet se zacerekao. Beskrajno se zabavljao dok je vadio štorije o tome kako on zeza sustav, ne sustav njega.

Govorio je kao da je svijet njegov, podređen, sve u njemu su njegove igračke koje on - hoće - ili neće.

Duga, gusta, čupava brada, dva-tri dredloksa na proćelavoj glavi. Nisam bila sigurna je li ih namjerno napravio ili su se spleli sami od sebe dok je žuljao glavu i spavao po nedođiji.

„Ja ti tako pogledam sve vijesti svijeta – spojim se na taj wi fi od gospode iz hotela, znam koja je izložba u New Yorku, znaš, tamo sam kao novinar bio, pa onda pogledam što Rusi rade”, smijao se i nizao kako on preskače baš sve granice i nema kod njega pristojno ili nepristojno.

I da - neće njemu hrvatski novinari prenositi što se zbiva u svijetu. On zna čitati medije sam, iskopati što se događa, tko je s kim zašto i kako.

Verbalni virtuoz koji govori u rimama

Teško je bilo pratiti Pimpijevu struju svijesti; on je bio definitivno najelokventniji čovjek na svijetu, doslovno verbalni virtuoz, govorio je u rimama, smišljao ih po putu, spontani, ali u nekom čudnom spoju psihodelije i mudrosti. I, uskoro ću shvatiti – goleme i neslućene načitanosti.

Taj čovjek je iz rukava sipao godine, imena, događaje, anegdote, činjenice, sve to međusobno povezivao u bujici riječi koju je bilo teško pratiti jer bi s lakoćom s geopolitike prešao na menu u pučkoj kuhinji, pa bi se vratio na svjetski poredak i prisjetio se anegdote iz kakve galerije, onda bi skočio na dnevnu politiku Hrvata ili Rvata, otpjevao grleno koju borbenu iz doba partizana.

Hrvoje Gospočić – Pimpi Uruci – nekoć je bio novinar, kolege ga itekako znaju, a onda je postao dio ulice.

„Znaš, ja ti imam dil (dogovor) s čistačicom u Importanne centru da mi da da natočim toplu vodu u kanistere, onda si ja to lijepo odnesem na vrh”, pokazao je na ruševinu koja je stajala između Importanne centra i Poglavarstva – ruinu koja je desetljećima stajala kao avet u središtu grada. Nastavio je: „Pa si gore na vrhu imam kadu, napunim je toplom vodom, imam jacuzzi i Pimpi se ujutro češka s četkom i pere si leđa, a vi jadnici dolje u sedam idete krmeljavi na posao, umorni, bez para, baš ste jadni”, nasmijao mi se i opet me odmjerio.

Polako sam, uz naše druženje, koje je bilo šokantno i brutalno, koje me protreslo do srži, u isto vrijeme nasmijavao i dovodio u nelagodu, uvlačila sam se u njegov svijet.

Nizala sam novinarska pitanja – da, iza sebe imam 20 godina rada, mogla bih napisati enciklopediju o tome kakvih sve sugovornika ima; novinar mora sa svakim, i s brbljivcem i šutljivcem, nema tog kojeg nisam dobila za intervju i našla neki zajednički jezik – ali Hrvoje, Pimpi Uruci…

On je bio level up. Uhvatio me u svakom mom novinarskom pitanju, sasjekao u korijenu, nije mi dao da on bude moja novinarska meta, oborio kao da mi puca u koljena – predala sam se.

Želja da dobije svoj show i postane zvijezda

Pimpi je imao plan:

„Slušaj, ti ćeš biti moja Jovanka Broz, raširit ćeš mi plato, a ja ću crtati. Bit ću kao Maršal. Zamisli da ti lijepo dobiješ akreditaciju za UN, pa povedeš mene, odletimo avionom, upališ kameru i da ja lijepo prošetam tamo među svima njima, pitam koje pitanje nakon svih vas dosadnih novinara. Pimpi the novinar! Kaj veliš, Amanpour?”

Ostala sam zatečena, izbijena iz cipela. Apsolutno sam znala da je on gori od noćne more i puta tri. Ali čovjek je imao nerv – osjetio je društvene mreže, potpuno je bio bez kočnica, provocirao, vrtio jezikom, teško ga je bilo pratiti, ali zvučao je baš uvjerljivo. I bio je savršeni novinar - bez kočnica, koji bi provokacijom ogolio istinu, koji je znao "sve o svemu".

Pimpilandija - kraljevstvo u kojem ne vrijede pravila

„Ideš sa mnom u Pimpilandiju? Tu, u moju državu”, pokazao mi je na ruinu na kojoj se navrhu valjda kupao u svojoj kadi.

„Ja ti gore imam vlakić koji kruži dok se ja kupam. Znaš, došli su ti neki emigranti, oni s vlaka i iz kurze, Indijci. Ništa ti oni ne znaju – da se cure na cesti ne smiju pipkati, da se ne smije krasti, da ne možeš nekog piknuti nožem. Niš'. Pa ja ti lijepo njih skupim, ugostim u Pimpilandiji, onda im dam produžni kabel da si napune mobitele, malo si odspavaju, nahranim ih. Stanem pred njih kao Isus Krist ili Che Guevara i onda im držim propovijed”, nizao je.

Promijenio je tada glas u operno zapjevao: „TUUU u EUUU preuzvišenoj ne smije se ubijati, cure pipati, nije lijepo krasti, prelaziti se mora na zeleno, crveno znači – stani!”

„I tako ti ja njima dijelim lekcije, oni me slušaju kao Boga”, opet se zacerekao.

„Sutra ih više nema, ova naša murja nesposobna je uhvatiti ih, oni ti prođu kroz Zagreb, spavaju u Pimpilandiji. Onda dođe drugi dan, druga takva grupa, opet Indijci, ja sam sad spreman i velik. ‘Hello my Indian friends.’ Oni skoče na mene. Jebi ga, nisu Indijci – Pakistanci su. Mrze Indijce”, opet se nasmijao.

"Pa krenem ispočetka - Helooo my Pakistan friends!", uživio se u ulogu.

Druženje s Pimpijem od dva sata bilo je kao ringišpil, i baš kad bih pomislila da sam uhvatila konce, da sam ga počela pratiti, on bi me opet bacio u zrak.

Migranti u Pimpilandiji

Poveo me u Pimpilandiju, svoju utvrdu, urušenu zgradu nekadašnje banke, stajala je između Poglavarstva i Paromlina; hodali smo katakombama. U jednom trenutku sreli smo dvojicu stranaca, mlađih ljudi, ne više od 30 godina, koji su prolazili balkanskom turom dalje prema Europi. Kao da im je ta ruševna zgrada bila zacrtana na mapi kao mjesto odmora. Koliko je smiješno, ironično bilo – ne može biti veći centar Zagreba nego što jest, odmah iza Importanne centra, doslovno ispred Gradonačelnika Tome (kako ga je Pimpi zvao), ta ruševina bila je utočište ilegalnim migrantima.

Ja, Pimpi i kolega snimatelj sreli smo dvojicu; na trenutak se osjetila napetost, odmjeravali su nas, kao da su spremni na potez, ali Pimpi je prošao kraj njih, digao ruku u zrak i samo nastavio hodati. Ja sam se samo nasmijala, procijedila "Hellou" i prošla, pazeći na svaki trzaj da ne bi nešto otišlo ukrivo. Ušli smo u katakombe i ostatke soba; Pimpi je vodio, bio je potpuni mrak, upalila sam lampicu na mobitelu, kolega je kamerom osvijetlio put.

U trenutku sam doživjela užas.

U hrpi smeća, nagorenih zidova, stajao je grafit: „Ja ć(u)biti”. Koja je poruka – prošli su me trnci – „ja ću biti” ili „ja ću ubiti”? Zloslutno, tko zna od koga i tko zna od kada; u tom mraku, pod malom lampom kamere i mobitela, u sjeni je izgledalo jezivo.

Korak dalje novi šok – Pimpi je odjednom propao.

Tras!

„Pimpi, jesi dobro?”

„Aha, aha”, vikao je. Nogama je propao kroz pod; drvene grede koje su valjda pod njim jednostavno slomile, on je do pasa utonuo u pod. Odgurnuo se rukama i nekako se iskobeljao, hlače su mu pale na pola stražnjice, znam da je tu kraj mene rekao bi: 'Napiši guzice', i zacerekao bi se.

Nekako se stresao, ponovo osovio na noge i nastavio hodati.

Kasnije sam prelistavala njegov stari Facebook profil – on je redovito spavao u napuštenim zgradama. Redovito je i fotografirao, to su bile scene horora, sve nagruvano smećem, nagoreno, išarano grafiti i njegovi veseli selfiji u tom užasu - izbeljen, s uzdignutom rukom kao operni pjevač kad hvata najviši takt i kad stišće posljednje atome zraka iz pluća. Tu je scenu redovito ponavljao.

Kao Pimpijeva verzija Munchova Krika, ali on se pritom zabavljao, smijao užasu. Opet, iz svega toga skrivao se neki užas, nelagodni osjećaj.

 

Fotografije prljavih lutki kao iz hororca

I još nešto: posebno me hvatala jeza kad bih uhvatila da je fotografirao stare lutke, one baš iz najgorih horora, noćnih mora – potrgane glave sa zaleđenim pogledom, zamrznutim osmijehom, raščupane, bez tijela, naprosto premračne za mene. Osjećala bih nelagodu kad bih gledala fotografije koje je Pimpi fotografirao, a on je spavao kraj toga, kao da se navikao. Uz sliku morbidne lutke napravio bi selfie, nasmijan, vrckastih očiju.

Dugo sam u sebi vagala kako napraviti priču o njemu; iskreno – čak sam osjećala i strah - je li on psihički stabilan. Onda smo se opet sreli.

„Pimpi, one fotke koje slikaš – malo su ti morbidne, ne? I one lutke, nisu ti baš…”

„A što bi ti htjela, da crtam cvjetiće, madam? Hoćeš leptirića da ti nacrtam, srce možda? Nemam ni cipele”, pokazao je i podigao nogu na kojoj je bila navučena neka stara cipela poderana na sve strane – Bob Rock iz Alana Forda nosio je Gucci naspram njega.

„Daj, budi ozbiljna. Slikam ono što beskućnik može - užas”, prekorio me.

Velika osmijeha i tužna sudbina

Osjetila sam olakšanje - znala sam, iza njegova lica ridikula, klauna, vicmahera, skrivala se duboko tužna osoba. Prekorila sam se - on je i dalje bio sjena na ulici, beskućnik, ali nekako dobri duh.

Sjelo je sve na svoje mjesto. Pimpi je bio u redu – zbrčkan, ostavljen, sam, ali opet… taj osmijeh, taj čovjek bez kočnica. Zaista, on nije imao što izgubiti ako bi nekome rekao što ga ide - ako bi ženi dobacio da ima brkove (jer ima) ili da joj se punđa nakrivila kao Jovanki Broz (zato što jest)…

Hrvoje – Pimpi Uruci – bio je savršeno slobodan, potpuno bez ikakvih moranja; to mi je pokušavao stalno reći. On se nije morao dizati ujutro na posao da bi zaradio plaću, pa da bi platio kredit, pa da bi platio teretanu jer je predebeo i zato što jede smeće na poslu. 

Bio je savršeno slobodan.

Što je radio?

Sanjao je svoj vremeplov

Rekao mi je da je kopao po otpadu; glomazni mu je bio specijalnost kao i Hrelić. Kad je potres prodrmao Zagreb, on je dobio igralište i zavlačio se u gomile izbačenog namještaja; u njima je našao čudesa (pa i porno pločicu iz doba bana Jelačića), skupljao je, navlačio, prepričao mi je da je puno toga vrijednog nakupio još prije potresa. A onda su jedan dan sve srušili – bageri sravnili.

Prije nekoliko godina pisali su o njemu na portalu Kulturfix, u Savskoj ulici je imao svoju prijašnju Pipilandiju, živio je kraj grafita "Budi čovjek". Nekako mi sjeda da je baš on možda to napisao, paše uz njega. Tamo je gradio svoj vremeplov, navlačio starine, sanjao da će u penziji otvoriti neki muzej i uživati. U tom objavljenom tekstu iščitavam da je od jedne prostorije napravio i dječju sobu. U njoj se nalaze fotografije iz jugoslavenskih školskih klupa, plišane igračke, baloni, konjić na ljuljanje. Tu sam našla odgovor na one fotografije prljavih lutki. 

Pimpi je bio vječito zaigrano dijete. 

Osjetila sam da to nije prežalio što su bageri sravnili Pimpilandiju - boljelo ga je.

Kasnije su sravnili i drugu Pipilandiju, napuštenu zgradu banke kraj Poglavarstva u koju me pozvao. I to je reporterski zabilježio. Napisao je tada: "Tunaj started the wor after rocket attack on pimpitover in the pimpek dorf the cro rats attacked kingdom of pimpilanduja (Večeras je počeo rat nakon raketnog napada na Pipijev toranj u pimpek selu. Hrvatski štakori napali su kraljevstvo Pipilandije....)

Čitao je danonoćno

Gutao je knjige; otkud njegova načitanost, elokventnost.

Dugo sam vagala - trebam li pisati o njemu? On je bio i kolega – nekada novinar, svi su ga znali, pisao je za Vjesnik i tjednike, našla sam čak da je pisao i za Erotiku.

U jednom trenutku nekako mi je samo sjelo: „Čekaj, pa on je savršeni novinar!”

Ponekad bih bacila pogled što radi – on je bio baš na svakom festivalu, redovito upadao na otvorenje izložbi, slikao selfieje s poznatim ljudima, političarima, estradnjacima; bio je baš kao svaki novinar na licu mjesta, u pravo vrijeme, s pravim ljudima. Živio je vječiti performance: šešir sa šljokicama, čupava brada i poziranje u Saboru - tražio je tamo repete – nije dobio.

Plenković ni ne zna da je možda njegov najveći obožavatelj, kao ni gradonačelnik Zagreba Tomo. Koliko je samo puta bio njima uz rame...

On je bio i na Thompsonu, ali i u povorci Pride, odlazio bi na sprovode, domijenke, uspio je kod Charliea isprovocirati Ćiru Blaževića kad mu je rekao: "Mamić nam je poslao pečeno prase, tako da je red na vama da počastite barem za puru!"

Snimljen je trenutak kad je Pipi pružio otvoreni dlan, neko je vrijeme klimao sa smješkom, a onda ga je Pimpi toliko isprovocirao da je Ćiro opalio: "Ma p** ti..." Nije pomoglo ni što je prije toga Pipi ponudio Ćiri da bude ministar kulture u Pimpilandiji. 

Video će ostati trajno zabilježen na YouTubeu. Kavu mu je ipak jednom platio Ljubo Ćesić Rojs.

Izvodio preformance, provocirao

Kad nitko nije htio reagirati, pa ni ja, Amanpour kako me zvao, on je radio performance sam sebi, sam sebe zabavljao – i nas koji smo ga sretali po Zagrebu. I svojim fotografijama trajno bilježio događaje i mjesta, ali iz sasvim jednog drugog kuta.

Bez problema bi se uvukao na kakav banket, domjenak, fina gospoda ne bi se obazirala, jeo bi iste kanapeiće i pijuckao ista šampanjca kao oni "važni". Pojavljivao se i na izložbama, promocijama knjiga i filmova (snimila sam ga na promociji dokumentarca Hassana Haidara Diaba u Velikoj Gorici, kasnije i na promociji knjige Hassanove supruge Ljiljane). 

Svugdje, ali nevidljiv

On je bio doslovno svugdje.

A opet - kao sjena, nitko nije skretao pažnju na njega, nitko ga nije doživljavao - jer hej, on je bio beskućnik! Tko bi se osvrtao na njega? I baš takav bio je savršen novinar, savršena leća koja je hvatala svijet oko sebe, trenutke i odnose koje nitko ne primijeti. 

Bila sam možda prva novinarka koja je u noći kad je gorio Vjesnik došla do nebodera. Milila sam da sam jedno vrijeme jedina. Kako krivo...

Naravno, Pimpi je bio meni iza leđa, gledao u isti gorući Vjesnik. Objavio je fotografije.

Dok prolazim po njegovim objavama na Facebooku, posebno mi je teško bilo vidjeti da je sam sebi poklonio balone za rođendan. Ukrao ih jetjedniku koji je organizirao kakav "event". Pa je ružičaste Luftballons (kako ih je zvao) sam sebi donio u Pipilandiju. Sam sebi je čestitao i smontirao rođendansku pjesmu.

Ne mogu opisati koliko mi je teško pisati o Hrvoju – Pimpiju, jer sam nekako nosila osjećaj da zaslužuje svoj show, svoj performance, da to vrelo vedrine zaslužuje pažnju, a Hrvoje svoj kutak za skupljanje starina koje je zgrtao odasvud.

Pimpi, oprosti.

Oprosti i što sam iskoristila tvoje fotografije s Facea za ovaj tekst. Zaslužio si da ljudi vide tvoj osmjeh, genijalnost, tvoje veliko srce.

Više puta si me zvao da radimo nastavak tvoje priče s kamerom. Nismo ga napravili.

Dugo nisam zaplakala zbog nekoga i za nekim, ali ovaj beskućnik, moj kolega novinar, pogodio me u srce. Otišao je.

Nismo napravili zajedno show, nismo zajedno napravili priču. Respect ipak moram odati mladom režiseru Ivanu Mihaljeviću koji je snimio film Disident.

'Ja nisam beskućnik, ja sam disident'

U njemu se predstavio: "Ja sam Hrvoje Gospočić, imam 56 godina, kao Pablo Picasso kad je slikao Guernicu, ja nisam  beskućnik, ja sam disident. Meni nikad Hrvat s deset stanova ne može biti brat; meni je brat onaj koji je ostao bez svega.

Sve to gledam humoristički... Sa 17 godina sam krenuo kao ratni reporter u Afganistan, ali sam došao samo do Istanbula jer su me opljačkali. Na 101 sam otvorio novu stranicu – dobivali su interni bilten od Tanjuga što pišu o Jugoslaviji, ja sam prvi na radiju puštao strane radio-stanice, a to je onda bilo zabranjeno... Bio sam budala pa sam slikao naslovnice za Hrvatski vojnik, skoro dva puta poginuo."

Otkrio je i druge detalje: "Žene me tu i tamo prevarile, pokupile pare, svi dobivaju 800 kuna, po cijeli dan šeću po gradu jer su ti sva vrata zatvorena, pošalješ e-mail i nikad ti ne odgovore, svaki dan je neka nova pučka kuhinja."

Kao i meni, u filmu je rekao da ima deset stanova - gdje god krene neka napuštena tvornica, kasarna, do Jadrana je išao i rekao: "Nikad kartu nisam platio". 

U Disidentu, sedmominutnom nagrađivanom filmu, kao da je iznio mudrost života: "Kad si mlad misliš da ti voziš nešto kao auto pa okrećeš volan, a sad kad živiš u skretničarskom tornju shvaćaš da samo preuzimaš smjenu, a da društvo – skretničarski oranž – odlučuje gdje ćeš završiti, u Sisku. Ti si samo preuzeo vlak, a skretničarski vlak, vi kao društvo odlučujete gdje će netko biti za 10 godina."

Na premijeru je došao bez pozivnice, nitko mu je nije ni trebao slati, on je točno znao što se, gdje i kad događa. Sjeo je kao zvijezda u publiku. 

Sad je njegova zvijezda na nebu, i sigurno ima svoj show. Neka upale kamere i neka se smiju životu. 

POGLEDAJTE VIDEO Proveli smo večer s volonterima koji hrane beskućnike: 'Nije lako, ulica je džungla.Proveli smo večer s volonterima koji hrane beskućnike: 'Nije lako, ulica je džungla.