Otkako je Rusija napala Ukrajinu, čitav svijet već mjesecima strahuje od najgoreg mogućeg scenarija - korištenja nuklearnog oružja. Nuklearno oružje posjeduje tek nekoliko zemalja na svijetu, a najveće arsenale imaju Rusija i Sjedinjene Američke Države. U kontekstu nuklearnog naoružanja, često se spominje i famozni nuklearni kofer za kojeg je poznato da je uvijek negdje uz ruskog, ali i američkog predsjednika.
O nuklearnim se koferima zna malo pa zbog toga javnim prostorom često kolaju i dezinformacije o istome. Što je najvažnije u cijeloj priči? Nije svaka crna aktovka koja se primjerice nađe negdje kraj Vladimira Putina taj famozni "nuklearni kofer". Štoviše, koliko god se o zadnjoj verziji nuklearnog kofera malo zna, postoje ipak neke informacije s kojima stručnjaci raspolažu, odnosno prema kojima možemo raspoznati nose li ljudi kraj Vladimira Putina običnu aktovku ili nuklearni kofer.
U temu oružja koje se nekada koristilo u Sovjetskom savezu, ali i onome koje se danas koristi u Rusiji, upućen je profesor Maksim Kamenjecki s Instituta za međunarodne odnose u Kijevu, koji je za portal Net.hr u intervjuu pojasnio što je nuklearni kofer te kako čitav sustav s koferom od kojeg ljude hvata jeza funkcionira.
Što su nuklearni koferi?
"Nuklearni kofer nije ništa drugo nego zaštićeni komunikator. Njegova je zadaća održati zaštićenu vezu između vlasnika i Centra upravljanja nuklearnim snagama. Veza mora podržati sve opcije korištenja tog kofera i još nekoliko osoba koje imaju iste kofere", pojasnio je profesor Kamenjecki.
Jedina poznata verzija kofera je ona prva verzija, koja je izložena u muzeju u Rusiji, dodao je.
"Već druga verzija manje je poznata javnosti, a zadnju verziju, pretpostavljam, nikada nećemo vidjeti, barem ne za našega života", pojašnjava Kamenjecki.
Ruski nuklearni kofer težak je oko 10 kilograma, a uz njega se uvijek nosi i jedna mala torba gdje se nalaze baterije. "Kofer nose uniformirani časnici ratne mornarice; oni su uvijek uniformirani i uvijek imaju dvije torbe. Jedan je kofer, a drugi je torba preko ramena. Samo u toj kombinaciji možemo govoriti da vidimo taj sustav, taj nuklearni kofer", rekao je Kamenjecki.
Što se tiče tipki u koferu koji je poznat javnosti, one su obrnute - crvena tipka ne znači lansiranje, nego prekid naredbi dok je sivi gumb potvrda da je unesena šifra. Sustav je, kaže Kamenjecki, ostao isti i sada, iako sam kofer unutra izgleda drugačije.
Zašto kofer mora biti uz predsjednika?
"Kofer je namijenjen situacijama kada vlasnik kofera ide negdje pješke. Tamo gdje ima primjerice previše stepenica, predsjednik neće moći otrčati do auta"; pojašnjava profesor Kamenjecki. Automobil inače ima još jedan sigurnosni sustav, odnosno isti način komuniciranja koji daje mogućnost rukovoditi nuklearnim snagama.
"Zbog toga recimo ruski predsjednik, američki predsjednik, nikada neće sjesti u automobil drugog predsjednika već s njima voze te automobile po svijetu, upravo zbog toga što se u prtljažniku tog automobila nalazi sustav za zaštićenu radiovezu, čija je namjena upravljati nuklearnim snagama. Kada se mora maknuti od automobila, tada časnik ratne mornarice s dvije torbe ide negdje u njegovoj pratnji", kaže Kamenjecki.
Prva verzija ruskog nuklearnog kofera izložena u muzeju u Rusiji
Čemu služe nuklearni koferi?
"Prvi razlog koji je Centre za donošenje odluka potaknuo da naprave nešto slično je to da njima preostaje vrlo malo vremena u slučaju kada je njihova zemlja napadnuta ili su detektirane rakete koje su krenule prema toj zemlji", kaže naš sugovornik.
"Sredinom 70-ih godina, kada je sovjetsko rukovodstvo bilo dosta staro, za donošenje odluka o korištenju sovjetskog nuklearnog naoružanja trebalo je doći u Centar upravljanja tim strateškim raketnim snagama, koji se nalazi otprilike stotinjak kilometara od Moskve, a vrijeme dolaska raketa koje je tada SAD planirao instalirati u Velikoj Britaniji bilo je negdje oko 7 minuta. Bilo je važno napraviti sustav koji bi omogućio državnom rukovodstvu vrlo brzu komunikaciju u tom trenutku kada treba donijeti odluku o uzvratnom udarcu", kazao je Kamenjecki.
"Ovaj kofer ne služi za napad, nego samo za komunikaciju u trenutku kada je detektirana opasnost za državu. Kofer proradi samo u slučaju primanja signala (uzbune) o tome da je zemlja napadnuta", rekao je Kamenjecki.
Može li kofer pokrenuti nuklearni napad?
"Ne. Ovaj kofer reagira samo na signal o raketnom napadu koji dolazi iz centra koji detektira lansiranje raketa", kaže Kamenjecki, dodajući da ako je primjerice rukovodstvo države odlučilo napasti nekoga, njima ne treba taj kofer.
"Oni će doći u zapovjedni centar raketnih snaga i narediti. Ili će predsjednik samo dignuti slušalicu specijalnog telefona sa zaštićenom vezom koji može biti autorizacija. Oni to mogu tako napraviti, njima ne treba taj kofer", rekao je.
Kada se oglasi uzbuna, donošenje odluke o protunapadu mora biti do nekih 7 minuta.
Koje zemlje imaju ovakve sustave?
"Mislim da sve zemlje koje imaju slične ugroze, koje mogu biti ugrožene na sličan način. Dakle sigurno SAD, Rusija, Kina, pretpostavljam i da predsjednik Francuske može imati sličan sustav…", dodao je.
Kada se i kako pale uzbune?
"Sateliti iz svemira gledaju dijelove zemaljske površine s kojih mogu biti lansirani balistički projektili. Kada satelit vidi da je raketa lansirana s nekog područja, šalju signal u Zapovjedni centar svemirskih snaga detektiranja raketnog napada u Rusiji. Centar se nalazi u gradiću 100-tinjak kilometara od Moskve. Tamo na tabli kod dežurne smjene pali se lampa da je detektirano lansiranje", kaže Kamenjecki.
"U centru tada dolazi do prvog stupanja pripravnosti i oni čekaju dok satelit pogleda u kojem smjeru kreće projektil i može li radarski sustav koji je raspoređen po granicama Rusije detektirati putanju tog projektila. Ako putanja projektila podsjeća sustav da se radi o napadu, onda se pali drugi signal u tom kontrolnom centru - raketni napad", pojašnjava nadalje ovaj ukrajinski profesor.
Centar odmah šalje upozorenje proturaketnom sustavu u Rusiji da se pripremi za borbu protiv raketa. Drugi signal paralelno odlazi na takozvane snage suzdržavanja, odnosno sve pozicije koje imaju ciljeve u tim zemljama koje mogu biti protivnik, dok treći signal odlazi vlasnicima kofera.
Za sada je potvrđeno da su u Rusiji vlasnici kofera tri osobe - predsjednik, pročelnik Generalnog stožera i ministar obrane, rekao je Maksim Kamenjecki.
Kako funkcioniraju radarski sustavi?
Radarski sustavi detektiraju rakete na velikoj udaljenosti, a jedna od najvažnijih postaja nalazi se na sjeveru Rusije i gleda prema Sjevernom polu. "Sve najopasnije rakete iz SAD-a moraju detektirati ti radari. Po Rusiji je postavljeno jedno 20-ak radara, a baš zbog sličnog radara Rusiji je bio važan Krim", objašnjava Kamenjecki.
"Na Krimu se nalazi takav radar, tamo je obnovljen sustav koji gleda prema Bugarskoj, Turskoj i tjesnacu Bospor. Nakon što je Krim u sastavu Ukrajine izašao iz SSSR-a, Rusi su izgubili taj dio, njima je tu bila praznina i to je bio jedan od razloga zašto su oni htjeli vratiti Krim pod svoju kontrolu", pojasnio je Kamenjecki.
Na koji princip rade nuklearni koferi?
"Nuklearni koferi dio su većeg komunikacijskog sustava koji mora biti usklađen. Da bi on proradio, mora biti napravljena ista naredba od strane svih vlasnika kofera. Ako slučajno to ne naprave, vlasnici kofera dobiju poruku koja kaže "Nisi u pravu". Isti je sustav napravljen u Centrima upravljanja balističkim projektilima", kaže Kamenjecki.
U Centrima postoji ključ koji mora biti okrenut, a dežurni časnik mora stisnuti gumb za lansiranje. Istovremeno, njegov kolega iz istog centra mora to isto napraviti s najvećim razmakom od 1,5 sekundi. "Ako je razmak veći, sustav ne prihvaća naredbu te oni isto dobivaju poruku "Nisi u pravu"", pojašnjava naš sugovornik.
Taj kofer je, dodaje, jedina komunikacijska opcija koja ubrzava izvršavanje naredbi. Kofer smanjuje vrijeme između dobivanja informacija i uzvratnog poteza koji moraju napraviti.
Zašto kofere nose časnici ratne mornarice?
Nekoliko je smjena časnika ratne mornarice. Najniži čin im je potpukovnik. Njih mora biti nekoliko, jer oni ne mogu cijelo vrijeme nositi kofer.
"To je tradicija, ali najvjerojatnije jer se veći dio svih snaga suzdržavanja nalazi u mornarici. Podmornice imaju najveći dio tog arsenala", rekao je.
Časnici ratne mornarice 2015. godine koji nose ruske nuklearne kofere
Tko su ljudi u civilu koji nose aktovke kraj Putina?
Na fotografijama su često prikazani ljudi u civilnoj odjeći koji nose neke aktovke, pa ljudi često pomisle da su te aktovke nuklearni koferi. To su zapravo ljudi iz Putinove pratnje, ali koji nemaju veze s koferima.
"Te aktovke, to može biti neka vrsta prsluka na rasklapanje koji može štititi predsjednika, a unutra može biti i automatska puška poput SR-2 "Veresk"", kaže Kamenjecki.
Je li se uzbuna na koferu ikada upalila?
"Kofer se nikada nije koristio. Bila je samo jedna situacija u Rusiji 1995. godine, kada je Norveška lansirala meteorološki projektil, koji se tom sustavu učinio nuklearnom raketom koja mora eksplodirati u svemiru u svrhu osljepljivanja radarskog sustava Rusije. Tada je sustav proradio - svi vlasnici sustava dobili su signal da moraju pokrenuti odgovor", kaže Kamenjecki.
Zapovjedni centar tada je vidio da je projektil meteorološki, odnosno da nema nikakvih problema za sigurnost Rusije pa je uzbuna prekinuta. "To je jedini poznati put kada je sustav proradio", govori Kamenjecki.
Profesor je dodao i situaciju kada kofer nije proradio. "Kada je Sjeverna Koreja lansirala svoje balističke projektile, koje su greškom išle u smjeru Rusije, sustav nije proradio", kaže nadalje. Na pitanje zašto nije proradio, Kamenjecki odgovara da zato što nije savršen.
"On ponekad propusti koji balistički projektil, pa čak i od prijatelja Rusije. Projektil je pao nekih 100 kilometara od obale Rusije, od Vladivostoka, a sustav nije proradio", kazao je.
Koja područja su ključna da ih Rusi pokriju radarima?
"Prvo polarni dio, to što može doći s teritorija SAD-a, i drugo to su područja u oceanima, na Atlantiku i u Pacifiku, gdje mogu biti nosači balističkih projektila, odnosno podmornice koje mogu lansirati te projektile", rekao je profesor Maksim Kamenjecki u intervjuu za Net.hr.
