U javnom prostoru posljednjih tjedana, pa i mjeseci, sve češće slušamo o nuklearnom oružju. Opasan nuklearni arsenal posjeduje samo devet država na svijetu, a riječ je o iznimno kompleksnom oružju koje je sposobno s lica zemlje izbrisati cijele gradove. Sam njihov spomen u ljudima izaziva jezu, a nuklearno je oružje možda najbolje opisao znanstvenik s instituta Ruđer Bošković, nuklearni fizičar Tonči Tadić koji je gostovao u studiju Net.hr-a upravo na tu temu. "Ono što želim posebno naglasiti je da je meni nuklearno oružje odvratno", rekao je Tadić prije nego je sa znanstvenog aspekta odgovorio na sva naša pitanja.
"Želim se čvrsto držati prisege koju sam položio pri dobivanju diplome na PMF-u; to je prisega koju polaže svaki fizičar u Hrvatskoj, a to je da nećemo koristiti svoje znanje za razvoj oružja za masovno uništavanje. To pak ne znači da trebamo biti tupi i bedasti i da nas to ne smije uopće zanimati. To nas mora zanimati, naprosto zato da možemo javnosti u slučaju potrebe pružiti sve potrebne informacije", rekao je.
"Nuklearna fizika proučava procese unutar atomske jezgre, no jednako se tako bavi i svim uređajima koji pomažu da se bavimo tim procesima - akceleratorima iona, reaktorima i slično", pojasnio je uvodno.
Tonči Tadić je koordinator hrvatskog programa istraživanja nuklearne fuzije, a na Ruđeru je tradicionalno čovjek koji je vodio ili koordinirao program istraživanja fuzije. Bio je i onaj tko se ujedno bavio praćenjem razvoja nuklearnog oružja, a koje negdje od početka 50-ih godina koristi fuzijsko gorivo.
Ključno je stabilno stanje
Nakon malog uvoda u samu znanost, Tonči Tadić pojasnio je što su nuklearne bombe i kako one nastaju. "Fisijska ili 'obična' nuklearna bomba temelji se na procesu cijepanja atomske jezgre, a termonuklearna ili, kako ljudi vole reći, vodikova bomba, temelji se na fuzijskom gorivu, dakle spajanju dvije atomske jezgre. Sve atomske jezgre nastoje postići najstabilnije moguće stanje, i najstabilnije su atomske jezgre negdje oko željeza, u sredini periodnog sustava. Ove koje su jako teške su jako nestabilne i raspadaju se na manje fragmente da dođe to najstabilnije stanje i pri tome se oslobađa energija", rekao je Tadić pa objasnio kako nastaje ta velika količina energije.
Kada se te dvije jezgre razbiju udarom neutrona, nastaju dvije nove jezgre polovicom velike kao ona stara, koje su istog naboja. "U osnovnoj školi smo još naučili da se istoimeni naboji odbijaju i one se počnu silnom silom odbijati. To njihovo odbijanje je ono što stvara tu ogromnu količinu energije", pojasnio je.
Njihovo odbijanje završava sudaranjem s ostatkom materijala, prenoseći energiju i grijući taj materijal. "Neutroni bježe dalje, udaraju u druge jezgre i izvode ono što se zove lančana reakcija. Govorimo o nestabilnim jezgrama urana i nestabilnim jezgrama plutonija", kazao je ovaj znanstvenik. I kod urana i plutonija imamo posla s jezgrama koje u sebi imaju neparan broj protona i neutrona - uran 235, a plutonij 239.
Kod fuzijskog goriva pak imamo spajanje deuterija i tricija, dvije posebne vrste vodika. "Deuterij ima proton i neutron, tricij ima proton i dva neutrona. Kada se te dvije jezgre spoje zajedno, nastaje jedna jezgra helija koji ima četiri čestice, dva protona i dva neutrona, a van ide jedan neutron. Taj neutron ne sudjeluje u nikakvim reakcijama, on jednostavno bježi van, ali ono što ostaje je jezgra helija koja udara u ostatak fuzijskog goriva i silno ga grije", rekao je Tadić.
Kada je napravljeno prvo cijepanje jezgre između dva svjetska rata, na raznim mjestima u svijetu se zaključilo da bi se tom energijom moglo dobivati nešto korisno, ali su pomislili i da bi se od toga mogla napraviti bomba. "I tako se išlo prema ideji razvoja bombe. Prvo je trebalo napraviti ikakvu stabilnu reakciju i to je napravljeno 1943. godine u grafitnom reaktoru, vrlo sličnom onom koji je poslije bio u Černobilu", pojašnjava Tadić povijest nastanka nuklearne bombe.
Prvu kontinuiranu lančanu reakciju napravio je fizičar i bjegunac iz Mussolinijeve Italije u SAD-u, Enrico Fermi, i to ispod tribina nogometnog stadiona u Chicagu. Nakon toga se stvar ubrzala te je 1944. godine testirana prva atomska bomba u Novom Meksiku. Godinu dana kasnije, 1945., su bačene nuklearne bombe na gradove Hirošimu i Nagasaki.
"Često se spominje atomska, često nuklearna bomba. Po meni, nuklearna bomba je preciznija jer se doista radi o jezgri atoma, o nukleusima", rekao je Tadić.
Da bi se takva bomba napravila, pojašnjava nadalje ovaj nuklearni fizičar, treba imati odgovarajuću količinu nuklearnog goriva koje ne postoji u prirodi. "U prirodi imate uran u kojem je manje od jedan posto uran 235, zato ga morate obogaćivati u različitim procesima. S druge strane, bombu možete napraviti i od plutonija, koji ne postoji u prirodi i morate ga dobiti u posebnim reaktorima. U tome se razlikuju ta dva ciklusa, takozvani uranski ciklus i takozvani plutonijski ciklus. Sve skupa cilja tome da na kraju imate određenu količinu nuklearnog goriva koje je obogaćeno 90 posto; u kojem 90 posto čini korisni dio urana, uran 235, a deset posto uran 238 koji je prirodni", kaže Tadić.
Problem oko iranskog programa naoružanja
Na pitanje koja je bomba od spomenute dvije jača, Tadić odgovara da su one jednako jake, no razlikuje se način njihove izrade. "Kod urana i kod plutonija morate postići takozvanu kritičnu masu. Kritična masa je po definiciji toliko veliki komad urana, odnosno plutonija da svaki neutron koji izađe iz nuklearne reakcije u sredini te kugle mu se čini da je naokolo beskonačno velika količina materijala, dakle ima 100-postotnu vjerojatnost opaliti u neku drugu jezgru i nastaviti reakciju. Kod plutonija to iznosi nekih 12 kilograma, to je kuglica veličine loptice za tenis. Kod urana su to 33 kilograma, slikovito veličine grejpa", kaže.
"Razlika je u tome što kod urana možete doći do uvjeta za lančanu reakciju tako da imate dvije mase koje su svaka za sebe manje od te kritične mase, spojite ih zajedno eksplozivom u nekoj topovskoj cijevi i onda sve što trebate imati u tom trenutku je da u tu vrlo nestabilnu kritičnu masu počnu odnekud dolaziti neutroni. U onim bombama koje su bačene u Drugom svjetskom ratu se radilo o jednom radioaktivnom izvoru americija koji je emitirao jezgru helija koja je udarala u listić berilija koji je onda puštao van neutrone, pa bi taj neutron startao cijelu reakciju. Danas se koriste vrlo mali neutronski generatori snage nekakvih 100-injak kilovolti koji se dobije s baterijom i onda ta cijela priča starta, tako da jedan deuterij udari u jedan tricij i onda izbaci neutron", rekao je Tadić.
Ističe da se uransku bombu ne treba testirati jer se za nju zna da radi. Primjerice, ona koja je bačena na Hirošimu, nije testirana.
Zemlje koje obogaćuju centrifugama svoje gorivo, za njih se, dodaje ovaj stručnjak, ne može znati staju li na nekakvih 10 posto koliko je dovoljno da bi nuklearka radila ili idu skroz do 90 posto. "Ako si obogatio do 90 posto, možeš napraviti bombu koja će sigurno raditi i koju ne treba testirati", kazao je, dodajući da je upravo zbog tog razloga panika oko iranskog nuklearnog programa.
"Nakon što je Trump razvalio sporazum s njima, njih više nitko ne kontrolira i oni hipotetski mogu doći do 90 posto obogaćenja, imati seriju bombi, a da to nitko ne zna. Po svoj prilici, sve izraelske nuklearne bombe su isto uranske, Izrael ih nikada nije testirao. Pretpostavlja se da ima, ne može se tvrditi, uređaje za obogaćivanje. Ali ako ih ima, to su vjerojatno uranske bombe koje ne treba testirati", pojašnjava.
Plutonijski ciklus je pak nešto drugačiji. "U bazen s teškom vodom, to je voda u kojoj nije vodik i kisik nego deuterij, stavljate uran. "Kada u taj bazen stavite prirodni uran, ne trebate ga obogaćivati. Ostavite ga u tome tjedan dana, i dio urana prijeći će u plutonij 239. Ako ostavite više od dva tjedna, onda cijeli taj plutonij posauga neutrone i postane plutonij 240 koji je beskoristan, smeće i to otrovno; radioaktivno smeće. Ovaj 239 je idealan da se od toga napravi bomba i to je put kojim je išao Adolf Hitler, to je put kojim je išao Kim Jong-un, jer tu ne trebate obogaćivati i treba vam manje materijala", kaže, dodajući da je kod plutonija kritična masa tri puta manja nego kod urana.
I kod plutonija, kaže Tadić, morate imati izvor neutrona, a oko tih bombi se obično stavlja osiromašeni uran ili prirodni uran da služi kao usporivač, koji drži tu cijelu masu unutra na okupu u kojoj se razvija silna toplina, temperatura i tlak. U uran se odbijaju neutroni koji sudjeluju u reakcijama unutar goruće jezgre i tako krene cijela stvar.
Tonči Tadić objasnio je i što su točno bojeve glave koje se toliko spominju u posljednje vrijeme. "To su nuklearne bombe koje su prilagođene za lansiranje s raketa. Ako su interkontinentalne, onda moraju izaći iz atmosfere i ući u atmosferu natrag kao svemirski brod. Moraju biti dobro konstruirane, kao svemirski brodovi. Takve interkontinentalne rakete imaju zemlje koje inače lansiraju satelite te razvijen svemirski program, jer ona de facto leti u svemir s kontinenta na kontinent", rekao je.
Što ako raketa pogodi nuklearnu bombu?
Dodao je i da treba objasniti ljudima da ako protuavionska raketa pogodi takvu bojevu glavu, ona neće eksplodirati i dovesti do nuklearne eksplozije. "To nije leteća bačva benzina koja će eksplodirati. Nuklearna bomba, a sve su danas takve kompresijske, se sastoji od gomile žičica, upaljača i čipova koji sinkroniziraju da je to savršeno kuglasto. Ako to pogodite sa šrapnelima, nema nuklearne eksplozije - potrgat će se čip, potrgat će se sustavi, to je naprosto onda komad željeza koje pada i ništa više od toga", rekao je.
Sam intenzitet eksplozije, navodi Tadić, ovisi o količini goriva koje se upotrijebilo. "Negdje 1953., kada su prvi put dobili deuterij i tricij, i počeli raditi termonuklearne bombe, su shvatili da bilo koju običnu nuklearnu bombu mogu pretvoriti u hibrid. Od 1965. više nemate čiste atomske bombe, sada sve imaju pomalo fuzijskog goriva. U ovu jezgru koja se komprimira, stavite gram i pol tricija i gram i pol deuterija, u veličini jedne pastile. Ta pastila ima snagu eksplozije od 10 kilotona, skoro kao bomba bačena na Hirošimu. Koliko takvih 'pastila' dodajete unutra, toliko povećavate snagu bombe", rekao je.
Objasnio je i što znače oznake kilotona koje se koriste da bi se ukazala jačina bombe. "Jedan kiloton je tisuću tona TNT-a. Za primjer, jedan šleper je deset tona. Tisuću tona je 10 šlepera, a 10 kilotona je tisuću šlepera eksploziva. Sve to skupa daje ta jedna pastila, to je fuzijsko gorivo", kazao je.
Govoreći o eksploziji nuklearne bombe, Tadić je istaknuo još jednu stvar. "Kada ona pukne, ta silna količina nabijenih čestica krene i počne se zakovitlavati u silnicama oko magnetskog polja oko zemlje. Radi tog kruženja, emitira se elektromagnetski val, takozvani elektromagnetski puls. On stvara napon od otprilike 1,5 kilovolta po metru. U laptopu primjerice ima oko metar kabela, i kada taj napon grune u laptop, on izgori. Izgore pacemakeri, izgore ručni satovi, svi kompjutori, svi automobili, vešmašine, liftovi, inkubatori u bolnicama - apsolutno sve što u sebi ima namotaje - transformatori, dalekovodi. Vi ne možete pozvati pomoć, pokrenuti automobil, izvući se iz lifta, iz tramvaja… To je nešto što prethodi onom svemu što ide poslije toga, a to je vatrena kugla, udarni val i sav užas koji slijedi. Nešto što nikome ne treba poželjeti i zato mi je grozno slušati ove redikule u ruskim medijima koji zazivaju takvo što", rekao je.
Da se tako nešto dogodi, ljudi mogu ostati živi samo ako su u atomskom skloništu. "Međutim, iz njega se ne smije izaći 15 dana; moraš imati hrane i vode za 15 dana. Umrle ljude ne možete iznijeti van i zakopati. Morate ih zamotati u najlon i oni trunu pored vas u atomskom skloništu. To je atomski rat! Onaj tko to zaziva je lud, idiot!", rekao je.
Pojasnio je i što je taktičko nuklearno naoružanje koje se također često spominje. "Kada pogledamo arsenale ozbiljnih nuklearnih sila, u pravilu se ustalilo da je ozbiljna bomba ona od 100 kilotona. I to su sve fuzijske bombe, termonuklearne. Taktičko oružje se smatra ono koje je do 10 kilotona. Ono je u svojoj primjeni problematično zato što kod nuklearnog oružja, to je jedino oružje kod kojeg je taj psihološki dio od jednake važnosti kao i tehnologija. Onog trenutka kada ste upotrijebili taktičku bombu, vi ste započeli nuklearni rat", kazao je, dodajući da niti jedna nuklearna bomba ne ostaje bez posljedica za stranu koja ju je bacila. "Samo u crtanom filmu netko na nekoga baci bombu, pa nema posljedica", rekao je Tadić.
"To je nešto što se ponavlja kao mit od početka rata, da će Putin zviznuti jednu malu nuklearnu bombu, taktičku, i onda će drugi potpisati kapitulaciju. Toga nema u realnom svijetu", ističe.
Taktička nuklearna bomba značila bi da je Ukrajini poslana poruka da Putin ne preza ni od čega i da se ukrajinski narod nalazi pred nuklearnim genocidom. "Zemlje koje su jamci nuklearne sigurnosti Ukrajini, a to su Velika Britanija i SAD prema sporazumu iz 1994., ali to je i Kina prema zajedničkoj deklaraciji Ukrajine i Kine iz prosinca 2013., moraju biti spremne odvaliti šamarčinu Putinu nakon toga", kaže Tadić.
Treći šamar Rusiji bi mogla "odvaliti" sama Ukrajina, dodaje. "Kada netko počne nuklearni rat, onda mora biti svjestan da će druga strana koristiti sve što je nuklearno na raspolaganju. Nuklearni rat nije samo bacanje taktičkih i strateških nuklearnih bombi, nego recimo bacanje klasičnih bombi oko kojih je visoko radioaktivni kobalt 60 ili neki drugi užas koji imate u istrošenom gorivu ukrajinskih nuklearki. Ako ih bacite na ruske položaje, unutar dva tjedna imate 50 tisuća mrtvih Rusa. To je isto nuklearni rat", pojašnjava nadalje ovaj stručnjak.
"Mene zapanjuje količina gluposti s ruske strane i sa strane naših putinofila koji misle da će to sve ispasti lišo. Stvar će samo dobiti još goru, strašniju dimenziju, gdje će se otvoriti jedna silna Pandorina kutija užasa čiji tijek je nemoguće predvidjeti", rekao je Tadić.
Na pitanje koliko blizu bi trebala biti bačena bomba da je primjerice ugrožena i Hrvatska, Tadić kaže da sve izvan 15 kilometara nema brige.
Ruski mit o ogromnom arsenalu
"Treba jasno naglasiti još jednu stvar, na koju je glavni tajnik NATO-a podsjetio nekoliko puta. NATO je nuklearni savez. Napad nuklearnim oružjem na bilo koju članicu znači uzvrat svim sredstvima kojima NATO raspolaže", rekao je.
"Podsjetio bih na još jednu stvar koja se često mitologizira, a to je kako Rusija ima silne količine nuklearnog oružja, pa se spominju brojke od 6800 bojevih glava. Prema sporazumu sa SAD-om koji su pisali Obama i Medvedev, obje strane smiju imati najviše do 1600 bojevih glava. Ono što se stalno zaboravlja kod tih ruskih bojevih glava je da su glavnina njih 'oldtimeri'. Imate bojeve glave koje su proizvedene prije 1970. Mene bi bilo frka biti zapovjednik takvog lansirnog uređaja na kojem je nuklearni sustav proizveden 1965. i biti siguran da on neće eksplodirati prilikom lansiranja", ističe Tonči Tadić.
Kad se odljušti taj luk ruskih mitova i legendi, kaže, onda dođemo do nekih 1600 bojevih glava koje mogu upotrijebiti. "Od njih opet, ako se radi o fuzijskom oružju, znamo da tricij ima vrijeme raspada 12 godina, vi praktično svakih 12 godina ili čak prije toga morate izvući van trećinu toga da biste zanovili fuzijsko gorivo i zamijenili te pastile", rekao je, dodajući da Rusi u najboljem slučaju raspolažu polovicom od tih 1600 komada.
"Ne treba i ne smije se zazivati nuklearni rat, to je nešto najužasnije što se čovječanstvu može dogoditi. Svaka zemlja koja bude obuhvaćena s njim će jako gadno proći. Ciljevi su veliki gradovi i nanošenje što veće štete protivniku", rekao je Tonči Tadić.
Zaključno je ovaj znanstvenik istaknuo da bi Rusija imala katastrofalne posljedice ako iskoristi nuklearno oružje. "Jedno su mašte i propagandni uradci, a drugo ono što se realno može očekivati", kazao je, dodajući da bi to Kinu stavilo u nezgodni položaj, što se najbolje vidi po zahlađivanju odnosa otkako je Putin počeo spominjati nuklearno oružje.
Što je još rekao o termonuklearnim bombama, intenzitetu eksplozije nuklearne bombe, mogućnosti radijacije ako eksplodira nuklearna bomba, o ruskom mitu da će bacanje nuklearne bombe zaustaviti rat, pogledajte u cijelom intervjuu.