I što sad? Ako je suditi po onome što se uoči drugog kruga predsjedničkih izbora moglo čuti od članova, birača i simpatizera HDZ-a, slijedi katastrofa. Na vlast u Hrvatskoj došao je komunjara. Drugim riječima, Hrvatska se vraća u komunizam. Kao što se uostalom vratila i dok je taj komunjara bio predsjednik hrvatske vlade.
Svi oni dobro pamte kako je te 2011. prvo krenulo s oduzimanjem, a zatim i nacionalizacijom privatne imovine. U državne ruke vraćena je sva industrija, sva poduzeća i sve banke. Zatim se nastavilo s prisilnom agrarnom reformom. Seljacima su oduzeti posjedi, a poljoprivredom su se mogli baviti samo oni učlanjeni u seljačke radne zadruge. Odmah po preuzimanju vlasti taj komunjara donosi petogodišnji plan, tzv. petoljetku, tijekom koje je jedino država odlučivala koliko se čega u Hrvatskoj smije proizvoditi.
Na udaru tog komunjare odmah su se našli svi koji vole Hrvatsku. Ponajprije Katolička crkva. Nacionalizirana joj je imovina i odmah su raskinuti Vatikanski ugovori. Posljedica je bio povratak svećenika asketskom načinu života i nagli porast prosjačkih redova. Vjeronauk je zabranjen u školama, a učenici nisu smjeli nositi lančiće s križem. Božić i Uskrs slavili su se u tajnosti, na vlastitu odgovornost najhrabrijih vjernika.
Povratak 'komunjare'
Zatim je uslijedila zamjena hrvatskih nacionalnih simbola komunističkima. Iz zastave je izbačena šahovnica, a vraćena je crvena zvijezda petokraka. Umjesto "Lijepe naše" himna je postala partizanska pjesma "Po šumama i gorama". Stadionima se nije orio stari hrvatski pozdrav "Za dom spremni" nego su navijači bili prisiljeni izvikivati "Smrt fašizmu – Sloboda narodu". Po uzoru na UDBA-u osnovana je nova tajna služba s jedinim ciljem proganjanja slobodnomislećih hrvatskih intelektualaca, koji naravno nisu bili komunisti.
Možda kao kuriozitet, veliki domoljub i kršćanin, a svakako najveći hrvatski pjesnik i pjevač Marko Perković morao je tih godina, po izričitoj direktivi premijera komunjare, promijeniti svoje kapitalističko umjetničko ime Thompson u komunističko Kalašnjikov.
A s koliko li je tek mržnje taj komunjara radio na narušavanju digniteta Domovinskog rata. Ukinuo je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti kako bi obezvrijedio Oluju, a kao državni praznik uveo Dan ustanka u znak sjećanja na događaje u Srbu 1941. godine. Uostalom, ima li boljeg pokazatelja njegova ignoriranja Domovinskog rata od činjenice da je u svoju vladu na ministarske pozicije postavio samo osam branitelja i bivših časnika HV-a.
Zabrinuti domoljubi
Članove, birače i simpatizere HDZ-a dolazak komunjare na Pantovčak podsjetio je i na njegovo uporno nastojanje da stvori novu Jugoslaviju. Jest da je u međuvremenu, uz pomoć komunističkih veza u Googleu, Yahoou i ostalim internetskim pretraživačima, te uz pomoć komunista u svim hrvatskim i svjetskim novinama i televizijama uspio ukloniti sve svoje nedvosmislene izjave o projektu oživljavanja propale federacije Južnih Slavena.
Međutim, nepostojanje dokaza nije zavaralo, a kamoli umirilo članove, birače i simpatizere HDZ-a. Jer, možda je prošlo dosta vremena, ali dobro se oni sjećaju brojnih tajnih pregovora tog našeg komunjare sa srpskim kolegom u Karađorđevu gdje su iscrtavali granice nove Jugoslavije. Koja je trebala biti još jača i još komunističkija od one propale.
Sve zabrinute domoljube najviše ipak muči činjenica da tog komunjaru podržava više od milijun hrvatskih građana. Šok, nevjericu i strah kod njih izaziva saznanje da u domovini za koju se prije trideset godina ginulo danas živi toliko komunista, ateista, ne-pravih, ne-velikih Hrvata i Jugoslavena koji više vole region od EU-a. Da su se svi oni ciljano smjestili u najveće gradove i najnaprednije dijelove Hrvatske.
Jugo-komunisti namjerno upisuju fakultete i žive u gradovima
Da ti jugo-komunisti redovito imaju veće plaće i bolji životni standard od njih. Da namjerno upisuju fakultete samo kako bi oni ispali manje obrazovani. Da svoju djecu, umjesto mahanju što većim hrvatskim zastavama, što glasnijem pjevanju hrvatskih domoljubnih pjesama i pravilnom držanju ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, uče komunističkim floskulama o ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na naciju, vjeru, rasu, pa čak i spol. Ne, to definitivno nije Hrvatska kakvu su oni ikada htjeli.
Velika nada da bauk komunizma ipak neće prevladati nad domoljubnim vrijednostima bila je do sada njihova skrušena i iskrena religioznost. Posebno se se uzdali u sveta tri kralja, poznatima po donošenju najljepših poklona. Ove godine se, po svemu sudeći, Baltazar, Melkior i Gašpar nisu baš proslavili.
Pa kad smo već kod vjere, da ne završim u depresivnom tonu.
Svim mojim prijateljima koji Božić slave po julijanskom kalendaru želim mir Božji, Hristos se rodi!
A svim mojim sugrađanima koji vjeruju u mir, slobodu i pravdu, koji vjeruju u mogućnost promjena, i koji su svjesni da se za promjene vrijedi i treba boriti – Hasta la victoria siempre!
Iliti, nije gotovo, idemo dalje – do konačne pobjede!
