Na današnji dan počeo je rat. Po broju sudionika najveći, po žrtvama najtragičniji, po materijalnoj šteti najrazorniji rat u povijesti. Iako se upravo 1. rujna 1939. uzima kao službeni početak tog drugog po redu svjetskog rata on za sve države i narode nije počeo istoga dana. Npr. za Hrvate i Srbe započet će tek dvije godine kasnije. Kao što svima nije počeo Drugi svjetski rat nije svima niti završio istoga dana. Pritom čak i ne mislim na situaciju na Dalekom istoku.
Naime, dok je većina Europljana 8. i 9. svibnja 1945. naveliko slavila pobjedu antifašističkih saveznika jugoslavenski će antifašisti još punih tjedan dana voditi žestoke borbe s hrvatskim i srpskim naci-fašističkim kolaboracionistima koji niti nakon kapitulacije svojih gazda u Berlinu nisu htjeli položiti oružje.
Unatoč različitim pristupima kažnjavanju odgovornih za rat i različitim načinima oporavka od rata, kao i novim geopolitičkim okolnostima u kojima se Europa nakon rata našla, oko osnovnih činjenica vezanih uz Drugi svjetski rat dilema ipak nije bilo. Konkretno, bez obzira na sve izraženije ideološke razlike nedoumice o tome tko se u ratu borio na pravoj, a tko na krivoj strani, ili tko je iz rata izašao kao pobjednik, a tko kao gubitnik, nisu postojale. A kada su na taj najveći rat u svojoj povijesti Europljani već gotovo zaboravili Jugoslaveni su ih 1990-ih odlučili podsjetiti. Prvo, započinjanjem novog rata koji je u mnogočemu pratio matricu onog prošlog. I drugo, poistovjećivanjem zaraćenih snaga s, kako se očito pogrešno smatralo, poraženim snagama iz prošlosti. Završetkom rata iz 1990-ih revidiranje događaja iz 1940-ih samo se nastavilo.
Sve izraženija i sve prisutnija zamjena teza i vrijednosti
Zamjena teza i vrijednosti u sljedećih će 30 godina postati sve izraženija i sve prisutnija, kako u hrvatskom tako i srpskom društvu. Hrvati će početi rušiti spomenike i iz knjižnica uklanjati knjige posvećene antifašističkoj borbi i žrtvama fašističkih zločina. Ulice i poduzeća koja su nosila imena po antifašističkim herojima će preimenovati, a čast da se po njima nazivaju ulice dat će ustaškim dužnosnicima i ministrima u vladi NDH. Za ime službene valute uzet će naziv službene valute iz perioda NDH. Vojne postrojbe nazivat će po ustaškim zapovjednicima, a ustaški pozdrav nesmetano će koristiti po ulicama, stadionima, koncertima, svadbama i rođendanima. Na različite će načine nastojati umanjiti i negirati ustaške, a naglašavati i osuđivati prvenstveno partizanske zločine. Što je najtragičnije, jedan teroristički pokret koji je na vlast došao isključivo voljom Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija, koji će rasnim i drugim diskriminatornim zakonima usmrtiti desetke tisuća nevinih ljudi, i koji će dobar dio rata vojno surađivati sa zagovornicima velikosrpske politike, proglasit će primjerom hrvatskog patriotizma.
Srbi će pak svim sredstvima pokušati revidirati ulogu Milana Nedića, čovjeka kojeg su Nijemci postavili da u njihovo ime tijekom rata upravlja Srbijom. Htio je on položaj svoje zemlje dignuti i na viši nivo pa se išao pokloniti Führeru i moliti ga da dopusti stvaranje Nezavisne Države Srbije. Ali ono što je omogućio Hrvatima i Paveliću Hitler nije bio spreman dati Srbima i Nediću. Što ni na koji način nije utjecalo na lojalnost "srpske majke" (kako se u Srbiji tepa Milanu Nediću) nacistima do samoga kraja rata.
Suradnja s Nijemcima u projektu istrebljenja srpskih Židova samo je jedan u nizu primjera koji to potvrđuje. Još poznatiji primjer povijesnog revizionizma među Srbima je proglašavanje četnika antifašističkom vojskom bez obzira što onaj "anti" s činjenicama nema nikakve veze.
Istina, četnički pokret nije bio fašistički, ali da bi bio antifašistički morao se boriti protiv fašista. Što nije. Ako od četiri godine ratovanja izuzmemo prvih nekoliko mjeseci, kada su se zajedno s partizanima borili protiv Nijemaca, sve ostalo vrijeme četnici ne samo što su vojno surađivali s talijanskim fašistima i njemačkim nacistima nego i hrvatskim ustašama. Uostalom, unatoč višegodišnjem ustaškom teroriziranju srpskog stanovništva četnici će se za pomoć pri bijegu iz Jugoslavije obratiti upravo ustašama i njihovu poglavniku Anti Paveliću. Naposljetku, revizionizam prema četnicima ogleda se ne samo u negiranju kolaboracije s okupatorima nego i negiranju odgovornosti za masovne zločine nad muslimanskim, hrvatskim, ali i srpskim civilima.
Zašto? Odgovor je jednostavan
Sve navedeno nameće pitanje zašto su u Hrvatskoj i Srbiji 1990-ih takvi primjeri prihvaćeni kao poželjan obrazac ponašanja i patriotizma? Odgovor je vrlo jednostavan. Zato što je nacionalizam, čak i onaj odgovoran za masovne zločine nad nevinim ljudima, predstavljen i prihvaćen kao jedina efikasna zaštita nacionalnih interesa. Što ne govori toliko o ustašama i četnicima, Paveliću i Nediću, koliko o hrvatskim i srpskim društvima 1990-ih. I nažalost danas.
Na kraju, ne baš ohrabrujuća vijest za sve one kojima je dosta ustaša/četnika i partizana, tj. tema iz prošlosti koje opterećuju sadašnjost i budućnost. Kada se napokon obračunamo s ratom iz 1940-ih na red dolazi obračun s ratom iz 1990-ih. A ako je suditi po dosadašnjoj dinamici, i poznatoj racionalnosti Hrvata i Srba kada je u pitanju odnos prema prošlosti, nema sumnje da će i ranih 2070-ih upravo ta tema izazivati (pre)veliki interes javnosti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
