Branko Lončarić bio je jedan od rijetkih koji za sebe može reći kako je plovio s Titom po svjetskim morima. Naime, on je bio jedan od onih kojima je vojna služba odredila služenje na brodu Galeb, plovećoj rezidenciji bivšeg jugoslavenskog predsjednika. U početku brod za prijevoz banana pod nazivom Ramb III, a potom i njemački minopolagač Kiebitz, nakon Drugog svjetskog rata je potopljen u riječkoj luci. Kasnije ga je spasila jugoslavenska vojska i pretvorila u školski brod, a potom ga je poželio Tito.
Kako ne bi doživio istu sudbinu kao nakon Drugog svjetskog rata, riječka Gradska uprava raspisala je natječaj za njegovu obnovu. Galeb je sada na restauraciji u Kraljevici i uskoro bi trebao postati muzej. A pravi muzej sjećanja podijelio je s Novim listom Lončarić, koji se prisjetio detalja sa služenja na brodu, plovidbi s Titom, anegdota, nesreća, kvarova... Njegov fotoalbum prepun je fotografija s Galeba i to mu je suvenir koji ga podsjeća na vojničke dane.
Povremena jahta
On se u listopadu 1952. na brod ukrcao u sklopu regrutske škole za brodske motoriste. S broda se iskrcao na jesen 1955. Kaže kako je to bio školski brod za obuku oficira i podoficira, a ne Titova "jahta".
"Povremeno je bio jahta, kad bi Tito išao na putovanja. Znate, Tito nije volio avione, volio je brodove", kaže Lončarić, kojeg žalosti sadašnje stanje Galeba.
"Šteta, jer plovio je bez problema, tek je poslije postao problem. Znate, imali smo dva kvara, ali mislim da su to bile sabotaže. Sjećam se kad je Galeb bio potopljen i kad ga je 'Veli Jože' izvadio pa su ga doteglili u Pulu, mi smo stalno radili remont na suhom doku. U ono vrijeme je bio suhi dok za tako veće brodove, ne znam kako je sada. Znam cijelu Galebovu povijest, bilo bi mi jako žao da nije išao u sanaciju, ne samo zato što sam plovio na njemu", dodao je Lončarić.
Tri plovidbe
Za njegova služenja, Tito je triput plovio Galebom; u Grčku, Tursku te Indiju i Burmu. Prvi čovjek bivše države je, kaže, bio ljubazan prema posadi, a volio je i sjediti na palubi.
"Kad smo se vratili iz Indije i Burme, počastio nas je u Kvarneru u Opatiji ručkom. Joj, kad se sjetim kad smo krenuli iz Rijeke u Indiju, Jovanka Broz nas je pratila samo do broda, 15 dana smo plovili do Indije, u makini je bilo 40 stupnjeva, a u Saudijskoj Arabiji smo čekali jedan dan na sidru, čuvala nas je vojska jer je na brodu bio maršal Tito. Tito se uvijek lijepo ponašao prema posadi, volio je mornare, volio se grupno slikati s nama, više puta sam ga pozdravljao jer on je bio na palubi, a mi smo se spuštali dolje. Na palubi je pisao neka pisma i govore koje će držati, i obično se zadržavao na palubi", prisjetio se Lončarić.
Iako predsjednički protokol do najsitnijih detalja planira sve aktivnosti predsjednika, pa tako i putovanja, ne dogodi se uvijek sve onako kako je zamišljeno. Tako se ovaj bivši vojnik i pomorac sjetio jedne pomalo bizarne, ali i komične anegdote vezane uz Tita.
"Jednom je po noći toliko valjalo, da je Tito pao s kreveta. Bili su to oni uski brodski kreveti bez stranica, i onda su komandiri digli kolegu i mene pa smo običnu dasku stavili uz krevet da mu bude zaštita od pada. Dobro je bilo kad je ljuljalo naprijed – natrag, ali kad je valjalo bočno, niste se mogli nigdje zaštititi. No Tito nije uopće bio ljut nakon pada i mirno i ljubazno je čekao da mu stavimo zaštitu na rub kreveta", prisjetio se Lončarić.
Sabotaže za Hailea Sellasija
Pričao je Branko o počasnoj paljbi na Malti, etiopskom caru Haileu Selassiju, grčkom kralju Otonu Prvom, egipatskom predsjedniku Gamalu Abdelu Nasseru i drugim uglednicima koji su plovili Galebom, brodom za čije se motore brinuo. Prisjetio se i ne tako lijepih trenutaka, pa čak i opasnosti koje su se dogodile na brodu. Kaže kako su se za vrijeme njegova služenja dogodila dva kvara na motorima, a za oba smatra da su posljedica sabotaže. Detaljno se prisjetio jednog od incidenata.
"Bilo je to u Rijeci, ukrcali smo 500 tona nafte i trebali smo voziti cara cara Selassija na Krf i doplovili smo do Šibenika. Ujutro smo palili pomoćne motore, ali ni jedan da upali. Probali smo upaliti velike, glavne motore, ni jedan nije htio upaliti. Onda smo rastavili bosch pumpe, sve je to bilo crno i moj kapetan mi reče: 'Lončariću, bi šal malo doma, vidi ča nam se dogodilo, pa ćeš odnest cilindre, bosch pumpe i za pomoćne i glavne motore va 'Rikard Benčić''."
"I tako sam se ukrcao na brod do Rijeke, ne mogu se nikako sjetiti kako se zvao, ali znam da mi je kapetan rekao: 'Predaj to na porti va 'Benčić' i tamo će te čekati jedan naš oficir'. Tako je i bilo, to je bila velika kutija, teška 50 kilograma. Oni su to u 'Benčiću' radili cijelu noć, da ne kasnimo, jer smo trebali voziti cara, a ja sam otišao doma i čekao telegram kojim će mi javiti kad mogu doći po to u Rijeku u 'Benčić'. Ujutro sam došao u Rijeku, uzeo pumpe, ali tada nije bilo autobusa, nego sam iz Crikvenice vaporom došao u Rijeku i trebao to odnijeti u Šibenik. Krenuo sam iz Rijeke vlakom do Zagreba, pa sam izašao u Oštarijama, pa sam išao na vlak za Split, pa sam se opet prekrcao na treći vlak za Šibenik."
"Onda smo to cijelu noć montirali i sve sredili. Kasnije su ispitivali što se to dogodilo i pronašli gotovo 20 posto solne kiseline u gorivu. Odakle tolika solna kiselina, nismo saznali. Možda su nadređeni saznali, ali ja nikad nisam to saznao, ali bila je to sabotaža. Tek tad smo ukrcali cara i vozili ga na Krf", do detalja se prisjetio Lončarić.
Pričao je kasnije i o eksploziji motora, svome kapetanu, Slovencu Stanislavu Abramoviču, dok je po tko zna koji put prelistavao album sa slikama i prisjećao se nekih drugih, prošlih vremena.
