TRI GENERACIJE SNAGE /

Priča o ličkoj obitelji Mašić koja je stvorila svjetskog prvaka u obaranju ruke!

Puno prije nego što će Rino Mašić postati svjetski prvak, priča je započela za kuhinjskim stolom, u dvorištu, na seoskim igrama i po lokalnim kafićima

26.4.2026.

13:58

danas.hr

Josip Durdov/Lika Club, privatna arhiva

U Gospiću, u jednoj obitelji u kojoj se snaga nije učila iz priručnika nego iz života, obaranje ruke nikada nije bilo samo sport. Bilo je dio svakodnevice, dio odrastanja, dio identiteta. Puno prije nego što će Rino Mašić postati svjetski prvak, priča je započela za kuhinjskim stolom, u dvorištu, na seoskim igrama i po lokalnim kafićima. Članovi ove obitelji osnovali su prvi klub za obaranje ruku u Hrvatskoj ovdje u Gospiću, ne sluteći da su utabali put sudbini svom sinu i unuku, danas apsolutnom šampionu ovog sporta, piše Lika Club.

Korijeni snage: djed Ratko i baka Mandica

Djed Ratko i baka Mandica snagu su živjeli i prije nego što je sport dobio svoju formalnost, njihovi sinovi Sebastijan i Antonio, tu snagu su pretvorili u organizirani sport i osnovali klub, a unuk i sin Rino titulom svjetskog prvaka, uz sve ostale titule koje je “požeo”, generacijski trud podigao je na potpuno novu razinu.

Lika Club je razgovarala s tri generacije Mašića u centru Gospića, u dvorani gdje treniraju i spremaju se za natjecanja.

“Mi smo se uvijek u kući natezali i obarali ruke… Ja sam sedamdesetih godina radio u Njemačkoj i tamo sam uvijek radio s kliještima, zato sam bio dosta jak na ruke. Znao sam sjediti za stolom i tko god dođe, s njim obarati… I dan danas su mi ljudi koji su izgubili dužni piće. Moja žena je također bila dosta jaka, dečke je obarala još u srednjoj školi.”, otkrio nam je djed Ratko same početke i činjenicu da u toj kući snaga nije bila privilegija jedne generacije ili jednog spola. Bila je zajednička, duboko u genima, a baka Mandica bila je poznata i kao najsnažnija žena ovih područja.

“Dok sam bila mlađa, bila sam dosta jaka. Imali smo kod kuće poljoprivredu, svašta smo radili i fizički sam bila dosta jaka, “užikana”. Dok sam bila u gimnaziji uvijek su se dešavali neki muško-ženski sukobi i onda smo obarali ruke. Još u to doba nitko me od prvog do četvrtog razreda nije mogao dobiti “na ruku”, a bilo nas je pola muških, pola ženskih. Tako je počelo, a onda smo samo nastavili…”, priča baka Mandica, žena koju su u njenoj mladosti svi poznavali po snazi i upornosti, a koja je ravnopravno parirala muškim kolegama i time već tada rušila stereotipe o snazi i spolu. Ona se sjeća i svojih “okršaja” iz tog doba.

“Sjećam se, bili smo u Senju na natjecanju i tamo je došlo petnaestak cura raznih konstrukcija, čak i jačih od mene, ali nijedna me nije dobila.”

Majka koja je pobjeđivala sinove

Natjecanje je nastavila sa sinovima kojima nije popuštala ni u kom slučaju. “Kada su Sebastian i Antonio malo porasli uvijek smo i muž i ja s njima obarali ruke i mogla sam ih nadjačati do nekih njihovih pubertetskih godina.” priča baka koja ne krije ponos svojim nasljednicima kojima je uvijek bila podrška. Unatoč tome što je navršila 71 godinu, sinovi je nagovaraju da opet krene trenirati. Sjećaju se dobro njene snage.

“S mamom smo stalno u mladosti obarali ruku i dobro se sjećam kada ju nisam mogao oboriti. Nisam tada smatrao da je to neki sport. Sjediš za stolom, pružiš ruku, uvučeš se i mama te pobjedi. Tamo do šestog, sedmog razreda nas je pobjeđivala”, otkriva Rinov otac Sebastijan Mašić i sam sportaš, prisjećajući se djetinjstva u kojem je snaga majke bila mjerilo koje je trebalo nadmašiti.

Od dvorišta do prvog kluba u Hrvatskoj

Iz kuće se priča preselila na teren, i to doslovno. Glavni “krivac” za osnivanje prvog kluba bio je Antonio Mašić o čijoj se snazi i talentu i dan danas priča ne samo u Gospiću, već i mnogo šire.

“U Radošiću se 2006. godine održavala Seoska olimpijada. Ja sam ušao pokušati, pobijedio i tu je sve počelo. Nakon toga smo odlučili nešto formalnije osnovati, pa je tako 2008. godine osnovan klub Arktos u Gospiću.”, prisjeća se Antonio, jedan od ključnih pokretača organiziranog obaranja ruku u Gospiću i Hrvatskoj, opisujući trenutak kada je spontana zabava prerasla u ozbiljan sportski projekt. Ipak u početku nije bilo lako, naročito prikupiti članove.

“Morali smo nagovarati ljude, zvati ih… Ljudi prolaze cestom a mi ih zovemo, “hajde dođi upadaj, dobit ćeš piće…”. Pojavilo se nekoliko dečkiju ali nitko nije ostajao duže vrijeme, uvijek smo brat i ja sami to gurali.”, govori Antonio, prisjećajući se skromnih početaka u kojima su entuzijazam i upornost bili jedini pokretači razvoja ovog, tada u Hrvatskoj potpuno novog sporta.

Počeci bez dvorana i pravila

U tim godinama nije bilo ni dvorana ni sustava, a savez je osnovan godinu nakon, nakon čega je porastao i broj klubova i natjecanja su poprimila ozbiljniju dimenziju, piše Lika Club.

“Imali smo negdje oko 12 članova u našem klubu prije nego što je savez osnovan. Bilo je zanimljivo u početku, turniri su bili po kafićima jer nije bilo sportskih dvorana, niti je taj sport bio toliko raširen.” dodaje djed Ratko, koji je uz sve bio i sudac, naglašavajući koliko je sport evoluirao iz neformalnih okupljanja u organiziranu disciplinu.

“Do danas je jako puno napredovao i mnogo ljudi se počelo baviti njime. U biti je postao dosta popularan. Iako to traje, to je proces, ne može to preko noći…”, kaže djed Ratko koji nam također otkriva da su u počecima brojni obarači prošli kroz njihovu školu i da su svoje znanje podijelili širom Hrvatske. Ljubav prema obaranju bila je duboko i u njihovu sinu Sebastijanu, koji je u to doba već osnovao svoj klub za borilačke vještine, a onda je stao uz brata.

“Ja sam rekao bratu kad pobijediš mene, onda možeš ići na natjecanja. Došao je i taj dan kad je on mene pobijedio i ostalo je povijest. Ja sam se u međuvremenu bavio borilačkim vještinama. Osnovao sam svoj klub i znao sam pravila za osnivanje udruge i tako smo se dogovorili da ćemo osnovati klub.” prisjeća se Sebastijan, koji je osim obiteljskog sportskog nasljeđa donio i organizacijsko znanje potrebno za formalizaciju kluba.

Baka Mandica niti tada nije bila samo promatrač, bila je dio svega.

“Kada su išli po kafićima tu i tamo sam išla i ja s njima, samo ne bih li i tada pridobila koju ženu da dođe i da se okuša, no i u to doba sve sam ih dobivala na ruku bez problema. Kada su stvari postale ozbiljnije ja sam im nastavila pomagati u logistici.”, prisjeća se.

Učenje bez interneta i stvaranje temelja

Znanje se tada skupljalo kako se znalo. “Tada, u našim počecima, internet nije bio što je danas i nismo imali od koga naučiti tehnike i kako obarati, ma ni YouTube još nije postojao. Gledaš neke mistične snimke obarača iz Rusije, Kanade… Ja sam onda skinuo engleska pravila i preveo ih. Druga vremena… a danas sve možeš naći na internetu ako imaš volje baviti se ovim sportom.”, govori Sebastijan, naglašavajući koliko su počeci bili obilježeni improvizacijom i samostalnim učenjem.

Prvi uspjesi i dominacija u Hrvatskoj

Unatoč svemu, rezultati su dolazili, u njihovo doba naročito na državnim natjecanjima.

“2010. je bio prvi veliki turnir u Zagrebu gdje su se uključili natjecatelji iz cijele Hrvatske i tu sam bio prvi i na lijevu i desnu ruku. Nakon toga je krenulo još ozbiljnije jer se tada već osnovao i Savez, kao i drugi klubovi diljem Hrvatske. Održavalo se desetak turnira godišnje samo da se animiraju ljudi za uključivanje.”, prisjeća se Antonio, opisujući prijelomni trenutak kada je ovaj sport počeo dobivati nacionalnu strukturu i veću konkurenciju. Dodaje i da mu je najveći rival bio jedan natjecatelj iz Splita kojeg je ipak uspješno pobjeđivao, no da u Hrvatskoj, za razliku od inozemstva, tada konkurencija i nije bila za njega strašna.

“Od 2006. do 2014. sam konstantno bio prvak Hrvatske, no od 2011. je postojalo baš službeno prvenstvo Hrvatske. Prije toga smo se lokalno organizirali, po selima i gradovima, ali i u njima sam uvijek nosio prvo mjesto.”, dodaje Antonio.

No svijet je bio druga dimenzija, jer u inozemstvu ljudi su se mnogo duže bavili profesionalno ovim sportom

“Otišao sam dvaput na Europsko prvenstvo i tu sam bio u prvih pet, šest natjecatelja, no to je ipak bio potpuno drugi nivo.”, dodaje Antonio kojeg je ipak nešto držalo sve te godine u ovom sportu.

“A držalo te ono, da se dokažeš, i mladost, ludost…” dodaje Antonio koji je itekako ponosan na današnje uspjehe obitelji. Iako se više ne bavi obaranjem ruku, ne odbija mogućnost da će se ovom sportu jednog dana vratiti, možda i kao mentor.

Kriza koja je skoro ugasila sve

U jednom trenutku, sve je gotovo stalo. “Kada se Antonio nakon ozljede prestao baviti obaranjem, jedno smo vrijeme bili na niskim granama. Samo je Andrija Šimić ostao u natjecateljskoj formi. U periodu koji je trajao možda pet godina on je bio jedini natjecatelj našeg kluba. Skoro se klub raspao…”, prisjeća se Sebastijan, opisujući razdoblje stagnacije kada je postojanje kluba visjelo o tankoj niti.

Dolazak nove generacije

I upravo tada dolazi nova generacija. U trenutku kada je sve došlo u pitanje, pojavio se talent kakav nitko nije očekivao. U toj fazi, kako priča obitelj, nije bilo naznaka da će upravo Rino Mašić biti novi član kluba.

“Ja sam vukao Rina da dođe vježbati, da s nama proba obaranje. Ali on je još bio klinac, nije bio zainteresiran i onda ga ja nisam htio forsirati.”, govori tata Sebastijan, opisujući kako njegov sin tada još nije pokazivao znakove buduće dominacije.

Rino: talent koji se pojavio sam od sebe

I samo odjednom, bez velikih najava, dolazi preokret.

“Desilo se samo od sebe. Jedan dan je došao kući i rekao: ja sam gledao ovaj video, onaj video… Učestalo je o tome počeo pričati. Onda sam shvatio da se zainteresirao i samo je jedan dan rekao – ja bih to htio trenirati.”, dodaje Sebastijan, prisjećajući se trenutka kada je interes prerastao u odluku koja će promijeniti sve.

“Tek kada je Rino pokazao strast i zanimanje za ovim sportom i počeo trenirati sam se i ja ponovno aktivirao uz njega. Spojio sam ga s trenerom Andrijom Šimićem koji ga je mnogo toga naučio. Andrija je bio na drugoj razini što se tiče obaranja, jer ga razumije na višoj razini. Ja mu uvijek govorim, Andrija ti je armwrestling coach, a ja sam ti life coach.”, naglašava Sebastijan, naglašavajući ulogu trenera iz Gospića u njegovom današnjem uspjehu.

Put od znatiželje do opsesije

Rinov put nije bio rezultat pritiska, nego osobne odluke. “Nisam zapravo znao da ću ući u ovaj sport ili da ću se uopće baviti njime, ali oduvijek sam žudio da budem najbolji u nečemu. Kao mali sam igrao video igrice, ali uvijek sam htio biti najbolji. I u igricama sam pokušao biti jedno vrijeme jako dobar, ali mi nije baš toliko išlo.” otkriva nam Rino detalje iz svoje mladosti.

“Pošto se tata stalno bavio sportom, on me zapravo uveo u sport. Malo sam se iskušao u nogometu, rukometu, tenisu, hrvanju i ostalim mainstream sportovima no jednostavno mi se to nije nikako svidjelo.”, govori Rino, objašnjavajući svoj put kroz različite sportove prije nego što je pronašao ono što ga zaista ispunjava. “Tata me pokušao ubaciti u obaranje ruku i ranije, ali nije mu to uspjelo, nije me zanimalo.I onda sam sam od sebe odjednom samo počeo gledati videe obarača Devon Laratta, jednog od najpoznatijih obarača ruku na cijelom svijetu. Tako sam se zainteresirao za ovaj sport.”, otkriva Rino koji je trenirati počeo s 13 godina.

Od skromnih početaka do svjetske titule

Prvi koraci bili su, kao i kod svih prije njega, skromni. “Da, sjećam se prvog natjecanja koje je održano u blizini Plitvičkih jezera i koje je organizirano kao dio neke proslave. Tamo sam prvi put nastupio i bio sam treći na desnu ruku…”, prisjeća se Rino svojih početaka na lokalnim natjecanjima.

“I onda, iduće ozbiljnije natjecanje je bio ZG Strong u Zagrebu, 2019. godine. Tu sam bio drugi na lijevu i drugi na desnu ruku.”, prisjeća se. No razlika kod njega je bila i u načinu razmišljanja.

“Ja ne bih čak rekao da su natjecanja bili neki indikator hoću li biti uspješan ili ne, nego sam jednostavno uživao u toj aktivnosti, volio sam trenirati i to me motiviralo. Bio sam pomalo čak i opsjednut obaranjem i uspjehom. Od tada sam znao da ću biti uspješan, zato što se jednostavno niti u jednom trenutku nisam zapitao da li ja ovo želim raditi. Od početka sam znao da želim biti najbolji u tome.”, govori.

Izvanserijska dominacija već u mladosti

I njegov otac Sebastijan jasno se sjeća tadašnjih natjecanja i Rinove dominacije koje ja već tada bila izvanserijska.

“On je jednostavno od početka razumio obaranje na jednoj višoj razini nego brat i ja. Možemo mi govoriti što hoćemo, ali Rino je stvarno poseban… Kad razumiješ igru na drugoj razini, to se primijeti. Plus on ima i dosta snage. Zanimljivo, on kada se borio u juniorima, prijavljivao se i u seniore da se oproba. Bio je toliko dominantan u juniorima, da se uopće ne umori, osvoji zlato u juniorima i ide se natjecati sa seniorima.”, prisjeća se tata Sebastijan koji se danas uglavnom natječe u master kategoriji ovog sporta.

Za razliku od prethodnih generacija koje su učile bez smjernica, Rino je imao bolje temelje, jako je zagrizao i nastavio prema vrhu. Njegov uspon bio je brz, i za obitelj gotovo nestvaran.

“Ovo sad što je on postigao, to ja nisam mogao ni sanjati. Ja sam zamišljao, hajde kroz godine, kada recimo bude imao možda 25 godina, možda uspije biti prvi u kategoriji. No njegov je uspjeh išao baš strmoglavo prema gore. On je prije 18. rođendana bio prvak Hrvatske u apsolutnoj kategoriji. Sve je mogao pobijediti, sve seniore, a on je bio još junior. To je stvarno nevjerojatan rezultat. Da ne spominjem Europska, Svjetska prvenstva… Baš je neočekivan uspjeh.”, komentirao je tata Rinov meteorski uspon.

Temelji obitelji kao ključ uspjeha

Ipak, dolaziti iz ovakve obitelji može biti i prednost i teret, jer očekivanja mogu biti velika. No, za njega je stvar jasna, temelji koje je dobio izuzetno su važni za ono što je postigao.

“Mislim da mi je samo pomoglo, bodrili su me i uveli u svijet obaranja ruku na najbolji mogući način. Imam baš puno sreće što sam bio okružen s takvim ljudima, kao što je moja obitelj koja se bavila ovime ranije. Imao sam jako dobru podlogu s kojom sam krenuo u sport i tako sam sam počeo razvijati neke vježbe, načine treninga, uz pomoć mentora Andrije Šimića, bez kojeg ja mislim da moj uspjeh ne bi bio ni moguć.” dodaje Rino koji sada studira u Zagrebu na Kineziološkom fakultetu.

Disciplina ispred motivacije

No iza rezultata stoji svakodnevna borba. “Borim se s motivacijom uvijek, zato što nakon određenih uspjeha koji su vrlo brzo došli, jednostavno motivacija više nije faktor koja vas tjera dalje da trenirate i da nastupate i da se trudite, nego više disciplina. Smatram kada se već toliko dugo bavim ovim sportom i toliko sam puno truda i rada uložio u njega, da jednostavno je sad prekasno da odustanem. Ali dalje uživam u toj aktivnosti, volim se baviti obaranjem ruku, ali naravno ponekad mi je čak i dosadi ići na treninge. Isto tako kada imam neke ozljede ili bolove, to je dosta naporno ili demotivirajuće, ali jednostavno moram stisnuti zube i nastaviti. Pokušavam svaki dan trenirati, ali u najboljem slučaju uspijem šest puta tjedno odraditi trening, moram barem jedan dan uzeti za odmor, radi regeneracije, jer su mi ruke onda preumorne.”

Obitelj koja proživljava svaki meč

Istovremeno, dok on gradi karijeru, obitelj proživljava svaki njegov meč na svoj način. Snimke dijele putem mobitela, gledaju prenose uživo, sve se prati neprestano. S druge strane ekrana, emocije su jednako snažne kao i na samom borilištu.

“Mene je uvijek strah, kod svih tih mečeva, strah me ozljeda. I baš kad je Rino išao u Tursku, bilo me je strah i ozlijedio je ruku. Godinu dana je pauzirao s desnom rukom, samo je s lijevom nastupao.” sjeća se baka Mandica koja se kod svih mečeva moli Bogu.

“Mi to preko računala gledamo, ja imam u boravku svoj, muž u sobi svoj. Ja stanem iza vrata i virim, virim… Ako muž drekne onda znam da je sve u redu. Ako šuti, onda znam da je izgubio. Ja vam ne mogu uopće opisati te emocije.” iskrena je baka. Djed pak ima svoju verziju tog istog trenutka. “Ja gledam, a gospođa sluša. Onda kad čuje da ja navijam dođe i pogleda. Ako ja šutim onda se boji da će Rino izgubiti.”, dodaje djed koji uvijek zdušno navija, iako priznaje živci rade…

Ponos koji se ne može sakriti

Unatoč svemu, ponos je neupitan. “Naravno da sam ponosan na sve njihove uspjehe, i sinova i unuka.” govori djed Ratko, koji je kroz godine pratio uspone i padove sporta unutar vlastite obitelji, a uspjehe na isti način promatra i Sebastijan.

“Svaki Rinov nastup mi znači puno. U početku sam bio emocionalniji jer je tada sve bilo novo. Međutim, sada godinama on osvaja titule i praktički nas je navikao na to. Ipak bih izdvojio jedan poseban moment, ove godine sam na državnom prvenstvu bio treći, a on je bio prvi.To mi je bio specijalan osjećaj kada smo skupa stajali na tronu.”, govori Sebastijan.

Pogled prema Olimpijskim igrama

A budućnost? Ona još uvijek ostaje otvorena, jer brojne godine u profesionalnom sportu su pred mladim Rinom, a o mogućnosti za borbu na Olimpijskim igrama priča se sve glasnije.

“Ovaj sport bi izuzetno dobio na popularnosti ako postane olimpijski sport. Navodno će prvo ući paraolimpijci, pa bi zatim trebali i mi. Spominjala se 2030. godina, ali vidjet ćemo.” otkriva Antonio godinu koja je “iza ugla” i na kojoj svi vide Rina.

Znači Gospić bi mogao imat olimpijskog prvaka upitali smo ih. “Nadamo se, nadamo se.”, kažu svi zajedno sa širokim osmijehom.

Rivalstva na svjetskoj razini

Ipak, rivali itekako postoje, a Rino nam je otkrio i s kim su trenutno borbe najteže “Trenutno je u kategoriji seniora do 110 kila na lijevu ruku to Bugar Jordan Conev, a na desnu bi bio Gruzijac Bacho Saginasgvili, on je moje godište i najveća snaga mu je u eksplozivnosti.”, otkriva Rino

Tko je bolji pokazat će se vrlo brzo jer već u ovoj godini slijede dva velika natjecanja – Europsko prvenstvo u svibnju u Mađarskoj i Svjetsko prvenstvo u listopadu u dalekoj Indiji.

Zbog blizine tako važnih natjecanja pitali smo Rina drži li se i neke posebne prehrane, pa iako na tome planira dodatno poraditi, ličke specijalitete ne može odbiti.

“Teško mi je izabrati omiljeno ličko jelo jer sva su mi najdraža, ali moram reći da je janjetina u top 3 – i s ražnja, i pod pekom.”

Pitali smo ga i vidi li svoj život nakon fakulteta u Lici ili možda u nekim većim centrima koji daju više mogućnosti za njegov sport.

“Pa stvarno nisam siguran, imao sam neki plan nakon što završim kineziološki fakultet da se vratim ovdje u Gospić i možda otvorim neki rehabilitacijski centar. Ali iz dana u dan mi se ambicije i planovi mijenjaju, tako da nisam stvarno siguran, ali volio bih se najvjerojatnije vratiti u Gospić ili u neki barem malo manji grad.”

Lika kao temelj snage

Za Ličane se uvijek kaže da su kršni, da su jaki, pa smo jednog od najjačih pitali i je li to samo mit ili je to baš tako.

“Sigurno ima neke istine u toj izreci, zato što puno naših mladih najboljih sportaša su iz Like, pa evo i ja, isto tako. I sigurno ima nešto u našim genima i načinu života, prehrani i našoj sredini, svjež zrak, dobra voda… Mislim da to sve igra ulogu u našoj kršnoj snazi.”

Vrijednosti koje nose pobjednika

A ne radi se samo o snazi nego i o mentalitetu, savjetima i vrijednostima koje je dobio od svoje obitelji.

“Najbolje savjete su mi sigurno davali kada mi se nije dalo trenirati ili kada nisam imao volje. Motivirali su me da se vratim na trening unatoč tome što sam bezvoljan i demotiviran, jer ću poslije naravno biti zahvalan na tome. A najveća vrijednost koju su mi usadili sigurno je poštivanje protivnika za stolom. Unatoč tome što smo mi borimo za stolom i u tom mi je trenutku protivnik, on je i dalje osoba i čovjek sa svojim osjećajima i svojim životom. Ja nikada ne znam kroz što ta osoba prolazi, tako da uvijek treba biti pošten i držati se toga.”

Nova generacija koja dolazi

Pitali smo ga vidi li među mladim Ličanima možda nekog novog Rina. “Da, nekog novog talenta sigurno vidim, ne bih rekao novog Rina jer uvijek volim da netko bude bolji od mene, tko možda dolazi iz ovih krajeva ili bilo koji mladi obarač ruku da bude bolji od mene. Vidim puno novih i perspektivnih mladih sportaša kao što su Jakov Škulj iz Gospića, Bruno Pašalić i ostali koji su vrlo perspektivni, motivirani i žele napredovati u ovom sportu.”

Hoće li priča dobiti četvrtu generaciju?

Nismo svakako mogli preskočiti ni pitanje bi li volio da i njegova djeca nastave ovu priču s obaranjem i postanu četvrta generacija u obitelji.

“Pa naravno, ako oni to žele, naravno da bih to volio. Ne bih volio nametati ništa, ali sigurno bih bio presretan da i mala djeca nastave obiteljsku tradiciju. Isto kao i moj brat koji se počeo malo baviti obaranjem i super mu ide.”, otkrio je.

Na kraju, sve se svodi na jedno…

Na kraju, iza svih titula, medalja i velikih riječi, ostaje ono najjednostavnije. Ljubav, obitelj i ono što ide uz to.

“Rino najviše voli da mu ispečem kolače. I onda ja njemu stalno obećam tortu ili bilo što. On meni kaže da koju god ispečem, da je njemu svaka dobra samo ako ju ja ispečem.”, kaže baka Mandica.

I možda upravo u toj rečenici leži srž cijele priče.

Ne u medaljama. Ne u titulama. Ne u svjetskim prvenstvima.

Nego u obitelji.

“Sretni smo, sretni, samo da smo zdravi.”, zaključila je baka koja nas je za kraj počastila svojim poznatim kolačima, a Mašići su nastavili trenirati u svojoj dvorani u središtu Gospića u kojoj već fali mjesta za sve trofeje, a gori nada za onaj najveći, ako se otvori prilika, za tek nekoliko godina…

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.