Svakog kolovoza, srpski mediji puni su tema o "Oluji", a osim "tragedije" i priča izbjeglica, raspravljaju i tko je kriv za kolosalan poraz paradržave. Spominje se Radovan Karadžić, čelnik bosanskih Srba koji je prekriženih ruku gledao akciju preko granice bez da na bilo koji način pomogne tzv. Republici Srpskoj Krajini, analizira se potpuno rasulo i u snagama tzv. RSK, neki mediji uvjeravaju kako je Hrvatska morala imati pomoć izvana, dok oni trezveniji postavljaju pitanje koliko su Milan Martić i Goran Hadžić uopće bili u stanju voditi kvazidržavu.
Moćan kompleks baštinjen od prošle države
No, kako prenosi Slobodna, unatoč krajnje disfunkcionalnoj paradžavi, nesposobnom vodstvu i vojsci koju je više zanimalo kako švercati naftu nego bilo kakva borba, tzv. RSK imala je važan adut kojim je mogla ozbiljno zaprijetiti Hrvatskoj. U gustoj šumi Petrove gore JNA je za vrijeme Jugoslavije uspostavila sustav mreža komunikacije koji je bio opremljen najsuvremenijom opremom za dojavu i špijunažu.
Izvana je, baš poput Titova podzemnog grada u Konjicu, vojni objekt izgledao kao obična privatna kuća. Najveći radio-relejni centar JNA nalazio se ispod nje, a antenski stup visine šezdeset metara u šumi u blizini kuće. Bila je to strogo čuvana tajna. Riječ je o 2000 četvornih metara površine zaštićene od atomskog udara. U slučaju takve katastrofe, u radio-relejnom čvorištu Magarčevac moglo bi se preživjeti tri mjeseca jer je objekt samoodrživ: ima prostor za dekontaminaciju, spavaonice, kuhinje, električne centrale, spremišta hrane i vode. Štite ga betonska vrata teška 40 tona, koja mogu zaustaviti val koji se širi kao posljedica nuklearnog udara.
Pobunjeni Srbi su Magarčevac koristili kao komunikacijsko središte. Zato je bio na meti hrvatskih MIG-ova 21 ujutro 4. kolovoza 1995. Uništavanjem zapovjednoga mjesta i središta veze u Magarčevcu i Ćelavcu, započela je "Oluja". Vrlo brzo je došlo do potpune pomutnje u redovima vojske pobunjenih Srba, pa linije fronta nisu uopće postojale.
Sustav, eto, baš uoči Oluje nije radio
No preduvjet za napad je bio onesposobljavanje moćnog raketnog sustava kojim je vojska tzv. Republike Srpske Krajine raspolagala na Petrovoj gori, i kojim se moglo snažno udarati po hrvatskim gradovima. Sustav uoči "Oluje" nije bio u funkciji. Neki su mu važni dijelovi nedostajali, a problem je bio i kadar koji bi upravljao tim dalekometnim oružjem kojim se planiralo tući Karlovac i Zagreb. To se pripisuje sabotaži koja je izvedena u režiji "krtica" koje su angažirale hrvatske obavještajne službe u redovima vojske pobunjenih Srba, a koje su našim oružanim snagama servirale i vrlo važne podatke vezane uz vatrenu moć i položaje neprijatelja na kojeg se udarilo u "Oluji".
