U ovoj nenormalnoj zemlji postalo je potpuno normalno to da netko ne isplaćuje plaću, zatvara firmu, ide u stečaj, zlostavlja radnike i pritom glumi birokracijom ugroženog vizionara.
Rijetki sretnici
Mala splitska tvrtka u kojoj šačica radnika 27. put grčevito traži da im se plati ono što su zaradili, samo je ekstremniji oblik onoga što se događa u većini zemlje. Kao i mnoge prije nje, završit će u stečaju, a radnici na burzi, bez nade da će im ikad biti isplaćene sve plaće koje su kod tog poslodavca zaradili. Radnici čiji poslodavci redovito i u cijelosti isplaćuju plaće (a da pritom nije riječ o zaposlenima u javnom i državnom sektoru), smatraju se rijetkim sretnicima. Nešto što je do prije samo nekoliko godina bilo normalno i što je uglavnom u ostatku svijeta potpuno normalno, kod nas je izuzetak.
Takvi kad ih se pita kako im je na poslu, ističu jedino i samo činjenicu da plaća stiže na vrijeme, sve ostalo, i za njih i za druge, manje je bitno ili potpuno nebitno. Jer kako će se požaliti da nisu sigurni koliko ih posao koji rade čini zadovoljnima, da šef na njih pretjerano često istresa svoje frustracije, da nisu naučili ništa novo već godinama, zbog čega ih je strah da postaju sve više zamjenjivi, da imaju onih neplaćenih par sati prekovremenih dnevno, lagano razvijaju magareće uši, da bi rado promijenili posao, ali da nemaju kamo otići... Kako da to bilo tko kaže poznaniku koji je godinama bez posla ili mu je tvrtka na umoru? Nikako, jer zvuči bahato, nezahvalno i kao traženje kruha povrh pogače.
Reciklaža starih neuspjelih formula
Da će uskoro biti imalo bolje zvuči kao čista znanstvena fantastika. Samo jedan primjer govori dovoljno o tome. Vlada je, naime, u studenom prošle godine donijela odluku o produženju primjene Nacionalnog plana za poticanje zapošljavanja za 2011. i 2012. godinu, i to do 1. srpnja 2013. godine. Tim produženjem, objašnjeno je, nastavljeno je provođenje postojećih mjera (jedina je promjena kozmetičke prirode – olakšala se primjena jednog dijela mjera). To može značiti dvije stvari. Prvo, da Vlada smatra uspješnim Nacionalni program čiji je rezultat kvantitativno vrlo mjerljiv – deseci tisuća zaposlenih su uz taj plan završili na zavodima za zapošljavanje. Drugo, da Vlada nema pojma što bi ponudila umjesto evidentno neuspješnog Nacionalnog plana, pa produljuje trajanje postojećeg i nada se nekom čudu. Ne znaš što je depresivnije!
Recikliranje starih obrazaca u toj situaciji je neizbježno, pa je iz naftalina opet izvučena ideja da će tvrtkama koje nemaju dovoljno posla pomoći tzv. neradni petak. Kao mantra se ponavlja primjer jedne tvrtke koja je primjenjujući tu mjeru uspjela zadržati jednak broj zaposlenih, ostali tvrde da im subvencionirani neradni petak ne znači mnogo, a o korisnosti mjere govori i vrlo mali broj poslodavaca koji su se na nju odlučili.
Izgovor za ponovni juriš na radnike
No, i ovo je shvaćeno kao savršena prilika za promoviranje njima mnogo značajnije stvari. Novi pokušaj napada na prava radnika ili finije rečeno izmjene Zakona o radu. Priča je to od koje poslodavci ne odustaju već godinama, a u skraćenoj verziji svodi se na to da su oni pravi poslovni genijalci koji bi, samo da ih se pusti da otpuštaju kako im se svidi, u vrlo kratkom vremenu od Hrvatske napravili zemlju čijim bi ulicama tekli čisti med i mlijeko (bez aflatoksina). Uoči nove runde pregovora s impotentnim sindikatima, čija se zadnja uspješna akcija više niti ne pamti, poslodavci su objavili listu želja. Osim što priželjkuju jeftinije otpuštanje, obavezni šestomjesečni probni rad unutar kojeg cipelu mogu dati i bez objašnjenja, u sklopu zahtjeva za drastičnim promjenama traže i zabranu bolovanja tijekom otkaznog roka, trajanje stanki im je 'preopterećujuće', a iz Zakona o radu bi izostavili i točan naziv radnog mjesta kako bi radnike mogli prema potrebi 'šaltati' s jednog na drugi posao kako im se svidi. Pa da, zašto recimo nakon dovršenja financijskog izvještaja za ovu godinu, zaposlenik ne bi skočio do Fine i pošte, a pred kraj radnog vremena i počistio zahod. Tri u jedan. Zaposliš financijaša, a dobiješ i dostavljača i čistača gratis.
I kad im sve odobre, opet će nam biti loše
Žalosno je što će ova Vlada većini ovih zahtjeva udovoljiti i što sindikati, bez obzira na prijetnju štrajkovima koju ponavljaju milijunti put, neće biti u stanju to spriječiti jer su kredibilitet kod većine radnika izgubili davnih dana. No, još je žalosnije što će nas to dovesti u još dublje probleme od onih u kojima jesmo, jer prava bez kojih se jednom ostane uglavnom je nemoguće ponovno izboriti.
Obespravljeni radnici samo će za manje love i u puno nesigurnijim uvjetima raditi za jednako loše i neperspektivne firme. Poslodavci koji trenutno posluju na domaćem tržištu, uz časne izuzetke, očajno su loši menadžeri, nesposobni su osmisliti nove usluge i proizvode, ponuditi kvalitetne postojeće usluge i proizvode, te naći tržište za svoje tvrtke, motivirati radnike i tako pojačati produktivnost. Jasno im je to poručio i ministar financija Slavko Linić, s kojim se često ne slažemo, ali ovom prilikom je bio u pravu. Kad je krajem godine komentirao oštar novi pad BDP-a u trećem kvartalu, jasno je poručio kako odgovornim za pad smatra realni sektor gospodarstva, "koji nema vlastite ideje i programe, te u prevelikoj mjeri ovisi o državi". "Realni sektor jedino čeka državne investicije i o njima ovisi, a ako ne radi za državu, nema dovoljno hrabrosti", rekao je Linić te ustvrdio da je razočaran pasivnošću realnog sektora.
Dragi papa, i mi bismo dali ostavku
Međutim, kako god da Linić bio razočaran, nije gore od onih koji su, za razliku od njega, prisiljeni raditi u tom realnom sektoru. Najradije bi svi poput pape dali ostavku jer 'nemaju više snage', ali njima taj luksuz naprosto nije dopušten.
