Splićanka Etel Zavadlav trenutačno se nalazi u gradiću Illertissen, nadomak Novog Ulma, kamo je prvi put dospjela u ožujku ove godine kao njegovateljica jedne starije njemačke državljanke. Posrednik je bila agencija "Linara fair care", točnije njihovi uredi u Zagrebu i Berlinu. Šest mjeseci poslije, međutim, Etel ih krivi za dobar dio nevolja što su je snašle.

"Trenutno se nalazim u poziciji taoca. Došla sam u Njemačku zbog posla, ali sam se našla u nevolji da više nemam kuda u stranom svijetu koji se pokazao vrlo neprijateljski i izrabljivački", riječi su kojima počinje svoju priču.

Oglas za Agenciju za posredovanje u zapošljavanju vidjela je na Facebooku. Kontaktirala ih je u siječnju ove godine. Intervju u njihovom zagrebačkom uredu trajao je više od tri sata, te se činilo da je sve legalno, profesionalno i korektno.

"U prvoj rundi je tako i bilo: doputovala sam u Njemačku početkom ožujka i bez poznavanja njemačkog jezika uredno odradila tri mjeseca s gospođom koja ima dijagnosticiran Alzheimer, osteoporozu i astmu. Plaće od 1350 eura su bile redovite. Tijekom ljetnih mjeseci mijenjala me kolegica iz Zagreba, također angažirana preko agencije "Linara fair care". S mojom poslodavkom, kćerkom stare gospođe i njezinom skrbnicom, bila sam u prijateljskim odnosima i cijelo vrijeme u kontaktu", priča Splićanka.

Problemi su, prema njezinim riječima, nastali tijekom ljeta, kada njemačka obitelj provodi tri tjedna na Krfu, a kulminirali kada se vratila odraditi drugi tromjesečni turnus u Njemačkoj. 

"Obitelj me dočekala sva razdragana što me opet vide, ali nakon nekoliko dana uslijedilo je udaljavanje s njihove strane, da bi me gospođa nakon nekih 10-ak dana obavijestila da me nema odakle plaćati. Sav novac kojim su raspolagali s bakina računa potrošili su na ljetovanju u Grčkoj. Isti dan sam od kolegice iz Zagreba doznala da ni ona nije plaćena za svoj rad. Agencija me, znači, poslala natrag u obitelj, znajući da neću biti plaćena, jer ni moja kolegica nije", kaže Etel za Slobodnu Dalmaciju.

Na sve njezine pozive da se nađe neko rješenje poslodavka je odgovarala ignoriranjem.

"Shvatila sam da je sve bilo isplanirano kako bi me zarobila u toj kući kao besplatnu sluškinju", kaže ona.

Kada je konačno dobila na telefon direktoricu Marinu Markušić u Berlinu, zaprijetila joj je da će, ako se usudi zvati policiju, ona nju optužiti za pokušaj trovanja stare gospođe. Obje strane su tvrdile da je ona druga strana mora platiti. Na kraju, nije imala drugog izbora nego da zove policiju.

Nakon toga uslijedio je nagli obrat. Obje strane tražile su da napusti kuću. Jedva je uspjela pronaći novi stan i posao, no ubrzo je shvatila da je riječ o neplaćenom"radu na crno" i to za heroinskog ovisnika. Izdržala je mjesec dana, a onda pobjegla na ulicu. Sad živi u jednom skladištu, a s bivšim poslodavcem ratuje prijavama.