Okusi naših baka i djedova, oni sa sela, vratit će mnoge u sjećanja djetinjstva, probuditi najljepše uspomene. No pomalo se zaboravljaju, kao i recepti kako se radi domaća zimnica ili ono "nešto naše".
Na Danas.hr-u u serijalu u suradnji s prof. dr.sc. Ivom Grgićem, akademikom i profesorom Agronomskog fakulteta u Zagrebu, donosimo recepte kako pripremiti svoj svježi sir, kako napraviti slatke mazalice od sezonskog voća, ukiseliti ciklu, vlastite domaće kobasice ili krvavice.
Pre Božić i blagdane neka se jela rade tradiocionalno, tako i post i nemrs imaju svoje mjesto za trpezom. Ovog puta prof. Grgić za Danas.hr podijelio je neka sjećanja iz najranijeg djetinjstva i recepte što se jelo na Badnjak, kad se prema narodnim običajima nije jelo meso, ali niti se do sita najelo:
"Badnjak i Božić je mnogima veselje. Jednima zbog vjere u rođenje Isusa, drugima zbog poklona, trećima zbog neradnih dana i slobode od školskih klupa, četvrtima zbog mnoštva delicija na stolu, a nekima zbog svega navedenog.
Često slušamo kako je 'nekada sve bilo ljepše, iskrenije, svečanije…'., a danas 'je više iščekivanja poklona nego Isusova rođenja'.
Dragi čitatelji, mislim da mi nećete zamjeriti na mome putovanju u povijest sjećanja na običaje i jela koja su uljepšavala ionako bijeli Božić u mojoj Bosanskoj Posavini, u selu Jošava.
Zatvorim oči i s grizodušjem propusta otplovim u prošlost. Pitomi bregi Bosanske Posavine, okupani bjelinom novopridošlog snijega, jaka jutarnja smrzavica, lagano topljenje siga s krovova tek u podne, blagost veselja zbog Badnjaka, Božića ali i svega što s time ide. Svi smo se veselili nadolazećim danima i svatko je u tome imao svoju zadaću.
Badnjak je inače započinjao odmah nakon ponoći, a završavao odlaskom na misu ponoćku. Kada bi negdje otkucala Badnja ponoć, selo bi se probudilo i krenuli bi čestitari. To su bila muška djeca koja su nosila mnoštvo hrastovih grančica, badnjaka, i išla od kuće do kuće.
Kod toga je bilo važno biti prvi ispred novouseljive kuće. I onda bi se započelo nabrajanje. Za vas samo dio toga. 'E domaćine, badnjak na kuću Bog i sreća u kuću; čuo sam da imaš ovaca, daj malo novaca, išao sam preko gora, daj malo ora; ...otvori, napolju je zima da popijem jednu čašu vina'. I tada se iz mraka kuće začuje 'naprijed', ide čestitanje i darivanje.
A darovi su bili kolači, jabuka, orasi, a sretnijima i novci. I taj se žamor, zazivanje čuo sve do zore. A obiteljske obveze, kojih je bilo podosta, su bile prema dobi, sposobnosti i ozbiljnosti.
Baba Anđa je brinula o pripremi jela i da slučajno Badnjak ne prođe bez gibanice i graha gnječe, a Božić bez keškea. O tim jelima poslije, jer i danas ih mnogi pripremaju, a ja ih nudim prijateljima na dvanaestom katu Zagrebačkog nebodera. Možete ih pripremiti i za nadolazeće blagdane, ali i za bilo koji zimski dan poslije. Jela se brzo pripremaju, jeftina su i, rekli bi neki Masterchef-ovi ….' to su jela koja imaju dušu' ali i 'you have to prepare and eat it'.
Djed Anto je na vrijeme pripremio odojka-pečenku, malo većeg, jer se pečenka jela od našega do njihovog Božića. Ujak Ivo je tražio dobro drvo za ražanj, po mogućnosti bukovo. Zahvaljujući blagoj šljivovici, često je donio krivudavo oko kojega bi svinjče kloparalo dok bi ga mi klinci okretali. A taj posao nam baš i nije godio, jer nas je sprijeda žegla vatra, a s leđa stiskala studen. U međuvremenu bi odrasli polako ispijali već treću litru rakije i zaboravljali zašto su se i okupili.
"Šparoga, poznata gurmanska namirnica, ne mora simbolizirai samo proljeće. U ovim zimskim danima njezine iglice ukrasit će vaš blagdanski stol. Imate li sreće da živite u Primorju, naći ćete ih u izobilju. Uberite par izdanaka šparožnica, toplo preporučuje smatrije biljke jer im je stabljika tamno zelene boje, a iglice su čvršće. Zamotajte ih u vijenac, u sredini ostavite mjesta za svijeću. Možete ih ukrasiti i lampicama. Praktično je koristiti one na baterije kako biste vijenčić mogli premiještati. Dojam je nevjerojatan. Jednostavnost biljke, bjelina umjetnog snijega i decentnost lampica bit će savršen ukras za blagdanski stol", poručuje Emina Herceg, autorica blagdanskog vjenčića od šparoga.
Nekoga bi iz kuće zadužili da, mučeći se prteći kroz snijeg prema Odić brdu, pronađe smreku umjesto jelke koju nismo ni imali. A ukrasi su se izrađivali i to zamotanci u sjajnom papiru, au njemu su bili orasi, kocka šećera ili neki slučajno zametnuti bombon. A snijeg je zamijenila bijela vata koja se dobro hvatala na iglice smreke.
I tako smo se svi veselili Isusovom rođenju koje smo proslavili, nakon ponoćke mise, slasnim zalogajem već smrznute pečenke. Ne zaboravimo, tada kao i danas, Badnjak je u Posavini dan posta i nemrsa, što nas nikada nije veselilo. Ali, običaj je običaj i često je jači od preporuka i zakona.
Gnječo za Badnjak
A na Badnjak se jeo grah gnječo i gibanica. Za grah gnječo je trebao grah, količina je ovisila o družini, biljno ulje i sol. Grah bi se polako kuhao na peći na drva, pazeći da se ne raskuha.
Na sredini kuhanja bi se dodalo soli vodeći računa da ga je lakše dosoliti nego odsoliti. Kada je skuhan, pažljivo bi se ocijedio, lagano zgnječio i stavio da se ohladi.
Navečer bi se, nakon molitve, nasjeckao češnjak i stavio u zagrijano ulje. Pažljivo bi se miješalo da češnjak ne zagori, a onda bi se s time štedljivo prelio grah. Bilo je posno i zasitno. Za gibanicu, našu posavsku, trebalo je brašno, voda, orasi i šećer.
Brašno, tada dvica a danas glato, bi se zamijesilo samo s mlakom vodom, na siniji razvuklo i izrezalo u plohe negdje 30 puta 30 cm. Na očišćenoj i zagrijanoj ploči od peći, kore bi se zapekle slično kao mlinci. Naravno, vi u svome stanu možete u pećnici iako mi je ukusnije na šparhetu.
U posebnu zdjelu bi se složio red tijesta, malo usitnjenog oraha i šećera, pa red tijesta i tako redom. Dobili bi kolač debljine 7 do 8 cm. U drugoj zdjeli bi zagrijali vodu do vrenja i polako zalijevali složenac. Kada bi bio dovoljno natopljen, zdjelu bi prekrili krpom i pustili da se ohladi. Po potrebi bi dodali vode.
Ali ako vam se žuri, stavite samo usitnjeni orah, a šećer razmutite u vrućoj vodi. Ovako skromnu, posnu gibanicu bi jeli na Badnju večer.
Za Božićni ručak bi čekala pečenka, ali bi se pripremilo i keške Za to nam treba pšenica, starija kokoš ili pijetao i voda. Pšenicu smo 'razbili' na kamenom žrvnju kod djeda Galića. Žrvnja kao ni djeda Galića odavno nema te je najjednostavnije navečer ispranu pšenicu namočiti kao što mnogi čine s grahom prije kuhanja. Sutradan bi najčešće stradao pijetao ili po naški oroz.
U jednom loncu bi se stavio da kuha pijetao, a nešto kasnije, u drugom loncu, pšenica. I sve bez soli. Kada je pijetao bio skuham, pažljivo bi ga izvadili i odvojili meso od kosti.
Za to vrijeme bi pšenica bi bila skuhana na 80% te bi dodali usitnjeno meso i nastavili ukuhavati, dodavajući po potrebi vodu ostalo od kuhanja pijetla. Kao i kod riže, provjerili bi je li pšenica skuhana, a na kraju bi trebali imati gustu, kompaktnu smjesu.
Na Božić, za ručak, bi se podgrijalo keške onoliko koliko se mislilo pojesti te bi svatko posolio koliko mu odgovara. Naravno, većina nas je keške prihvaćalo kao nužnost, a veselje Božićnog ugođaja je upotpunjena odojkom, kukuruznim kruhom i domaćim kiselim kupusom.
Nakon ručka krenulo se u čestitare žureći da se što prije izbjegne dolazak drugih. Naravno, ovo je šala jer se za Božić mnog pomire i oproste, čak i supruge svojim muževima previše popijene rakije na Badnji dan.
