Nešto što sam oduvijek sanjala, nešto što sam oduvijek mislila da tako mora biti, da je to ponašanje prirodno bila je - dobravolja i trud ljudi. Nisam bila sigurna koliko sam o njoj naučila od roditelja, a koliko sam učila socijalizirajuć se unutar supkultura svojih škola.
Ono što najviše znam jest da sam je postajala svjesnija najviše u tinejdžersko vrijeme, vrijeme prvih ljubavi kad sam shvatila da postoje i oni kojima trud i dobra volja ne znače isto što i meni.
Tada sam imala prvog dečka (sa 16 godina) koji je bio drag, dobar, micica, samo sam ja očito htjela još više, s obzirom na svoje davanje. Sjećam se da sam mu za naših prvih pola godine na Gornjem gradu postavila lučice u obliku rečenice 'Hepi 1/2 god, luv u T.' jer ih nisam imala dosta pa sam morala pisati u šiframa. Za vrijeme dok smo mi bili na sladolednom kupu, angažirala sam frendove da odu zapalit te svjećice da nama/njemu gore taman pola sata kasnije kad ćemo se šetati Strossmayerovim šetalištem.
Postoji razlog između nikad zadovoljna i znam koliko vrijedim!
citiram sama sebe iako je to već netko ziher ranije
rekao :D
Tad se nisam pitala kad će mi se to dobro djelo vratiti i hoće li se uopće. Tada sam bilaneiskvarena i samo se veselila što dajem. On nije puno u početku davao jer nije imao puno novaca. Ja sam mu govorila da je očigledno na mom poklonu njemu kako novac nije toliko bitan. Znala sam mu reći da upotrijebi maštu kako bi sitnim 'glupostima' odavao kako mu je stalo, da to bar ništa ne košta. Dan danas negdje u ladicama prašnjavog ormara stoji kartonski krug, na jednoj tužni smajlić 'Joško bez Tine', na drugoj strani sretni smajlić 'Joško s Tinom' (nije se zvao Joško:)). Taj kartonski krug je bio inače jedan od mnogih koje ispucavaju s Gričkog topa točno u podne svaki dan. Ja sam bila sretna što sam i taj kartonski krugić dobila kao poklon.
S vremenom su moji apetiti porasli i strpljenje se smanjilo. Ne u skupoći znakova pažnje već mi više uopće nije bilo fora govoriti nekome da upotrijebi maštu da me iznenadi, da mi učini nešto lijepo (ja svakako ne ostajem dužna, uostalom često prva pokažem da mi je stalo). Tko je meni tada s tim prvim dečkom, s tim prvim poklonom njemu i paljenjem svjećica rekao da mu to napravim? Tko je meni rekao da se potrudim i napravim nešto lijepo? I meni je on bio prvi dečko i ništa ranije nisam naučila osim što sam gledala malo previše romantičnih komedija i trovala se ljigavošću kojom one isijavaju.
Mnogi kažu da kad se netko ne trudi - jednostavno mu do tebe nije stalo. Ja sam pola svojih tinejdžerskih godina i početke dvadesetih provela s takvima na kojima se vidjelo da im je stalo, samo nisu znali kako pokazati ili su to radili rijetko i imali peekove i onda dugo vrijeme uljuljkavanja i luftanja muda. Moja je prijateljica je imala isti problem, s naravno, sada već bivšim, gdje joj je on prigovorio - ti bi stalno nešto jer voliš biti zaljubljena, voliš taj osjećaj.
I što je u tome loše? Ne, baš mi trebaju drame svako malo jer me moj partner uzme zdravo za gotovo pa onda svađe, vrijeđanja u afektu, nabrijavanja kako mogu bez te osobe i slavodobitnog proglašavanja kapitulacije veze s prijateljima i vidi vraga, dva dana kasnije naravno mirenja koja ponekad još više prodube nesigurnost oko bivanja s takvom osobom i u vlastitu sebe.
Ako si kao ja, onda ćeš čekati do svojih kasnih dvadesetih da to iz iskustva naučiš, a ako si malo pametniji od mene, poslušat ćeš me kad ti kažem da čim počneš osjećati da te se shvaća zdravo za gotovo i da se oko tebe ne trudi - MAKNI SE OD TOGA. Ili imaš i treću opciju - budi mazohist cijeli svoj život i trpi nekoga tko te ne zaslužuje. Ali onda, micek, nemaš pravo prigovora, znaš da si to sam/sama odabrala.
Sjećam se, sjećam ja, koliko sam samo puta vraćala se na staro, istodobno razmišljajući kako bi predivno bilo da netko razmišlja slično kao ja, kako bi nestala sva nerviranja oko objašnjavanja logike, samo bi taj tijek misli završavao tako da bi shvatila da sam si ja sama sebi najbolji partner. 'Kad bih se samo magičnim štapićem prebacila na nekog iste valne duljine, pa valjda postoji takav? Dosta mi je da se stalno moram objašnjavati, tako spuštati, davati minimum koji je tako i tako iznad maksimalne točke partnera s kojim jesam?', znala sam si maštati.
I vidi vraga, takvi postoje, ali prije takvih, ako si 'sreće' kao ja, moraš doslovno naletjeti na gomilu žabaca kako bi ih znala/znao kasnije prepoznati i izbjegavati ih u širokom luku.
Kako li je samo lijepo, kada to napokon nađeš. Kako li je samo lakše obitavati na ovom svijetu. Koliko je predivno kada razmišljaš o tome kako ti se ne da danas oprati suđe, a onda ti se druga strana sama ponudi da to napravi onda, bez ikakve ljutnje. Kako je još ljepše kad ti vidiš da se ponudio i onda sama inzistiraš da to ipak napraviš. Ne, ovdje se ne radi o manipulaciji i korištenju obrnute psihologije kao metode za ispunjavanje vlastitog interesa već čistoj brizi i ljubavi, barem volim tako misliti.
Važno je ponuditi se, pokazati volju. Vratit će vam se natrag, garantirano, ako ste odabrali osobu na istoj valnoj duljini.
Kognitivna disonanca (spoj borbe i prihvaćanja), ona vezana za shvaćanje vlastite vrijednosti i dopuštanju osobama da se prema meni ponašaju loše ili nedovoljno dostojno, na emocionalnoj razini, nekad je bila moja sestra blizanka.
Sada je sve više puštam, više me ne kontrolira. Koliko dajem, toliko i dobivam. Bez prisile, bez nagovaranja druge osobe da učini nešto lijepo za mene. Nakon kojeg to učinjeno više nije od srca tog drugog već gubi na vrijednosti jer se za lijepo djelo prvo moralo moliti. Sada je sve onako kako sam i mislila da će biti - njegova dobra volja i trud u meni izazivaju dobru volju i trud. I život nam je oboma lakši ;)
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.