Kada je spašavanje ekonomije važnije od spašavanja života, tada možemo mirne duše kazati kako ovaj narod, bolje rečeno vlast koja ga vodi, ima dubok i neizlječlv psihološki problem. Kako su sada poznati stvarni razlozi "humanosti" vlasti i brige za zdravlje i život građana na proljeće - tek puko dodvoravanje javnosti u svrhu parlamentarnih izbora, možemo zaključiti kako je taj narod ispunivši svoju glasačku svrhu za istu tu vlast samim tim činom i prestao postojati.
Možemo li potpunom nebrigom za populaciju iznad sedamdeset, koja je svoju glasačku dužnost obavila i za onu u kontinuitetu koja će se reproducirati tek za četiri godine i nije toliko nužna, dokazati tu tvrdnju, potrebno je da se odmaknemo niti pet mjeseci unazad, kada su istoj toj vlasti bila puna usta rečenice da je "zdravlje građana ispred ekonomije".
"Slušanje struke"
Pamtite li te dane ponosa i slave u kojima je populacija Hrvatske, starija mahom od sedamdeset, s neskrivenim zadovoljstvom dočekala odluke svoje vladajuće nomenklature da se uvođenjem strogih epidemioloških mjera spašavaju zapravo njihovi životi? Medicinska struka, u tada potpuno izvanzdravstvenoj sferi, uključila se gorljivo u politički mainstream koji je funkcionirao tih dana kao odgovorna vlast sa izrazito ljudskim licem i ništa nije bilo tada važnije od "spašavanja života" i posebno brige za stariju populaciju koja je izravno ugrožena epidemijom koronavirusa.
Dramaturgiju humanosti tih dana dodatno je pojačavalo upravo involviranje medicinske struke u javni izričaj i poruke politike, što je tada artikulirano kao "slušanje struke" ili svojevrsna medikalizacija politike koja je instalirala nove sjajne zvijezde koje je usput, tek toliko da ne bi došlo do kakve neželjene promjene vlasti, trebalo još samo zaokružiti na glasačkim listićima, kako "briga za svoj narod" ne bi pala u pogrešne ruke, a samim tim, sugeriralo se svom narodu i u ruke onih kojima bi spašavanje ekonomije bilo važnije ode spašavanja njihovih života.
Bešćutni "švedski model"
Logika te hibridne manipulacije medicinom koja se prostituirala u ime politike, bila je tada kako upravo politika nije kompetentna kad je u pitanju "spašavanje ljudskih života" pa se ta stvar prepustila struci, epidemiolozima i doktorima koji su posve slučajno bili iz vladajućih kapaciteta koji su kako vidimo nepresušni i spremni za obnašanje bilo kakvih uloga koji od njih njihova stranka traži, pa čak i tako zahtjevnih, kao što su preuzimanje odgovornosti za odluke koji sami ne donose. Mrski "švedski model" koji se sustavno tih mjeseci sotonizirao što kroz medije, što kroz usta epidemiološki oboijenih političara, bio je šokantan primjer kako funkcionira besćutna vlast, primjer kojeg mi u svom dvorištu hvala bogu nemamo, pa je populacija iznad sedamdeset pohrlila na izbore u srpnju da im se ne dogodi kakva promjena. Humano društvo, uređeno po uzoru na preporuku epidemiologa, zahvalno je zaokruživalo svoje junake, koji su ih znali spasiti na proljeće, a znat će i na jesen, kada se očekuje drugi val epidemije za koji će se politika, sada okrenuta struci, znati pripremiti i odgovoriti kako je odgovorila i na proljeće.
Spašavajući ljudske živote, a ne ekonomiju.
Besćutnost, preverznost, psihološku poremećenost Švedske, koja javno žrtvuje svoju stariju populaciju u zamjenu za ekonomiju, čak je i sam premijer tih dana javno kritizirao kolutajući očima, a jedan od epidemiologa politike taj je poremećeni model nazvao i modelom Alberta Heima, nacističkog liječnika koji je žrtvovao stariju populaciju po bolnicama u Dresdenu za potrebe kapaciteta istih. Zloglasan "švedski model" izazivao je gnušanje, okarakteriziran je kao perverzan i psihosomatski, dok je hrvatski odgovor na koronakrizu slavljen kao human, ljudski, izrazito uspješan, da bi se pred same izbore i proglasila konačna pobjeda nad koronom. Virusom svih virusa, virusom koji je napokon ujedinio populaciju Hrvatske i njenu politiku, predstavivši nam tako novi i iznenađujući model vlasti koja brine za zdravlje svojih građana, majke i očeve, djedove i bake, kako je to ustvrdio Andrej Plenković u svom znamenitom obraćanju javnosti prilikom proglašavnja pobjede nad epidemijom, u srpnju, dva dana pred parlamentarne izbore.
Strah za goli život
Mogu samo zamisliti kako se danas osjećaju naši sedamdesetogodišnjaci. Isti oni koji su odobravali, navijali za svoju vlast koja i na njih misli, oni koji su pohrlili pred glasačke kutije da im nitko tu i takvu vlast ne oduzme. Mogu samo zamisliti te ljude zatvorene u svojim domovima koji prate vijesti iz čitave "perverzne" i "nehumane" Europe koja je ipak stavila zdravlje svojih građana pred ekonomiju i mogu samo zamisliti taj strah za goli život koji ih je i nagnao da vjeruju kako papir ubačen u kartonsku kutiju ne vrijedi njihova života.
Nije li logično dakle da im njihova vlast, umjesto stroge karantene koja bi stavila smrtnost upravo te populacije koja je u eskalaciji neviđenih razmjera pod kontrolu, udijeli paket medicinskih maski? I u prvom slučaju pred izbore i u ovom koji upravo prolazimo, u postizbornoj apokalipsi koja nema zemlje za starce, poanta je zapravo ista. Njihov konačni cilj je opravdao sredstva, a sredstva su u ovom slučaju bile ruke koje su trebale zaokružiti dobitnu kombinaciju.
I jedna i druga verzija cilja "spašavanja života" na kraju će se ionako proglasiti "izrazito uspješnom".
