Pamtite li naše sretne i šarene osamdesete? Ono sretno vrijeme bez mobilnih uređaja, tableta i svakih drugih komunikacijskih čuda? Ako vam je do retro nostalgije posjetite bilo koju našu zdravstvenu ustanovu opće prakse. Naravno, ako možete unutra.
Prvo poljubite vrata, a tada vam ljubazno mlada sestra koja radi dvije smjene umorno priopći da se morate javiti, tj. rezervirati termin na telefon. Uhvatite naravno mobitel i utipkate broj koji je fiksni i na koji vam se nitko ne javlja. Možete komotno umrijeti nasred ceste. Naviknut da ostavite poruku, pošaljete SMS, ili možda nađete doktoricu na Instagramu, shvatite da vaša ustanova ništa od toga zapravo nema. Bogte, pomislite i preplavi vas nostalgija. Još ako vas u čekaonici dočeka poster Nene i 99 luftbalona, tada imate neprocjenjiv doživljaj. Pozovete li opet, centala vas jednostavno isključi. Birani broj je u kvaru. Zastarjela tehnologija, koju čak ni vječni socijalizam nije uspio živom održati sedamdeset godina.
I tada shvatite sav jad svog zdravstvenog sustava za koji mjesečno odvajate dio svojih primanja, tako da opsujete kada vidite cifru na svojoj platnoj listi. A kada vidite umornu djevojku, sestru koja radi dvije smjene u čekaonici punoj ljudi, tada opsujete onako ljudski. I državu, i ministra, i Vladu kojoj su na čelu ljudi koji se bave kao mala djeca prepucavanjima tko ima većeg pišu na školskom odmoru.
Davno urušeni sustav
Više od dvadeset godina hrvatski zdravstveni sustav, bolje rečeno hrvatski proračun, duguje dobavljačima lijekova i veledrogerijima. Taj davno urušeni sustav (koji nitko nikada neće ovršiti), gomilao je dugove dok se iz tog istog proračuna po sistemu pijanih bogataša kupovalo helikoptere, saniralo posrnule tajkune i njihove tvrtke i - najnoviji primjer, kupovalo skupocjene blindirane limuzine da čuvaju političke guzice. Računalo se naime, kako se to vazda u Marićevom ministarstvu i računalo, da će građani plaćati dospjele dugove, kamate koje su išle eksponencijalno, kroz izdvajanja koja nam svaki mjesec uredno skinu sa platnih lista.
Gdje su dakle nestala ta silna sredstva koja građani RH neumorno uplaćuju svakog mjeseca za HZZO, gdje su sve te silne milijarde? Kako vidimo, nisu utrošene ni za dugove dobavljačima lijekova, a kamo li na izgradnju i servisiranje zdravstvenog sustava. Na leđima nas i naše djece u budućnosti prebijat će se ti i takvi dugovi koje će država plaćati kreditima komercijalnih bankama koje su inače vjerovnici tih istih veledrogerija i taj dug od kojeg vam se zavrti u glavi, kao i kamate koje prati isti, bojim se da i naša djeca neće uspjeti otplatiti. Doprinosi za zdravstvo, da vas ne davim brojkama, enormni su, i samo je pitanje načina poslovanja, čitaj politike, zašto se ta sredstva nisu usmjerila na sanacije dugova, nove i značajnije kapacitete, više i bolje plaće liječnicima da ne odlaze, i na samu infrastrukturu bolnica koje su u stanju u kojem smo ih ostavili spomenutih osamdesetih.
Pravo na naknadu
Na čemu se štedjelo? Na plaćama liječnicima, pa stotine zdravstvneih liječnika sada na sudu čekaju naplatu odrađenih prekovremenih sati. Ti ljudi, da se razumijemo, samo svojom požrtvovnošću održavaju ovakav devastirani sustav na životu. No kao i svi mi, imaju ljudsko, moralno i zakonito pravo da se bore za svoje naknade. Posebno one koje su ostvarili odvojeni od svojih obitelji u opasnosti za svoj život. Djelatnici u zdravstvu najugroženija su skupina. I oni imaju kod kuće djecu, bake, djedove. Zar oni ne zaslužuju da ih se plati za ono što su odradili? Zašto dakle imamo stotinu i više sudskih procesa koje se vode dan danas radi zaostataka i neisplaćenih prekovremenih sati?
Zdravstvene ustanove do izbora premještale su pacijente na izolirane sustave. Danas, nakon izbora, osobe zaražene Covidom-19 leže praktički po svim odjelima i sami djelatnici u zdravstvu zgroženi su tom činjenicom. Nespremnost, nestručnost, kozmetika koja je pratila zdravstvo prije izbora, srušila se kao kula od karata porastom broja zaraženih koji se očekivao u zimskim mjesecima. Ti i takvi bolesnici izravno ugrožavaju sve djelatnike, što je recipročno dovelo do porasta zaraženih među njima, tj. većeg broja samoizolacije kod djelatnika i samim tim sustav puca po šavovima. Govorio sam vam o osamdesetim godinama. Paradoks koji se događa trenutno, a o kojem se šuti, jest taj da je u onoj mojoj ustanovi opće prakse moja doktorica u samoizolaciji. Pogodite tko radi dvije smjene? Njena sestra. Svaka čast mladoj sestri, ali ona nije kompetentna da izdaje lijekove, da pregledava pacijente i da meni kojeg bole leđa izdaje lijek Normabel, koji inače izaziva ovisnost. Ako to ne govori najbolje u kakvom je kolapsu naš zdravstveni sustav što dakle govori? Naše bolnice kojima nedostaje više od 4000 samo sestara, nisu spremne odgovoriti na kataklizmu koja nm se sprema. A kataklizma jest kada imate dnevno 2000, 2200, (3000?) zaraženih Covidom-19, od kojih očekujete najmanje stotinu ili dvjesto da će završiti u bolnicama s teškim simptomima. Prijeti li nam kolaps kao što se dogodio u Bergamu?
Kolaps
Jasno da nam prijeti, no ne zbog koronavirusa za koji znamo da je opasan, ne zbog neodgovornosti građana koja je takva kakva jest, već zbog kapaciteta, kreveta, respiratora i onoga što je najvažnije – osoblja kojeg jednostavno nema. Sve naše zdravstvene ustanove imaju ugovor sa HZZO-om i one su dužne servisirati i onkološke bolesnike. Kada to nisu u stanju, a vidimo to po listama čekanja, postavlja se pitanje kolapsa sustava. Po ugovoru sa HZZO-om naše su zdravstvene ustanove dužne skrbiti i o takvim bolesnicima. Ukoliko to ne čine, ukoliko nemaju ljudstva i sredstava, postavlja se pitanje mjesečnih limita, postavlja se pitanje isplate troškova, postavlja se pitanje likvidnosti poslovanja pojedinih zdravstvenih ustanova kojima HZZO treba isplatiti naknade za obavljeni posao. Nitko naravno o tome ne govori, jer je to pitanje stavljeno pod tepih, a kada vam HZZO ne isplaćuje troškove, tada ste u potpunom kolapsu, nemate za plaće i prekovremene i što je kako vidimo dovelo da se nema za otplatu duga veledrogerijama.
I zbog toga nas čeka novi lockdown.
Jer u zdravstvu nema ljudi, jer nema naših novaca koji su otišli na izbore, u torbe po garažama, jer nam je ministar nesposoban, a u zdravstvo nismo uložili niti toliko da doktori opće prakse imaju bar mobitele pa da im možeš ostaviti poruku da umireš nasred ceste pa ako ima vremena da te primi. Takav je naime naš sustav, ta vam sličica najbolje ga ilustrira i zbog toga će da spase taj i takav slučaj opet sve nas kao ovce - zatvoriti u kuće.
Pamtite li naše sretne osamdesete. Ja ih pamtim, i pamtim taj sustav koji je funkcionirao unatoč tehnološkim nedostacima. Danas kada gledam onaj poster Nene i 99 luftbalona, mogu samo konstatirati kako je ovaj sustav i ova zemlja upravo taj nenin luftbalon. I na koncu danas sutra kada nas sve zatvore kao zadnje budale, a oni se i dalje budu nalazili po klubovima, naoštrite svoje olovke.
Nema ni godina do lokalnih izbora, pa se pripremite da ih opet zaokružite.
