Jedva čekam da ova luda godina završi. Više od pola sam je naime proveo po bolnicama. Što po Rebru u Zagrebu, što po Splitskom KBC-u. Ono što sam vidio svojim očima, iz prve ruke, vratilo mi je vjeru u ljude, u njihovu dobrotu, plemenitost i požrtvovnost. Najviše naravno kod svih doktora, na svim razinama i odjelima, a posebno sa sestrama. Tim divnim ženama koje vjerujte mi doslovno "padaju s nogu" kako se to danas kolokvijalno govori, ali su i dalje vedre, nasmijane i ljubazne.
Nisam u svim svojim iskustvima naišao na otpor, na nemar, ignoriranje, neljubaznost. Nailazio sam samo na ljudsku dobrotu i empatiju od tih ljudi. No kako u svim institucijama biva, a posebno u takvima kao što su bolnice sa svim svojim labirintima, u njima rade i drugi ljudi.
Ništa manje humani, ništa manje susretljivi, ništa manje važni. Dapače. I na takve najčešće i naletiš, s njima zapališ cigaretu skriveno na balkonu, oni ti objasne, pokažu ili daju kakav važan savjet. Oni su osoblje bolnica koje nitko ne hvali, o kojem nitko ne govori, a oni su sanitet (koji ima manja primanja od hitne pomoći), oni su čistačice i oni su osoblje koje se brine da sve funkcionira. Od klima uređaja, do kreveta kojoj djeci treba podignuti. Čistačice su mi najdraže. Te žene su prave dame i to vidiš kada odlaze s posla. Nikada da ih ne poznajem ne bih pretpostavio da rade taj posao. Tako težak i zahtjevan. Posebno u ovo ludo doba epidemije, kada su one sve. One su te koje mijenjaju sestre, mijenjaju plahte i osiguravaju higijenu na svim razinama, one su te koje znaju donijeti i obrok, ali i upozoriti dežurstvo ako bilo što nije u redu na odjelu. One su tihe, nenametljive, a opet toliko dragocjene za čitav sustav.
Neprocjenjive.
Dvije od njih jednostavno volim. Toliko su mi te žene ušle pod kožu da ih jedva čekam vidjeti. Čuti što ima nova, kako podnose toliko posla, strah od zaraze, svakodnevni kontakt sa očajnim ljudima po sobama. Jedna od njih, Mare, najstarija je od njih, ali i najgorljivija. Vječno je u pokretu i od nje saznam sve. Zadovoljna je, jer je napokon u sustavu, i plaća kakva – takva stiže redovito. Mare je navikla na gore, puno gore. Mare je naime radila kod, nazovimo ga Ante, a o Anti poduzetniku saznao sam od nje, iz prve ruke, sve što te jadne žene prolaze, ili su prošle sa takvima.
Mecena i ugledan čovjek
Ante i tisuće njemu sličnih za vrijeme bivše države bili su bageristi, radnici na građevini, svijet za koji ne biste čuli da nisu imali jednu neobično sretnu okolnost, a ta je bila da su imali dobre rodbinske veze, ili kako će vam oni sami kazati "nos" za posao. Za biznis.
Ante je tako dobio unosan posao čišćenja stotina ureda po zemlji. Bez ijednog zaposlenog.
Inkasirao je milijune kuna od države, koja je bila zadovoljna jer je uštedjela na poslovima čišćenja, a 120 žena koje su radile nisu vidjele svoje plaće.
Država je na to zaustavila isplate Anti, na što je "poduzetnik" otvorio novu tvrtku i nastavio poslovati kao da se ništa dogodilo nije.
Mare je samo jedna od desetaka tisuća naših tužnih priča, koje su vezane za desetke tisuća sudbina i Mare je pravilo, nikako iznimka, no Mare je i puno više od obične priče kakvih ste se naslušali od kada nam je mlade i lijepe države. Mare nije odustala. Mare je rekla samoj sebi, kada me zajebao prvi put on je budala, a ako me zajebe drugi put – budala sam ja. I Mare se prijavila na posao u KBC-u Split, koji je na kraju i dobila. O Anti više nije čula, niti je bilo briga za njega.
Anti se ništa dogoditi neće, on je najveći domoljub, prvi u crkvi i za oltarom, dobar obiteljski čovjek, donator i mecena, viđen i poštovan u društvu. Samohrane majke kao i naša Mare u Antinu vlasništvu imat će još jednu tužnu i ropsku priču iz svog života dok je ne zamijeni neka nova i još tužnija, jer Ante je Ante i svuda je isti, samo u različitim i sve gorim i tužnijim inačicama.
No zato Mare nije.
Tko bi mene hvalio i zašto?
Mare je čudo od žene. Pitam je boli li je što su vijesti pune bolnica, što svi hvale doktore, požrtvovne sestre, a nitko ne spominje njih? Toliko važne ljude za sustav, muškarce i žene koji isto "padaju s nogu" kako se to danas kolokvijalno govori. Mare se samo nasmijala na to pitanje. "Tko bi mene hvalio i zašto? Istina je da radimo i po dvije smjene, i tri nekad. Istina je da smo uz sestre, da smo na prvoj crti, ali mi smo ti navikle da se na nas nitko ne obazire. Život te navikne, pa ti više i ne postane važno. Najvažnije je da ljudima bude čisto, da sestrama budemo "na ruci" i da sve ovo prođe. Pa ćemo onda lako za sve. Žao mi je ovih momaka iz saniteta. Obavljaju lavovski posao, a nitko o njima ne govori. Stalno su na putu, na cesti, voze i po dvanaest sati, a plaćeni su manje od svih drugih."
Takva je Mare.
Navikla je da su svi važniji i vrijedniji od nje. Ona je samo obična čistačica. A mi smo ti skromne, nasmijala se i odmahnula mi rukom. Noćna je smjena počela, sestre užurbano oblače svoja zaštitna odijela, a čitav odjel blista kao da je rano jutro i kao da kroz njega nije prošlo stotine ljudi. Gledao sam je kako odlazi, graciozna, uspravna, tip – top sređena kao da ide u kazalište.
A odradila je čitav dan.
I bude mi nekako toplo oko srca. Koliko smo zapravo bogati ljudi, što imamo takve žene. Heroje o kojima nitko ne govori.
Čistačice, a dame.
