U našem poprilično patrijarhalnom društvu uloga očeva u odgoju i životu djece oduvijek je bila u drugom planu. Majčinstvo i snažna fizička spona s djetetom u prvim formativnim godinama prirodna je i ta biološka spona toliko je snažna da se mnogi očevi osjećaju zakinuto. Nježnost, briga, osjećaji, fizička povezanost, sve je to rezervirano našim predrasudama o majčinom poslu, dok smo mi očevi suzdržaniji, brižni u osiguravanju budućnosti svoje nove obitelji, da majci i njenom čedu ništa ne nedostaje. Mi očevi sudjelujemo u procesu formiranja svog djeteta, u oblikovanju tjelesnih, intelektualnih, moralnih i društvenih spona i normi, mi očevi rezervirali smo proces koji se zove odgoj, a u tom procesu distanciranje od emocija, po našem je patrijarhalnom mentalnom sklopu vrlo važno. No ma kako bilo strukturirano naše društvo, djete od rođenja u životu oca ima svoje mjesto.
Mjesto u njegovom srcu.
Jer roditeljstvo je proces, a ljubav je sveobuhvatan pojam. Roditeljstvo je neodvojivo od vremena i prostora, dok je ljubav oca prema djetetu metafizična. Odgovoran roditelj poznaje, razumije i prihvaća svoje dijete kroz prizmu samoga sebe, i odgovoran roditelj svoju će ljubav manifestirati blagim odgojnim metodama kako bi u konačnici to roditeljstvo iznjedrilo maštovito, odgojeno, samosvjesno i samostalno dijete. Očevi su u našem društvu odgajatelji. U tom smislu oni su nesebični, i što je zanimljivo u našem vremenu, moderni očevi moraju biti spremni učiti. Naše društvo, ovakvo kakvo jest, podložno normama i pravilima ruralnih sredina, mor se mijenjati, jer se svijet promijenio. Promijenile su se tehnologije i današnja djeca imaju dostupnost svim informacijma, interaktivna su i umrežena, što istina dovodi do ludila, ali je tako. Roditeljstvo nikad nije bilo zahtjevnije i to je činjenica. Današnji očevi uče se tom disbalansu, odgoja i metoda koji su koristili njihovi roditelji, i odgoja kakav je danas. No jedna se stvar nije promijenila kroz vrijeme, barem što se očeva tiče.
Bolest briše norme, granice, svjetonazor
Stisnuti srce jednako je teško bilo nekoć, kao što je teško i danas.
Nema većeg i težeg izazova za roditelja od izazova bolesti. Teške, opake bolesti kojoj je izloženo tvoje dijete. U tim momentima u životu izbrišu se granice. Izbrišu se norme, partrijarhat, svjetonazor. U tim momentima ostane i ocu i majci samo čista ljubav, jer sve drugo postane nbitno i ostavljeno za kasnije. Tko voli više i na kakav način postane irelevantno. Svu ljubav koju imaju, i otac i majka tada pruže svome djetetu bez zadrške. I pokazuju je, dapače, postane zaglavnim kamenom njihova zajedništva koje se odvija u toj skučenoj bolničkoj sobi. Vjrerujte mi na riječ, nema veće ljubavi od ljubavi koju gotovo fizički osjećate u tim sobama. I očevi i majke postaju isti. Bez razlike. Majčina fizička povezanost na mnoge načine postane i ona očeva. Postanete jednan entitet u očajničkoj borni za dijete.
U toj borbi pomažu vam ljudi u vašoj okolini. Dobri su to i plemeniti ljudi koji vole posao koji rade. Razumiju ga, kao što razumiju i vašu brigu. Vašu bol, vašu nemoć pred elementima koje ne poznajete, vaš strah koji je beskonačan, ali i vaše potrebe. Oni jako dobro znaju koliko ste potrebni svom djetetu. Djettu koje je uplašeno kao i vi. Uplašeno u toj mjeri jer vidi, zna i osjeća koliko ste se promijenili vi. Upravo u onom što smo objasnili na početku teksta. Od vaše suzdržanosti nije ostalo ništa. Svom djetetu sada dajete sve što emocionalno imate u sebi, i to vaše dijete osjeća, tu promjenu od kada se desila dijagnoza. No ta promjena nije negativna. Ta promjena je zapravo divna. Jer ste shvatili koliko je besmisleno robovati tradiciji, društvenim normama, pravilima i nauci o odgoju. Sve što želite u tim momentima je dati svom djetetu sve što imate, a za odgoj, norme i patrijarhat brinut ćete kad ovaj užas u kojem ste završi. Očaj roditelja kojima su djeca u bolnici, pred teškim borbama, toliko je velik da ga je teško opisati riječima i svi roditrelji, individualno se nose sa tim kako znaju i umiju.
I sam sam kršio pravila
Očaj roditelja potrese me uvijek. I kada sam i sam prije mjesec dva bio u istoj situaciji, pa ga vidio jasno oko sebe, i danas kada gledam očaj Roberta Mateša koji prosvjeduje pred bolnicom jer ne može biti cijelo vrijeme uz svog sedmogodišnjeg sina. Ispred Klaićeve bolnice podigao je šator i ne namjerava odustati.
Na primjeru Roberta Mateša, kao i uostalom na svom primjeru, svom osobnom iskustvu, shvatio sam istinitost ove priče koju smo započeli o očevima i majkama. Robertova ljubav i namjera da bude uz sina toliko su u navali emocija snažne, da je Robert zaboravio na sva pravila i sve norme, sav patrijarhat i sve zakone svijeta. I takva je ljubav. Takva mora biti. Poznajem je i znam joj silinu. Pred tom istom bolnicom bio sam do prije mjesec dana spreman kampirati da me nisu pustili unutra da vidim svoje dijete.
Takvoj vrsti ljubavi nitko ne može stati na put. Nikakve
institucije, nikakvi zakoni, nikakva pravila. Takva je ljubav,
naime slijepa. Istom takvom ljubavlju zaslijepljen, i strahom
narvno, kršio sam sva pravila i molbe sestara koje su inzistirale
da ostanem van bolnice, i da svom djetetu samo donesem što je
potrebno, ali ga fizički ne vidim.
Na sve te molbe oglušio sam se, ne iz razloga što nisam poštivao
te divne i vrijedne žen kojima sam do groba zahvalan, već što sam
bio zaslijepljen ljubavlju, i zaslijepljen strahom. Strahom da će
moje dijete misliti kako je samo i napušteno, i kako će to
dodatno pogoršati ionako užasnu situaciju. I kada bih god ušao
bez kucanja, kada bih se god probio mimo njih do njega, shvatio
bih koliko sam u krivu. Koliko ljubavi i pažnje mu daju ti divni
ljudi i koliko se brinu o njemu. Nije bilo dana da mu
sestre, doktori nisu objasnili zašto su majka i otac pred
bolnicom.
I tada bi me bilo sram. Sram što sam tako slijep da ne vidim i tako preplašen da ne razumijem.
U našim bolnicama uvjeti su takvi kakvi jesu. Kada bih se znao ušuljati da me sestre ne vide, krajem oka vidio bih na istom odjelu stare ljude po krevetima. Ljude koji su u smiraju života i jedan običan virus, bio on gripe ili korone ubio bi ih bez ikakve sumnje. Moja sebičnost, moje nepromišljanje moglo je dovesti do toga. Ali ne samo za starije. Nego i za djecu koja su pod kemoterapijama, koja su toliko oslabljenog imuniteta da bi ih u jako tešku situaciju dovelo bilo što što sam ja nepromišljeno donio izvana. Na svojim cipelama, na svojoj odjeći, na svojim rukama.
Poznajem taj strah
Danas kada razmišljam o tome prolazi me jeza. U koju sam opasnost mogao dovesti tu djecu, iz svog straha, iz svoje zaslijepljenosti brigom, očajom.
Robertu Mateši želim svu sreću ovoga svijeta. Bog zna koliko mu je potrebna, kao i empatija, suosjećanje, razumijevanje svih nas. Nas običnih ljudi koji gledamo njegovu agoniju iz ljubavi, i osoblja koje mora stisnuti srce i misliti na drugu djecu o kojima skrbe. Teške su to i traumatične situacije i ako itko poznaje Robertov strah poznajem ga ja osobno.
Jer mora stisnuti srce.
Mora imati vjeru da ti ljudi znaju što rade i da ti ljudi vole njegovo dijete. Ja sam se svojim primjerom uvjerio da je to tako. Stisnuti srce nije lako, no u ovakvim ga situacijama stisnuti moraš. Jer možeš ugroziti nečiji tuđi život, nečiju tuđu ljubav, nečiji tuđi strah. Čvrsto vjerujem da će se iznaći neko rješenje i da će Roberta pustiti da bude uz svoje dijete. Molim se da se to dogodi što prije. Kao što vjerujem da ćemo konačno svi progledati i ulagati više u svoje bolnice, a manje u fontane, spomenike i nogometne stadione.
Kada se to desi, kada se promijenimo kao narod, tada će i Robert imati uvjete da bude sa svojim djetetom.
Vjerujte mi, za ovaj narod taj je dječak važniji od kompletnog Bandićevog voznog parka.
