Iz dana u dan na razne načine svjedočimo i postajemo svjesni
raznih oblika nasilja, primjerice, sve češće se
spominje obiteljsko i nasilje nad ženama, javnost je nedavno
potresao slučaj učitelja Franje, a i djeca su sve češće
uključena u neki oblik nasilja. Nedavno je biskup Hranić otvoreno
izrazio
razumijevanje za nasilje nad homoseksualcima koji 'izazivaju
javnost'.
Sjećamo se i kad su neki drugi, poput
predsjednice Republike
Kolinde Grabar Kitarovićpisali
o 'izazvanom nasilju', a
tu je i dalje niz neistraženih sumnji u policijsko nasilje
nad izbjeglicama. No istražuje se tvrdnje da je pomoćnik
ministra branitelja (koji to sada više nije) sugerirao čovjeku u
nevolji da
provali u prazan stan kako bi riješio svoj stambeni problem.
- VIDEO Vidović ga izbacio iz takta: Krstičević izgubio kontrolu u Saboru, smirivali ga Plenković i Jandroković
- VIDEO Eskaliralo u Saboru: 'Skoro fizički obračun Plenkovića i Grmoje, ovo je dno dna'
A dok zaborav nije još posve potopio više od godinu dana star ispad bivše potpredsjednice Vlade i ministarstva gospodarstva Martine Dalić u Saboru ovoga su se tjedna u tom visokom domu dogodila dva incidenta čiji su akteri, između ostalih, bili i potpredsjednik Vlade te ministar obrane Damir Krstičević te premijer Andrej Plenković.
I dalo bi se nabrajati gotovo unedogled. Iako navedeni
slučajevi nisu identični i svaki ima svoje određene uzroke, teško
se oteti dojmu da ipak možda imaju nešto zajedničko, a kristalno
je jasno da poruka koju se šalje takvim ponašanjem ni u kojem
slučaju ne može biti dobra.
Na stranu tumačenja kroz PR prizmu i ogledno ritualno pokazivanje
pesnice desnice (doslovno i metaforički) u političkom ringu,
pitanje koje viri iz zapećka, a mnogi bi htjeli da tamo, iz ovih
ili onih razloga, i ostane jest: Je li Hrvatska zemlja nasilja
ili je to pretjerano reći, je li zemlja koja vrlo malo kao država
i društvo cijeni vrijednost mirnog rješavanja sukoba?
- 'Nasilje neće nestati preko noći. Kao društvo se moramo opredijeliti za nenasilje'
- Može li razum pobijediti oružje? 'Efekt mirne reintegracije jači je od vojnih operacija Bljeska i Oluje'
''Ako je i pretjerano nazvati je zemljom nasilja, zapravo bi se moglo reći da je Hrvatska društvo u kojem se nasilje uglavnom prihvaća'', kaže sociolog, filozof i politolog Srđan Dvornik, koji za Vijesti.hr objašnjava: ''Osobno dostojanstvo nikada nije bilo na cijeni, sve dosad živi povijest u kojoj glavnu vrijednost imaju države, vjerske zajednice, političko-ideološke sljedbe i druge kolektivne tvorevine. Pa svi koji se u njihovo ime nađu uvrijeđeni očito smatraju da imaju pravo nasilno uzvratiti, a da ih se ne smatra nasilnicima nego, kao, izvršiteljima nekakve 'pravde'. K tome, budući da se politički vehementno brani tzv. tradicionalne vrijednosti, među njima je normalno i dominacija muškaraca pa se ni nasilje nad ženama ne dočekuje s odbojnošću, nego više kao uživanje nekakvog tradicionalnog prava''.
''Dodajmo tome kakav se legitimitet priznaje ljudima koji su status stekli sudjelovanjem u ratu, i zatvaramo krug u kojem se nasilje transformira u nešto u službi 'viših vrijednosti'', dodaje Dvornik: ''Popularni nadomjestak rata je navijanje za sportske klubove, u kojem se također i ponekad teško nasilje rado prihvaća i veliča kao vrijedan napor za 'našu stvar", makar i simboličku. Tu i opet direktni nasilnici donekle nastupaju kao 'borci' za neki šire prihvaćen simbol''.
''U takvom kontekstu će ljudi koji su opravdano nezadovoljni zbog loših životnih uvjeta, lošeg djelovanja javnih službi i institucija, neodgovorne politike ... lakše odlučiti da to nezadovoljstvo izraze nasilno. Ako ne fizički, onda verbalno. I umjesto da pogledaju kakvu se politiku vodi, gledat će kakvi su pojedinci, osobe koji tu politiku vode, i svoj će gnjev ispoljavati personalizirano i nasilno pa će se svi oni koji su odgovorni za te službe i javne funkcije lakše izvlačiti da ne mogu normalno djelovati jer 'ljudi su skloni nasilju' ...'', upozorava Dvornik.
Naglašava, međutim, da su nedavni slučajevi nasilnog reagiranja među političarima u Saboru i Vladi sasvim druga priča.
''Oni su dio političkog teatra. Krstičević, koji je sada očevidno udario o granice vlastite nesposobnosti pa već služi za opću sprdnju, prirodno pribjegava paradno nasilnim reakcijama jer se nema čime opravdati. Premijer pak stalno ima teškoća s tinjajućom ekstremno desnom, nacionalističkom pa i nasilničkom opozicijom u vlastitoj partiji i ne može naći način da u partiji kakva je HDZ proglasi optužbe za 'veleizdaju' besmislenima. Stoga mu je odlično došao povod u kojem mu je to dobacio netko izvan HDZ-a, ali stava bliskog njegovoj desnici, pa da sve prebaci na teren osobne uvrede i obrane časti. Da je i došlo do šakačkog sraza, to bi samo potkrijepilo mačističku sliku čvrstine u borbi za čast'', smatra sociolog, filozof i politolog Srđan Dvornik.
''Nažalost ima mnogo zemalja gdje je nasilje mnogo izraženije. Mi smo ipak u klubu privilegiranih, gledamo li svijet u cjelini. No nasilja ima mnogo više nego bismo željeli i u redu je da nas to smeta, pohvalno, govori da smo kao društvo ipak senzibilizirani na nasilje'', smatra mirovni edukator i jedan od osnivača Centra za mirovne studije (CMS) Goran Božičević, iza kojega je više od četvrt stoljeća mirovnog rada diljem svijeta, a za Vijesti.hr objašnjava da za 'mnogo nasilja' postoje bar tri ključna razloga.
''Ratne devedeste su utjecale i još utječu u valovima, posredno, transgeneracijski prijenos traume je u tijeku, fizičko nasilje iz devedesetih je zamijenjeno potisnutim, emotivnim, verbalnim, … Rat ne prestaje primirjem, nego pomirenjem, a na njemu se ne radi, naravno da je pomirenje među bivšim neprijateljima složen i dugotrajan proces, no mi imamo 'frozen conflict' (zamrznut sukob) koji odgovara političkim elitama. To je loše, a cijena se plaća na nepredvidljivim područjima - kroz obiteljsko nasilje, porast netrpeljivosti…", upozorava.
Nasilje je postalo prihvatljivo u politici
Božičević podsjeća i da smo imali i još imamo tranziciju iz socijalizma u kapitalizam kao i tranziciju iz jednostranačja u višestranačje. "Ova nova društva više nego prijašnje dozvoljavaju da konflikti budu u javnosti, da javnost o njima govori, reagira, da se ne taje. To je dobro i znak povećane slobode govora, no isto tako nas zatiče i preplavljuje saznanje da nasilja ima puno više nego smo mislili, nadali se, smatrali. Rekao bih, nasilje ulazi/ušlo je u javnu sferu i ne znamo baš što s tim''.
''Nastavno na to izgradnja države i društva nam je 'zaštekala' i ne ide kako treba jer smo državu shvatili kao privatno dobro što se u teoriji naziva 'state capture' - država služi partikularnim grupama povezanima sa strankama, HDZ najviše, no ne isključivo. Politika se doživljava kao mjesto zadovoljavanja osobnih materijalnih interesa. Kako nismo jako bogati, netko to plaća - kako materijalno, tako i kroz frustracije'', upozorava mirovni edukator Goran Božičević.
Dodaje kako nam je ''nasilje postalo prihvatljivo, u nekim situacijama i poželjno kao sredstvo ostvarivanja političkih bodova jer politika računa na to da će kroz nasilje prikupiti pozitivne bodova kod dijela glasača''.
"Oni glasači koji bi eventualno sankcionirali nasilno ponašanje na izborima, apstiniraju baš zbog gnušanja od takvih politika i time prostor ostavljaju takozvanom desnom glasačkom tijelu sklonijem podržati 'tradicionalni', grub, 'muški' način 'komunikacije, 'rješavanja' problema'', napominje i dodaje: ''Djeca i mladi uopće nisu naš prioritet, osim Crkve nitko ih ne vidi (možda telekom operatori i slični) kao ciljnu grupu, a Crkva nažalost nema pristup koji bi poticao odgovorne, slobodne građane, čast izuzecima''.
''Ako vrh vlasti poseže za fizičkim nasiljem, ono se još više legitimira. Naši su političari potkapacitirani i nužno je i hitno da se u politiku uključe svi oni koji žele promjenu, bar nakratko da se zaborave razlike i da se ujedinimo kako bi državu i društvo izveli iz prostora 'state capture', doveli nadu, pročistili pravosuđe, vlast, stranke'', ističe Božičević.
Stvara se nova kritična masa
S obzirom na sve navedeno teško je ne zaključiti da nam nedostaje mirotvorno obrazovanje i njegovanje kulture dijaloga kao načina rješavanja problema.
Božičević se slaže, ali i pita: ''Tko će to dovesti na dnevni red? Danas u politici nemamo aktera za to. Nije da ne postoje, stvara se pomalo kritična masa kroz nove stranke, nove ljude, to se mora pojačati''.
Naime, tako se često (ne)namjerno zaboravlja da mirovni rad treba postojati i kad nema rata i treba imati na umu da on znači građenje i održavanje društva bez nasilja, bez diskriminacije, bez nepravde.
''Oni koji su toga svjesni još nisu dovoljno glasni, no ipak su sve prisutniji'', kaže Božičević objašnjavajući da misli na sve više glasova unutar Katoličke crkve gdje je crkva zajednica svih katolika, a ne samo institucija svećenstva. "Ima i medija i novinara, ima ljudi u svim institucijama, no kao da smo svi još u sjeni, prepuštamo javni prostor nasilnicima svih vrsta, ekonomskim predatorima, političkoj korupciji, nepotizmu … Svijest raste, no mora se i na izborima pokazati promjena, volja za promjenom''.
Možemo li živjeti mirno u različitostima?
Ali valja svakako imati na umu da sukob ne mora nužno biti
destruktivan i da ono što je ključno jest pitanje njegovih uzroka
i budućih ciljeva te da njime treba konstruktivno upravljati pa
tada može iznjedriti i jako dobre stvari.
Na tom tragu Dvornik upozorava da smo između dviju suprotnih
sila: ''Postojeća netrpeljivost i sklonost nasilju traži da se
nađe neki način 'civiliziranja'. Ali ako taj način tražimo u
obrazovanju, odgajanju i njegovanju određene kulture, postavlja
se pitanje zašto bi svi oni nasilni i netrpeljivi bili voljni
prihvatiti takvo kultiviranje. Potreba za učenjem o mirnom
odnošenju nastaje tek iz uvida da se druge ne smije i ne može
ukloniti, da je održavanje sukoba štetno i da ta šteta pogađa
sve. Ako se iz prakse vladavine prava shvati da nema biranja, da
svi čine društvo i da nitko nema pravo neke protjerivati, a druge
povlašćivati, porast će možda i interes za stjecanje znanja o
tome kako mirno živjeti u različitostima''.
''Zato, paradoksalno, u nekim aspektima borba protiv nasilja mora čak pojačavati neke sukobe – na primjer, sukobe s javnim službama koje su neosjetljive na krajnje siromaštvo, na patnje osoba s invaliditetom ili teškim bolestima, koje diskriminiraju manjine, slabe, izbjeglice ... To znači, sukoba ne oko različitih interesa i/ili 'identiteta', nego sukoba radi priznanja da svaki čovjek zaslužuje zaštitu i pomoć da može živjeti barem uz osnovno ljudsko dostojanstvo'', ističe Dvornik.
Ključan akter transformacije je civilno društvo
No, često se čini da su briga za mir i rješavanje konflikata gotovo u potpunosti prepušteni civilnom društvu.
Božičević se slaže, ali i dodaje da je ''civilno društvo razgranatije nego prije, samo toga nije svjesno'' i ističe: ''Transformacija civilnog društva je u tijeku, doba NGO-a je prošlo, a doba međusektorskih suradnji je u rastu, građenju. Ima nas diljem društva koji smo za drugačiju Hrvatsku s više pravde i nade, a manje nasilja i diskriminacije, no još se ne prepoznajemo kao saveznici''.
Dvornik pak napominje da ne možemo znati što se sve u društvu zbiva: ''Tko zna koliko ima ljudi u pravosudnim i upravnim institucijama, obrazovanju, socijalnim službama, u svakodnevnom radu s ljudima u komercijalnom sektoru ... koji nalaze načine da upute ljude da riješe svoje sukobe bez nasilja. Ne da ih ukinu - jer nema društvenog života bez sukoba budući da među različitim interesima i viđenjima ne može biti harmonije, ali da ih rješavaju bez lude i opasne ambicije da uklone ili ušutkaju drugu stranu''.
''U dobrovoljnim, neprofitnim organizacijama takozvanom civilnom
društvu ima onih koji to čine dugo i sistematski, nudeći
neformalno obrazovanje, provodeći vrijeme s ljudima u konfliktnim
situacijama, tražeći uzroke i strpljivo uvjeravajući da je uvijek
bolje naći neki dogovor. U najmanju ruku takav da, živeći u
međusobnim oprekama, ne čine dodatnu štetu i drugima i sebi, nego
svedu napetosti i ljutnje na minimum'', napominje.
''Takvo djelovanje nije krupna poluga koja će pomaknuti
cjelokupan društveni odnos, nego utječe difuzno, malo po malo.
Promjenu može proizvesti samo ako usporedno s njim država radi
svoj posao – a taj nije samo da odgaja građane, nego da sprečava,
procesuira i kažnjava nasilje'', objašnjava Dvornik i zaključuje:
''Da bi interes za miran suživot porastao, nužno je i da se
prestane tolerirati, a pogotovu odobravati i slaviti nasilje''.
