“Zavijajući automobil, koji izgleda kao da ga pokreće šrapnel, ljepši je od Nike sa Samotrake”, ili tako nekako napisao je Thommaso Marinetti u svom Manifestu futurizma. Ta pubertetski prkosna izjava bila mi je prva asocijacija na upit o oslikavanju Peugeot automobila. Znam da me se snažno dojmila kad sam je prvi put pročitao. Bio sam mlad i oduševljavao sam se takvim i sličnim pokličima koji pozivaju na pobunu, na obračun sa starim.
S druge me je strane i beskrajno zbunjivala budući da sam se isto tako neizmjerno divio ljepoti Nike sa Samotrake, ljepoti ženskog tijela umotanog u draperiju koja vijoreći na vjetru ističe samo pojedine dijelove istog, prepuštajući mašti da sastavi cjelinu.
Odlučio sam povezati ili, moglo bi se reći, pomiriti te dvije fascinacije; onu dinamizmom, koju u našoj civilizaciji još uvijek simbolizira automobil i onu tijelom Nike sa Samotrake umotanom u draperiju, koja u njezinom slučaju isto tako naglašava dinamiku.
Kako je želja naručitelja bila da motiv koji će biti naslikan treba isto tako simbolizirati pokret, kretanje koje nije ograničeno, u slučaju ove narudžbe konkretno minskim poljima, nekako se kao logično rješenje nametnuo ples : ples uvijek simbolizira pokret. I tako se pojavio motiv tijela umotanih u prozirnu draperiju, koja poziraju u nekom obliku plesnog pokreta.
Kako uvijek kad se baviš nekim zadatkom, nekom novom temom, počinješ obraćati pažnju na stvari koje su vezane uz tu novu preokupaciju, a koje možda inače samo površno registriraš, počeo sam intenzivno promatrati automobile na ulicama.
Te objekte različitih iako u biti sličnih oblika, koji na svojoj lakom pokrivenoj površini reflektiraju okolinu u kojoj se kreću, svjetlo - dnevno, noćno, koji po kiši u tisućama kapljica na sebi beskrajno umnožavaju te refleksije, a na suncu sjaje tako da pogled na njih zna biti bolan.
Oslikavanje objekta koji je od nekog drugog oblikovan, za slikara je ustvari jedna ne baš sretna zadaća. Plošna površina slike otvor je u prostor koji je na njoj naslikan. U slučaju trodimenzionalnog objekta, pogotovo takvog izdizajniranog funkcionalnog objekta koji se još k tome kreće, reflektira svoj okoliš, mijenja boje s obzirom na osvjetljenje, taj prostor koji je naslikan ustvari ne postoji.
Zato sam odlučio da motiv tijela koja plešu gurnem ispod draperije, a da ta draperija izgleda kao da ju je automobil negdje uz put zakačio i da tako obavijena oko njega naglašava njegov oblik i njegov dinamizam, a samim time ispunjava uvjet da to što je naslikano simbolizira kretanje. Želja mi je bila da to što je naslikano ne izgleda kao da je naslikano na površini, nego ispod nje.
Želio sam da izgleda da je zatvoreno u tom obliku, a da se refleksi i odrazi na njegovoj površini miješaju s onim što je naslikano “ispod” nje i da na taj način ono što je naslikano bude u skladu s oblikom, a ne da se s njim mora boriti.
Kao nekakav zaključak mogu reći da sam iz prethodno navedenih razloga odmah odustao raditi neku umjetnost, tu energiju bih radije čuvao za slike. Htio sam napraviti ilustraciju na automobilu, u najboljoj maniri oslikavanja tih objekata ljudske požude. Htio sam da automobil izgleda tako da se bez problema može pojaviti u nekom od budućih nastavaka Brzih i žestokih, ili nekog otkačenog roadmoviea, htio sam, ukratko, ostati u toj, nazovimo je tako, poetici automobila. Imao sam sreću da sam zahvaljujući svom prethodniku u poslu oslikavanja Peugeot automobila, Borisu Bućanu, došao do radionice Božidara Šake, koji je razumio to što želim i koji je to odlično uspio izvesti, baš na način koji odgovara toj poetici.
Nadam se će ovaj naš uradak naći nekog koji ili koja isto tako voli tu poetiku i koji ili koja će ga beskrajno željeti imati. Kao umjetnik, naravno pitam se o korisnosti ovog čime se bavim, one sasvim obične ljudske korisnosti, praktično - empatične.
Znam da je ”korisnost” mojih slika na jednoj drugoj razini, da se mjeri nekim drugim ljestvicama. No svejedno me veseli kad čujem kako se, recimo neki par koji već godinama skupa sretno živi, upoznao baš na mojoj izložbi. Volio bih da mogu doprinijeti onim što sam ja napravio tome da se skupe sredstva koja bi bila upotrijebljena u svrhu kao što je čišćenje površina koje je još pod minama. I da par koji se upoznao na mojoj izložbi, a koji recimo ima djedovinu baš na nekom takvom području koje je još pod minama, može ondje vratiti u život staru djedovsku kuću….
Lovro Artuković, Berlin, 1. srpnja 2014.
