Od kada znam za sebe bojim se zubara.
Bojim se svih onih sprava za mučenje kojima se služe, bušilica i boli koju iste stvaraju, bojim se vađenja zuba, njihovih inekcija, i bojim se svega što mi isti rade u usnoj šupljini. Taj strah vučem iz djetinjstva, jer sam kao dijete lakše podnosio bol, nego li reski zvuk bušilice koji ti para mozak. Sve dok nisam kao svog liječnika stomatologa izabrao ženu koja me oslobodila svih mojih strahova i predrasuda. Ivana je vječno nasmijana, vječno opuštena i navikla na moj ustravljeni pogled. Nekako sam uz nju prebrodio taj svoj paranoični strah, čak se i ponašam po prvi put u životu u toj instituciji kao muško, pa se zafrkavamo, bar dok ona ne izvadi bušilicu. Tada, po mom ustravljenom pogledu, ona zna što se događa, pa cijeli zahvat obavi polako, strpljivo, i uz dozu tolerancije prema "muškarcu" koji joj samo što ne zaplače od straha pred očima.
Razlika između medicinskih i stomatoloških djelatnika u ovoj pandemiji jest, u oku javnosti, to što se veliki broj stomatoloških potreba može odgoditi. Liječnici, što opće što specijalističke prakse, nemaju taj komod, oni su naime primorani da primaju i opserviraju pacijente kada su bolesni. Stomatolozi to mogu. To viđenje uvriježilo se nekako pa se stomatologe uglavnom minorizira ili se uopće o njima ne govori kao o ljudima koji su na "prvoj crti obrane" i kao ljudima koji su u najvećem riziku od zaraze same.
Stomatolozima se ne pjevaju ode, niti se njih na bilo koji način glorificira. Čak su i same preporuke famoznih Stožera i CDC-a ( Centa za kontrolu i prevenciju bolesti), šture i uključuju uglavnom opće poznate stvari na koje naši dentisti i tehničari u zubnoj medicini moraju obratiti pažnju.
U preporukama se tako navodi da se posebno obrati pažnja na higijenu okruženja, da se oprema za osobnu zaštitu ( maske i rukavice) redovno mijenja i dezinficira, te da se strogo pridržava propisanih mjera koje je izdao Stožer, a tiču se stomatoloških zahvata i pregleda.
Preporuke kažu između ostalog, da se pacijenti naručuju dan prije, i to isključivo telefonski, te da se iste upozori da ne dolaze u ordinaciju ako imaju povišenu temperaturu, upaljeno grlo ili kašalj, te bolove u mišićima. Takve pacijente, u preporuci stoji, liječnik stomatolog dužan je odgoditi na period od deset do petnaest dana. Nadalje, kao recimo na pumpi za gorivo, pacijent je dužan dezinficirati ruke sa stojećim dispenzerom, te trljati iste najmanje dvadeset sekundi. Liječnik stomatolog, dužan je održavati ventilaciju u ordinaciji, čak šest puta otvarati prozor kako bi se promijenio zrak u prostoriji, paziti da je sve dezinficirano u prostorima čekaonice, toaleta i recepcije, te je dužan paziti na otopinu dezificijensa, da ona ima u sebi barem 0,1% sodij hipoklorita, 0,5% peroksida i barem 70% etanola.
U preporuci Stožera stoji i kako su stomatolozi dužni prati ruke sapunom i vodom, dobro sve nasapunati, nadlanice i prostor između prstiju, te kako su dužni nadgledati ispravnu sterilizaciju igala, sigurnosnih inekcija, instrumenata i naprava koje koriste. Zaštita za lice, najbolje vizir, higijenski zaštitni mantil, i naravno, obavezna kirurška maska. Te opće preporuke namjerno sam vam predočio, jer uglavnom ne definiraju ništa osim osnovnih stvari koje znaju i osmoškolci.
Ne definiraju naime stvarnu opasnost u kojoj se nalaze ti ljudi, stomatolozi i pomoćno osoblje o kojima se ne govori.
Koji nisu na "prvoj crti obrane" od virusa.
U čekaonici samo ja i moj strah
Kako u ovoj čudnoj godini nisam išao u stomatologa pa se nakupilo karijesa, Ivana vrti glavom i uzdiše. Dogovorili smo telefonski pregled po preporukama Stožera i zbilja u ordinaciji i čekaonici inače krcatoj, nema nikoga. Samo ja i moj strah. Kada je obavila što je imala, sretna i ona što je gotovo, pokazala mi je da isprem usta i nasmijala se. Kada me pusti strah, tada sam opet muško, pa se zajebavam i zapjevam joj onu legendarnu iz osamdesetih o mojoj zubarki koja je vrlo "dobra devojka". Ivana se smije, ali zapažam joj na licu umor i rezignaciju. Umorna je jer joj je sestra na bolovanju. Već više od dva tjedna. Kako osoblja nema, Ivana sve sama radi. Od dezinfekcije, do upisivanja i naručivanja pacijenata.
Telefon stalno zvoni.
"Ne razumije se koliki je obim ovog posla. I koliko je složen. Ljude boli zub, imaju upale, ljudima ispadaju plombe, ponekad je bol zuba koji treba vaditi neizdrživa. Takve ljude, a ima ih svakodnevno na desetine, ja ne mogu odbiti. Kada vidim njihovu agoniju. A sama sam. I da stvar bude gora, kada primiš tog i takvog hitnog preko rasporeda, automatski kasniš s ljudima koji su se uredno zapisali. A znaš kako je raditi s ljudima i sam. Svatko danas gleda samo sebe. Ima ih bezobraznih, ima ih sumanutih i potpuno ludih, ovo je mala sredina, a ljudi su ionako na rubu ovih dana. Što zbog epidemije, što zbog straha za egzistenciju."
"Znači percepcija u javnosti kako vi možete odgoditi pacijenta ne drži vodu?"
Samo se nasmijala.
Razumijem je potpuno, jer telefon zvoni neprestano, i oni u čekaoni nestrpljivo kucaju, iako im je rekla da se strpe i pričekaju koji minut. Jedan je neumoljiv. Nema masku, i viče iz čekaone da manje priča, a više radi. Kako sam ponovo muško, jer je sve završilo, nudim pomoć oko zahvata na idiotu, no Ivana samo odmahuje rukom.
"Smirit će se on kada sjedne, ne brini."
'Ako ih boli, zanemare i samoizolaciju'
"Maske i rukavice kupujem sama. Nešto "potrošnog" dođe, uglavnom male količine. Sve se preusmjerava na bolnice. Njima je potrebnije, znam i razumijem situaciju. Nije nam lako, jer kako vidiš, ljudi se ne pridržavaju osnovnih mjera. Iako sve dezinficiram, iako pazim, radim takav posao, koji je iznimno kapljičan i u velikom postotku aerosolan, da uz svu zaštitu, teško da nisam u izravnoj opasnosti. Svjesna sam toga svaki dan kada dolazim na posao, iako kod kuće imam staricu koja je srčani bolesnik. Dvije sestre su nam se već zarazile. Ljudi su uglavnom neodgovorni. Ako ih boli, zanemare dane u samoizolaciji, pa neki dođu i u takvim slučajevima. Bilo ih je. Mjerenje temperature nije nikakva garancija. Imaš ti toliko ljudi koji su asimptomatski, nemaju nikakve naznake bolesti, pa ipak je prenose. Ovaj posao je izravan, kako vidiš stalno sam u kontaktu sa aerosolom, s krvlju i to sve na par centimetara od izvora. Taj osjećaj straha od direktne zaraze velikom količinom virusa moram nekako savladati, pa nastojim raditi najbolje što mogu. I po dvije smjene nekad. Nije isto dobiti virus od nekog u prolazu, ili dobiti ovoliku količinu istog izravno sa izvora. To su različite stvari."
"I tehničari u protetici, i moje sestre, svi koji rade u ovoj struci u iznimnoj su i neposrednoj opasnosti. O tome se ne govori, jer gdje bi došli kada bi se govorilo o svima? Ja to razumijem, pa radim, što ću drugo?"
Bolesna, ali 'odradila' izolaciju
Ivana je takva. Vedra, optimistična, vječno nasmijana. Kada se smije, smiju joj se oči. Skromna je, što joj spočitavam, jer znam da u cijeloj ovoj situacijiima dosta nepravde. Dosta populizma i dosta zanemarivanja ljudi koji su isto na "prvoj crti" obrane od pandemije, ali nisu toliko bitni. Jer imaju, kako smo ustvrdili u pasusima gore, komfor i komod da brojne pacijente koji nisu hitni – mogu odgoditi.
Ta ih predrasuda čini djelatnicima "na prvoj crti" - ali drugog reda. I ta me predrasuda ljuti, jer sam se posvjedočio i sam da ne drži vodu. Tj. dezificijens. Ljude je iznimno teško odgoditi u bilo čemu, ako oni drže da su neodgodivi. Ponekad i za glupost, ali tako je to sa našim ljudima, nismo jednostavno baždareni da mislimo na druge, osim na sebe. Ivana je jučer imala djevojku koja je službeno "preboljela" virus, a koja je još vidno bolesna. "Nisam mogla ništa, jer je djevojka odradila samoizolaciju i nema temperaturu. Ali znam iz iskustva da je još itekako pod utjecajem virusa. Došla je mrtva – hladna i zatražila da joj ispoliram zubnu caklinu. Kako se to radi sa pritiskom vode, možeš zamisliti koliko je bilo samo kapljičnog aerosola prema mom licu. Vizir, maska? Koliko sve to pomaže na par centimetara od tolike količine kapljičnih izboja ne znam, niti želim znati. Hvala Bogu još sam na nogama."
Konačno sam pustio onog bučnog unutra, i ovaj se kako je Ivana predvidjela, čim je sjeo na stolicu iznenada utišao. Namignuo sam joj i zaželio joj sve što zahvalan čovjek kojeg je lišila boli može zaželjeti ženi koja iako u velikoj opasnosti po sebe i svoje najmilije, ipak ima snage da svu u situaciju gleda sa zajebantske strane.
"Nemoj sad molim te ovo sve napisat!"
"Neću draga, ne boj se. Ipak sam naručen za mjesec dana. Nisam toliko blesav da naljutim ženu koja u ruci drži bušilicu!"
