Grad heroj, na koji je izvršena bezdušna agresija koja je uništila tisuće života i ogolila surovost rata na najgnusniji način, punih je 87 dana pružao nevjerojatno žilavu obranu protiv naoružane sile daleko moćnijeg neprijatelja. I onda je 18. studenog konačno pokleknuo.
Pod opsadom od 25. kolovoza, Vukovar je padao kroz ljeto i jesen. Ova hrabra utvrda na Dunavu bila je izložena ne samo vojnoj, nego i psihičkoj, moralnoj i fizičkoj torturi. Prema podacima vukovarske bolnice, tijekom tromjesečne agresije ranjeno je 1.219 branitelja i civila, dok je više od 7.000 ljudi, među kojima i mnogi civili, odvođeno u srpske koncentracijske logore. Grad je bio poprište razaranja u kojem je poginulo 2.717 Hrvata, preostali civili bili su protjerani, njih oko 22.000, a njihovi su domovi skršeni u prah i pepeo.
Opsadu su vodili pripadnici bivše JNA, potpomognuti pobunjenim Srbima, četnicima Vojislava Šešelja i brigadama Teritorijalne obrane Srbije i Vojvodine. Brojčano nadmoćni i vojno kudikamo bolje opremljeni, slomili su obranu grada. Ipak 'slomili su zube' dok su pokušavali. Vukovarski branitelji borili su se do posljednjeg daha, kao Grci u Termopilskom klancu protiv daleko brojnijih i jačih Perzijanaca. I danas je mnogima teško shvatljiva veličina tog otpora.
Pljačke, likvidacije, grupna silovanja
Kad su "oslobodioci" ušli u potpuno sravnjeni grad, krenule su krvave orgije pijane razularene gomile. Bestijalna likvidacija preostalih civila.
Srpski novinar Dejan Anastasijević u tekstu objavljenom na Viceu 2016. godine prisjetio se kako su, nakon što je otpor u Vukovaru prestao, nahrupile "pijane razularene gomile rezervista i dragovoljaca" koje nitko nije mogao kontrolirati.
"Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola nego i od krvi, i novinari su morali dobro paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog 'borca' koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrenog gibnja za kamion. 'Gdje ti je puška?', pitao sam ga. 'Ne treba mi', rekao je, ne bez ponosa. 'Radim na ladno'. prisjetio se Anastasijević slika koje su mu mjesecima kasnije svake noći dolazile u san.
Četnici su, kako je pisao autor Mirko Valentić u svojoj knjizi Rat protiv Hrvatske 1991.-1995., još prije finalne faze okupacije prebojili šljemove JNA u crnu četničku boju i na njih stavili simbol srpskog 'belog orla'. Kako bi za povijest i sebe sačuvali dio svojih 'zasluga' za veliku pobjedu nad Vukovarom.
"Budući da JNA nije imala dovoljno ljudstva, zbog svakodnevnog osipanja i dezertiranja u mobiliziranim brigadama Vojvodine, Srbije i Crne Gore, ponestalo je u Vukovaru ljudstva koje bi 'osvajalo kuću po kuću'. Taj dio ratnog plana odradili su Šešeljevi četnici. Njihov zapovjednik Milan Lančužanin zvan Kameni potpuno je surađivao s JNA", navodi autor Mirko Valentić.
Dok su vukovarski civili padali u bezdan smrti, u Beogradu su se organizirala slavlja i proslave. Na svečanosti 7. prosinca 1991. godine, u vojarni 'Maršal Tito', stotine vojnika koji su sudjelovali u "oslobodilačkoj" operaciji Vukovar primale su ordenje i medalje. Čak 260 odlikovanja, više od 70 ordena za hrabrost. Službeni predstavnici su na svečanosti hvalili vojsku koja je uspješno "oslobođenu teritoriju" očistila od "ustaša“. U više činove je unaprijeđeno 40 vojnika i zapovjednika, uz 34 izvanredna unapređenja.
'Nije šteta što je sravnjen sa zemljom, izgradit ćemo ljepši'
O toj svečanosti u svom djelu 'Slobodan Milošević - anatomija zločina' piše autor Dušan Viro.
"Branko Kostić, predsjednik 'krnjeg Predsjedništva Jugoslavije', nakon vukovarske bitke uručio je osamdeset medalja za hrabrost okorjelim ubojicama, govoreći: Uvjeren sam da ćete i ubuduće svoje zadatke izvršavati časno i odgovorno, na dobrobit (!) naroda na ovim prostorima', navodi Viro.
Ubrzo je, navodi autor Viro, među srpskim uglednicima iz kulturnog, znanstvenog javnog i političkog života postalo pitanje prestiža posjetiti 'oslobođeni srpski Vukovar'. Prvi su stigli srpski akademici.
"S divljenjem na licu gledali su plodove svog memorandumskog projekta Velike Srbije. Bizarnost srpskog 'akademskog duha' najbolje je iskazao 'umetnički rad' akademskog slikara Milića Stankovića koji je na jednu plohu vukovarske ruševine u središtu Vukovara naslikao motiv 'patnji svog naroda'. Središnja figura na slici je mlada Srpkinja kojoj je muž Hrvat nožem izvadio dijete iz trbuha - 'da se ne bi rodio mješanac'. Uglednici su u objektive kamera izjavljivali 'da nije šteta što je grad sravnjen sa zemljom, jer će novi biti sagrađen u srpsko-bizantskom stilu', dotad nepoznatom pravcu u arhitekturi. Iza ovog besprimjernog cinizma odvijala se pljačka svega što je ostalo vrijedno u Vukovaru.
Mnogi Srbi poneseni Miloševićevom propagandom odlučili su se naseliti u razrušenom Vukovaru, vjerujući da će on ubrzo postati 'srpskom Atinom'," opisao je stanje u Srbiji nakon pada Vukovara autor Viro.
'Ovaj se rat ne vodi u Hrvatskoj već na vekovnim srpskim prostorima'
I Rade Leskovac, zamjenik ministra za informiranje u SO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, nakon pada Vukovara istaknuo je da se on sada mora podići iz pepela.
"U novinskom intervjuu, između ostalog je rekao i ovo: 'Vukovar je pao, a za nas on je oslobođen. Borbe su trajale više od tri mjeseca. U Vukovaru je palo više od 1000 ustaša. Moram reći da je Vukovar žrtvovan grad, jer je sav u ruševinama. Moja lična ocena je da su borbe i trajale tako dugo jer se htelo ostaviti dovoljno prostora hrvatskim formacijama da ovde dovlače nove snage. Inače, ovaj rat ne vodi se u Hrvatskoj, već na vekovnim srpskim prostorima. Posle pada Vukovara u ratu ćemo brže napredovati. Mi ove teritorije oslobađamo od ustaša, a ne od zengi i mupovaca, jer ovde su Srbi vekovima živeli. Pozivamo sve Srbe čije su kuće spaljene i porušene da mogu da dođu na ove slobodne teritorije i da naseljavaju. Samo u Baranji ima sedamnaest sela koje treba naseliti" navodi Mirko Valentić u svom djelu.
Grad koji su 'oslobodili' bio je opljačkan, duhovno i fizički uništen, podsjećao je na Staljingrad iz Drugog svjetskog rata. A neprijateljska opijenost pobjedom i nije im dopuštala da vide stvarnu sliku ubijenog grada. Sliku koja se počela mijenjati tek 15. siječnja 1998. kada je Vukovar vraćen kamo stvarno i pripada.
