Perica Buljan Prša jedna je od prvih ratnih reporterki koja je izvještavala s prvih crta bojišta Domovinskog rata. Nije bila u pozadini - išla je prema ratu i metcima, ali i stajala uz bok boraca dok je gledala strahote bez cenzure i posrednika. S njima je vidjela i mirisala smrt, ranjavanje i borbu za život...
"Mrtvo selo, puno leševa, izvidnice su najteže. Kad dođem do točke da mogu puknuti, moram strogo paziti da ostanem mirna. Inače, nije mi tu mjesto. Morala sam sve naučiti prihvaćati, ako svaki dan idem cestom i ako se svaki dan truplo sve više raspada, važno je bilo da truplo pogledam, da ga prihvatim, ne da ga s gnušanjem ili otporom gledam. Samo tako mogu ići tom cestom. Nije bilo druge, morala sam prihvatiti… Prihvaćanje je univerzalno pravilo na ratištu", kazala je Perica, piše Danas.hr.
Ne postoji novinarska škola, fakultet ili stariji kolega koji novinara može primpremiti na to kako se treba ponašati na prvoj crti rata, na što paziti i kako izvještavati. Ničije iskustvo nije ju moglo pripremiti na ono što je svaki dan gledala svojim očima.
'Sve dok nisam bila ranjena, mislila sam da želim umrijeti, a onda sam se lavovski borila za život'
"To je škola i to velika, počinje s tišinom i promatranjem. Nema vremena za verbalno prenošenje znanja. Niti jedan moj pokret ne smije ugroziti drugu osobu i to je tih način učenja. A kad oni vide (branitelji) da osoba, koja nije vojnik, ide s njima i može apsolutno podnijeti svoj strah, onda su i oni sigurni. To je jedino pravilo", kazala je Perica. U rat je otišla s prvim danima borbe, a to nije bio čin hrabrosti ili novinarskog dokazivanja. Imala je puno teže motive.
"Išla sam umrijeti, bilo mi je svejedno. Izgubila sam zaručnika, poginuo je. I tako dan po dan, mjesec po mjesec, na kraju sam skoro dvije godine bila na ratištu. Sve dok nisam bila ranjena, mislila sam da želim umrijeti. A onda sam se lavovski borila za život. Nisam mogla vjerovati, samoj sebi sam rekla: 'Oho, pa ti želiš živjeti. Oho!'", ispričala je novinarka koja se danas, nakon toliko godina, smije kako je iznenadila samu sebe kad je shvatila koliko još želje za životom nosi u sebi.
Izvještavala je s prvih linija borbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje su je i ranili.
"Bilo nas je petero u interventnom vodu u proboju, išlo se u obranu Dervente. Pomiješali smo se sa srpskom vojskom u predgrađu, vodile su se ulične borbe, nije se znalo tko je iza kojeg ugla. Na djeliću brisanog prostora trebali smo pretrčati. Pokosili su nas iz automatske puške, svi smo ranjeni", prisjetila se Perica.
'Počnem ga tući 'tuf-tuf'. Viče jedan: 'Nemoj udarat zapovjednika!' Ma udaram sve po redu'
Među ranjenima bio je i Slavko koji je u jednom trenutku doviknuo Perici: "Sestro mila, jesam izrešetan?"
"Što si dobio?", pitala je na što joj je on odgovorio: "U nogu, u nogu", a ona mu je uzvratila: "Ma to sam i ja dobila."
"Na kraju su Srbi zarobili naše civile, napravili od njih živi zid i tako su se povukli iz grada, mrtvi su ležali na sve strane, bilo je gadno", ispričala se, a u zraku se osjetila težina. A otkrila je i kako je to biti ranjen, osjetiti metak, geler i nešto strano u svom tijelu.
"Kod metaka je osjećaj kao da te netko željeznom šipkom snažno lupio. Ja nisam ni osjećala bol, mozak blokira tu količinu boli. Kasnije me boljelo. Ljudi imaju taj prekrasan mehanizam blokirati bol. Ako se radi o gelerima i razderotinama, ako je ranjavanje periferno, to može boljeti. Ako se radi o kostima, onda najčešće ljudi padaju u nesvijest, a onda postoji mogućnost da umre, da iskrvari", objasnila je novinarka.
Kada bi pred njom čovjek gubio svijest, ona bi ga šamarala da dođe sebi pa spašavala život.
"Često sam šamarala ljude… Bila sam non-stop na prvoj crti, ali ja nisam nosila pušku, nosila sam kameru i često pružala prvu pomoć. U Sokolović Koloniji, mjestu u BiH, ranili su zapovjednika koji je pao u nesvijest. U tom trenu počnem ga tući 'tuf-tuf'. Viče jedan: 'Nemoj udarat zapovjednika!'. Ma udaram sve po redu, tko god da je!", ispričala je Perica koja se bojala da će zapovijednik umrijeti ispred nje.
'Uzeli smo bombe da se spasimo. Hej, da se spasimo!'
Alias, kodno ime, pseudonim pod kojim je izvještavala bio je Marija Bijelić. Dao joj ga je urednik jer je novinaru u ratu bilo opasno nositi svoje ime. Šamarala je i kolegu snimatelja kojeg je pogodio snajper.
"U teškom napadu bilo je jako puno ranjenih i mrtvih. Trebalo se ići u akciju s jednom skupinom i dok je snimatelj išao vidjeti gdje su uopće, snajper ga je pogodio. Prevozili smo ga automobilom Dianom, bez stražnje karoserije gdje smo ga polegli. Prelazili smo rječicu Željeznicu, a Diana je stala nasred rijeke. Snimatelj zove: 'Marijaaaa', pa padne u nesvijest, izgubio je previše krvi. Ja na Dianu gore brzo, dajem umjetno disanje, kad dođe sebi, ja dole u rijeku i guraj Dianu. Opet on zove: 'Marijaaaa', ja opet gore u na auto i tako par puta", prisjetila se Perica.
Ona i snimatelj imali su dvije bombe koje su uvijek nosili uz sebe, da se spase...
"Bila je noć, bez upaljenih svjetala vraćali smo se planinskom cestom, makadamom za izvlačenje drva. Spuštali smo se prema selima i na kraju puta shvatili: 'To nije to, to nije to!' To nije bilo mjesto na kojem trebamo izaći, možda je srpsko! Uzeli smo bombe da se spasimo. Hej, da se spasimo!", objasnila je pa nastavila:
"Na ratištu nikad nismo koristili oružje. Ja sam imala kameru. Ali te dvije bombe snimatelj i ja uvijek smo imali. To su situacije gdje uvijek imaju dva izbora – mogu završiti u logoru, da me siluju. Pa onda je bolje da me ubiju! Puno smo ljudi izvadili iz logora, mlade su vijek ubili. Ako to ne želim proživjeti, lakše je uzeti bombu". Srećom, selo je bilo hrvatsko tako da nisu morali aktivirati bombe.
'Učinila sam dobro djelo - spasila sam svinju. Pitali su gdje je taj šljivik. 'E, *ebi ga, srpska svinja!', rekli su mi'
Ipak, ove priče javnost nikada ne bi doznala da nije bilo njezine kćeri Eugenije Prša, mlade redateljice, koja je kao svoj studentski rad napravila dokumentarni film o svojoj majci. Dok ga je snimala doznala je mnogo toga što ne zna o majci, kao i teške priče koje nosi.
"Mama je i u ratu podržavala život, spašavala koliko je mogla, čak i životinje. Ispričala je kako su išli kroz selo u kojem je bilo puno leševa i onda je nešto čula…", ispričala je Eugenija. Njezina majka Perica morala je nekada pješačiti i 15 kilometara do prvog telefona kako bi poslala novinarski izvještaj.
Jednom se vraća kroz mrtvo selo, a po cestama su ležali leševi...
"Ali nešto se u šljiviku micalo. Zavirila sam, to je bila svinja koja je pala u bazen pa potonula. Na trenutak bi se digla, uhvatila zrak, pa opet potonula. Izvadila sam svinju iz bazena", ispričala je.
"Kad sam došla do prve crte bojišta, pohvalila sam se da sam učinila dobro djelo, spasila sam svinju. Pitali su gdje je taj šljivik. 'E, *ebi ga, srpska svinja!', rekli su mi", kazala je Perica koja se nasmijala od srca.
I u ratu, kao i u miru, uz šaku suza ide i smijeh, životna radost ne prestaje tamo gdje se smije smrt.
"Bio je meni jako dragi kafić koji je bio na samoj prvoj crti bojišnice. Vlasnik je rekao da će nas služiti besplatno dok ima pića pa pozvao da navratimo kad hoćemo. Došli smo, a granata je pala. Našli smo se usred eksplozije, krhotina i prašine. U tom metežu dok smo ležali na podu, otvaraju se vrata, a vojnik spuštenih hlača izlazi. 'Aaaa, *ebi ga, i ti si mogao umrijeti kao seronja!", viknuli su mu.
'Ne postoji ništa, samo fajt kad je borba'
"Povukli smo se jednom prilikom s ratišta, bili smo smješteni po kućama, spavali po podu. Jedan se digne, i kaže: 'Slušaj, jednom kad umreš, stavit ću ti ovo na grob'. Pa uzme kaktus i stavio ga na fotelju, sahranio me živu", prisjetila se još jedne anegdote Perica koja je svoje priče skupljala na bojištima Pokupskog, Lasinja, Nuštra, Otočca, bila je u Desnom Sredičku, Lijevom Sredičku, Bilaju, ali i u Vukovaru.
"Čekala sam dugo konvoj za Vukovar i uspjela ga dočekati, jedan jedini koji je išao u grad. Ušla sam u kamion, vozač je bio beskrajno sretan što s njima, jer novinarima je bilo zabranjeno ići. Ja sam se uvukla. Ipak, izbacili su me službe sigurnosti ali - na srpskoj strani! Pješice sam se vratila u Nuštar, nitko me nije ubio jer je bio dogovor da se u tom trenu ne puca", ispričala je novinarka koja je nakratko ušla u grad heroja.
Na prvoj crti uvijek je kodeks časti bio na visokoj razini, kazala je, a ako bi došlo do borbe i ako se netko zarobi - nikad nije doživjela da bi netko bio grub prema zarobljenicima.
"Nikad. Ako su se dešavale gluposti, to je bilo u pozadini. Na prvoj crti fajter je bio fajter, čist. Život se nije ponižavao na ni jednoj razini, ranjene bi neprijatelje premotali", ispričala je. Na ratištu je bilo puno predivnih svari, nastavila je, od toga da osobu kraj sebe vole kao sebe samog, da ju štite i spašavaju nemogućim uvjetima.
"Taj kodeks visoke časti i predanosti ne postoji u uobičajenim okolnostima. Doživjeli smo nešto što se ne može doživjeti. Čovjek na ratištu ima samo jednog neprijatelja i nema drugih obaveza, dolazi se skoro u neko zen stanje. Ne moraš se dići ujutro, ići na posao, graditi kuću… - ne mora se ništa! Postoji samo prva crta. Ona ima neke prednosti u smislu spoznaje da ne moraš 24 sata raditi da bi živio, nastaje oslobođenje od uobičajenih parametra života - moraš učiti, radit, pospremiti kuću, umrijeti poslije penzije… Tamo sve nestaje. Ne postoji ništa, samo fajt kad je borba. Ništa više", ispričala je novinarka.
'Jer svačiji život je beskonačno vrijedan i šteta da je da se potroše…'
Ipak, neke priče kao novinarka nije ispričala.
"Imala sam potrebu poslije rata objaviti neke stvari, koje novinarski mogu biti i neobjektivne, ali ako ja imam činjenice kao što je teritorij, broj poginulih, ranjenih, dinamike ratovanja… I imam potrebu to objaviti, trebalo bi mi to biti dopušteno. Bilo je prijetnji. A ja nisam imala motiv da prozivam nekoga. Meni nitko ne može reći da se negdje nije ratovalo, da su tamo bile pobjegulje. Ja znam da se ratovalo, ja sam svjedok. Nisam morala nositi pušku, morala sam samo gledati. Ja sam bila na prvoj crti", kazala je Perica.
"Jer svačiji život je beskonačno vrijedan i šteta da je da se potroše…", ispričala je, a dok je izgovarala te riječi na njezinom licu je bila težina i nestao je osmjeh koji nosi s toliko spontanosti, čak i kad priča o najtežim pričama.
Gdje su bili mrtvi koje je vidjela? O tome ne priča, baš kao i njezin brat koji je prošao kroz dva logora. Preteške su to priče.
Ipak, priznala je da se ne želi vraćati u te teme jer su preteške. Nakon rata, noćima je sanjala, a snovi su bili gori od onog što je vidjela na javi. Onda je rodila prvo dijete pa potom još četvero. Njezina dječica su je spasila i odvraćala misli od rata.
Upravo je njezina Eugenija nekoliko godina kasnije snimila dokumentarni film o svojoj majci, a posebno ganutljiv trenutak bila je premijera u zagrebačkom kinu Tuškanac. Teško joj je bilo gledati majku dok priča o onome što je proživjela, no, kako je kazala, njezina je majka zmajica koja je kroz rat narasla i stvorila od nje ženu čvrsta karaktera. Na premijeri u gledalištu sjedili su kolege s beogradske Filmske akademije.
"Pljeskali su do zadnjeg slova na odjavnoj špici. Bilo je prekrasno, prepoznali su priču moje mame, da je to nešto prekrasno. U početku filma osjeti se tama, rat, a onda se vidi njezin život sad", kazala je Eugenija.
A Perica je za kraj kazala: "Mladima bih poručila, ako mogu, neka izbjegnu rat jer on nema nikakvu svrhu. Ako baš moraju završiti u njemu, neka od njega uzmu najbolje, najljudskije, najsuptilnije."
