Započeo je komemorativni program obilježavanja vukovarske tragedije u krugu Nacionalne memorijalne bolnice doktor Juraj Njavro.
"Počast žrtvama odaje se molitvom koju predvode svećenici. Dvorište je, kao i svake godine, prepuno i ovo je jedan zaista poseban i svečan trenutak. Došli su ovdje i ljudi iz svih krajeva Hrvatske koji žele odati počast - Vukovarci, branitelji, vukovarski gradonačelnik, saborski zastupnici, brojni izaslanici i ministri obrane i branitelja", kazala je reporterka RTL-a Danas Dajana Šošić. Razgovarala je s obitelji Đurić koja je najteže dane provela upravo u - vukovarskoj bolnici.
'Jedan ranjenik je ležao na krevetu, jedan ispod kreveta...'
Ružica je tada radila kao ratna medicinska sestra. Tada su, prisjetila se, uvjeti bili nemogući - nije bilo vode ni hrane.
"Bolnica je bila puna, atomsko sklonište je bilo puno ranjenika. Jedan ranjenik je ležao na krevetu, jedan ispod kreveta. Jednostavno si morao paziti da nekome ne staneš na nogu ili na nešto", kazala je gospođa Đurić koja je otkrila da su u podrumu bila i njezina djeca - Siniša i Lidija, dok je suprug bio na ratištu.
Jedna fotografija Siniše nastala je u podrumu bolnice, a na tu fotografiju, kazao je, slučajno je naišao kada je pretraživao po internetu.
"I kad sam vidio tu fotografiju sam pitao majku je li njoj nešto poznato. Ona mi je rekla 'pa da sine, to si ti'. Sjećam se dakle, sedmogodišnji dječak koji čita stripove i branitelji koji su mi donosili stripove. Uvijek su pitali 'gdje je onaj mali koji stalno čita' i sad kad gledam iz nekakve, da tako kažem, udaljenosti odraslog čovjeka i ovim vremenskim razmakom, shvaćam da su ti stripovi knjige bili možda nekakav način da se maknem iz te svakodnevice koja zaista nije bila laka", kazao je Siniša.
Njegova su sjećanja na te ratne dane, priznao je, teška. Sada je otac dvije djevojčice, a ono što je on vidio kao djete ne bi nikada nikome poželio - ni odrasloj osobi, kao ni djeci. "To su bili ranjenici, to su bili krici. Nekada niste mogli zaspati od krika ranjenika koji su bili operirani bez anestetika i sredstava protiv bolova. Što je u 21. stoljeću bilo teško za razumjeti", prisjetio se Siniša.
'Sjećam se i više nego što bih htjela, a slike se stalno vraćaju...'
Lidija je kazala kako su, kao djeca, uvijek negdje po hodnicima slušali odrasle što pričaju. Bilo je teško, kazala je.
"Sad kad uđem u taj hodnik, on je toliko mali, skučen podrum, a tada je to nama bilo veliko. Vjerojatno smo napravili neki svoj dječji svijet koji je bio ne mogu opisati koliko puta veći. Znači, igrali smo skrivača, igrali smo pantomime, brat je čitao", prisjetila se Lidija. Veliki je patriot, rekla je, i jako voli Vukovar u koji se vratila. Danas tamo radi u bolnici, baš kao i njezina majka.
"Istina da mi je teško, trudimo se mi svi da kroz godinu sve bude normalno koliko može biti, ali ovaj mjesec jedanaesti… Čim čujem neku pjesmu koja je iz tog razdoblja suze same idu i vraćaju se. Ja sam tad imala deset godina i nažalost, sjećam se i više nego što bih htjela. Slike se stalno vraćaju, tu su oko mene", objasnila je.
