"Dugi je volio Srpkinje, Dugi je volio žene općenito. Jedino ga je to zanimalo. Slušao je Doorse i nije se tukao, nije prostačio. Sjećam se, jednom je došao kod mene, već je bilo jasno da će biti sra*a. U nekim farmericama, bacio dvije tisuće maraka i rekao 'daj kalašnjikov'. Ja sam rekao 'To je previše.' - 'A kad je previše bilo problem?'", ispričao je glavni lik u filmu Šesti autobus novinarki, Amerikanki našeg porijekla, koja je došla u Vukovar u potrazi za istinom.
Film koji se prikazuje kao serija u tri epizode naglašava da je riječ o mogućem scenariju stravičnog ratnog zločina iz Domovinskog rata koji se dogodio na Ovčari prije 33 godine, ali teško je vjerovati da ćemo pravu istinu ikada saznati. Šesti autobus jedan je od najvećih misterija Domovinskog rata.
Redatelj Eduard Galić uprizorio je mogući scenarij strahote. Koja je prava istina, vjerojatno nikada nećemo saznati. Ali, činjenice su jasne, u pokolju na Ovčari ubijeno je između 255 i 264 civila i vojnika, uglavnom Hrvata. Ovčara je bila farma u sklopu vukovarskog poljoprivrednog kombinata VUPIK. Srbi su od hangara napravili koncentracijski logor. Padom Vukovara 18. studenog, civili su potražili spas u vukovarskoj bolnici. Vjerovali su da će biti evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača zajedno s ranjenicima.
Međutim, u noći na 21. studenog, srpska vojska je stigavši do bolnice napravila kaos. Autobusima su deportirali 400 ljudi do Ovčare. Pijani četnici, šešeljevci, arkanovci… Počinili su nevjerojatne strahote u logoru, da bi ih na kraju strijeljali. Čekajući kraj, bili su u "paklu". Udarani su bejzbolskim palicama, motkama, lancima, kundacima.
Što su proživljavali, možda najbolje opisuje scena iz filma kada četnik kaže glavnom liku: "Misliš da je smrt najgore što se može dogoditi?".
Gdje su žrtve i je li postojao Šesti autobus?
Možda nijedan od nestalih iz "Šestog autobusa" nije bio Dugi s početka teksta, ali je bio Marko ili Marija… Možda nije volio Doorse i nosio traperice, ali je trebao imati život. Gdje su žrtve "šestog autobusa" i je li on uopće postojao, još nije poznato. Ni jedan povjesničar nije želio razgovarati s nama o toj temi. Premalo je dokaza, a previše spekulacija.
Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila i u ponedjeljak će zapaliti svijeću na masovnoj grobnici. Tog se dana prisjećamo žrtava Domovinskog rata, to je i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Palimo svijeće za sve poginule i nestale u Domovinskom ratu te se prisjećamo strašnih priča koje su se tada dogodile na području Hrvatske. Jedna od takvih, ako ne i najstrašnija, priča je o Šestom autobusu.
"Šesti autobus je stvarno misterija. On je i postojao i nije postojao na Veleprometu", počela je svjedočenje Ljiljana koja svog brata Roberta traži 33 godine.
"O njemu se slikovito govori da bi se brojčano pokazao broj ljudi koji su odvedeni", kaže. Postoje informacije koje govore da su teški ranjenici, koje još traže, odvedeni negdje drugdje nekim drugim vojnim vozilima.
Iz autobusa u Veleprometu, koji se nalazi nekoliko kilometara od Ovčare i koji su zauzeli Srbi, vađeni su ljudi koji se nadodaju tom broju teških ranjenika. Nitko ne zna kako su odvedeni ni čime su prevezeni, ali jedan broj ljudi nije bio ni u jednom autobusu ili je skinut s autobusa već u Veleprometu.
Ako i nije postojao, Šesti autobus ima značenje
"Šesti autobus je više sinonim za broj osoba za koje se ne zna gdje su. Neki govore da je autobus otet negdje kraj Ovčare, ali to se preklapa s pričom da je autobus krenuo s Veleprometa prema Mitrovici u Srbiji. Radi se o ljudima koji su izdvojeni s Veleprometa. Vozači, koji su bili srpski rezervisti, su izbačeni, a autobuse su navodno preuzeli lokalni četnici."
Koliko je to istina, ona ne zna, ali naglašava da je o tome svjedočio i Bogdan Vujić u Haagu i u Beogradu. On je bio oficir JNA koji je povučen iz mirovine na sam pad Vukovara kako bi napravio trijažu na Veleprometu.
Prema njegovim riječima, on je spriječio četnike koji su htjeli ući u autobus i poslao ga u pravcu Srbije. Rekao da je ne zna gdje je taj autobus završio, ali vozači su mu rekli da je otet. Svjedoci na sudu govorili su o pet ili šest autobusa.
"Ni ja ne mogu sto posto tvrditi da on nije postojao, ali prema svemu što mi kao Udruga pratimo vezano za ljude koji se još traže i za informaciju o načinu kako su oni odvedeni u nekom nepoznatom pravcu, nije vjerojatno da su autobusom dovezeni do Ovčare, Negoslavaca ili negdje drugdje."
Redatelj filma Eduard Galić razgovarao je s Ljiljanom više puta prije snimanja filma. "Taj autobus sinonim je za nestale i tako je i u filmu", rekla je.
Šesti autobus, oteti autobus, nestali prevezeni drugim vozilima… Manje je bitno u čemu. Pitanje je gdje su. Vjerovati da su živi, potpuno je nerealno. Nada da će njihovi voljeni jednoga dana moći zapaliti svijeću na njihovom grobu, samo je malo više vjerojatna.
"Život je danas, nije jučer, svi zaboravljaju", kaže jedan lik u filmu. Mnogi nikada neće zaboraviti, a u ponedjeljak će se svi sjetiti žrtava i nestalih čiji su životi nasilno prekinuti srpskom agresijom.
POGLEDAJTE VIDEO: Majka Ivanka hodajući u Koloni sjećanja: 'Živim za dan da nađem sina. Još uvijek se nadam da će mi doći živ'
