Ispadanje Hrvatske s Europskog prvenstva u nogometu nije najvažnija sporedna vijest jer smo ispali - jučer i danas su ispale i veće i jače momčadi od naše - nego je vijest kako smo ispali. 

A ispali smo onako kako je Hrvatska i inače ispala kao država - zemlja natprosječno talentiranih igrača koji će na terenu biti organizirani jedino ako se sami organiziraju. 

Bez obzira treba li zabiti presudan gol u sudačkoj nadoknadi ili skuhati ručak ljudima koji su u potresu ostali bez doma, improvizacija, talent i motivacija su na prvom mjestu naših kolektivnih kvaliteta. 

Ali ta medalja naravno ima i svoju drugu stranu. Na njoj su nonšalancija, neorganizacija i populizacija. Ali za tu drugu stranu nisu krivi igrači nego treneri. Pa je po uzoru na hrvatske političare i Zlatko Dalić umjesto da uvodi red, disciplinu i cjepivo u svoju momčad uoči svake utakmice na Euru prizivao pomoć dragog Boga i dragih navijača tj. birača. 

Na kraju su mu na stadion u Kopenhagenu došli i dragi Bog i dragi navijači, ali pomoći nije bilo. Jer baš u trenutku dok je trebao pomoći hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, dragi Bog je otišao popiti čašu vode i promijeniti kopačke.