Hodam livadom punom crvenog cvijeća. Zadubljena u svoje misli ne obraćam mnogo pažnje na svoju okolinu. Od jednim uočim jedan bijeli cvijet usred livade. Prolazim dalje i pada mi na pamet: “Čekaj, zašto sam uočila baš taj cvijet na livadi?”.
U tom trenutku se osvrnem oko sebe i shvaćam da mi je bijeli cvijet upao u oči zato jer je ostatak livade prekriven crvenim cvijećem. Ali i dalje je nešto mutno u mom pogledu i nije mi sve jasno.
Ovaj put prođem rukama po kapcima i prognječim si još jednom oči da bi mi slika bila jasnija. Nema livade, nema cvijeta, a ono što me podsjećalo na cvrkut ptica je alarm mog mobitela, melodija koju mrzim iz dna duše. Opet me nije probudio na vrijeme i skoro sam zakasnila na posao.
Ove situacije mi se događaju češće nakon navršene 25. godine, psihološke granice nakon koje se polako počinješ bojati kraja svog trećeg desetljeća jer je bliže nego ikada. Ne bojiš se toliko godina jer su one samo broj, više se bojiš toga što si, ili nisi do tih godina postigao. Smjena realnih maštanja i nerealnih očekivanja postaju konstanta, a mozgom se stalno vrti ova misao - još sam premlada da bih odustala od svojih snova, a prestara da shvaćam da neke nikad neću ostvariti.
Otipkala bih ja vama i nešto ranije, ali su mi predugi nokti smetali...
Fo real, ako za život zarađujete tipkajući po tipkovnici, nemojte si staviti čapljaste/Rihanna nokte kao ja koji su u redu kada se trebate počohati po križima, no tastaturin najbolji frend baš i nisu.
Ovu ćuuu rećencuu ispčisati ez upotrebe backspacea čistp da vidite a mi nije lako :D
I ne, moja tema nisu predugi nokti i pisanje po tipkovnici jer to bi bilo malo glupo (jel), ali svakako jeste inspiracijska, to jest više motivacijska kriza koju sam doživjela i koju sam odlučila pretvoriti upravo u temu svoje obrade, odnosno inspiracije. Moja motivacijska kriza je usko povezana s onom zdravom (ili barem volim misliti da je zdrava) krizom identiteta koja se javlja kod ljudi mojih godina.
Ljudi me pitaju što planiram sa svojim zivotom, kojim putem mislim krenuti, a ja im samo kazem kako postoje ideje. Ideje koje su po mom skromnom mišljenju vrlo izvedive, ali za koje treba puno truda (zovu me Miss Obvious). One svakako uključuju pisanje jer me ono opušta, jer me ono ispunjava. Bila ja filozofirala nešto, kukala, mučila se s inspiracijom ili smišljala glupe fore u nadi da vas zabavim. Ono me povezuje sa mojim čitateljima, koliko god ih malo ili puno ime. Desetak ih se valjda nađe koji me iščekuju. Njima se ispričavam što me neko vrijeme nema pa se opet pojavim, razlog je upravo ovaj o kojem vam pišem. Pronalazim se. I naći ću se ja.
Nedavno mi je tweet J. K. Rowling dao poticaj, a svima koji se pronalaze u pisanju, ali ne znaju kako početi ili ZAŠTO nastaviti, preporučujem da ga pročitaju i zamisle se. Slavna autorica serijala romana o malom čarobnjaku Harryju Potteru, otkrila je kako se nosila s konstantnim odbijenjem njezinih radova od strane izdavača. Svoju je prvu odbijenicu zakeljila na zid kako bi joj sluzila kao motivacija da bude još upornija.
Dodala je i kako je bila tvrdoglava i uporna jer nije imala što za izgubiti. To ju je učinilo hrabrom da barem pokuša.
Vidim se u mali milijun stvari u zivotu, no kao nekako da čekam da me zivot povede svojim spontanim tijekom pa ću se ja kao dalje sama usmjeriti prema tim idejama. U posljednje vrijeme, točnije, otkad sam prešla 25. godinu, presjekla neke toksične krakove svoga zivota, često se preispitujem. Svaka odluka mi pređe preko misli previše puta. I tako mjeseci idu, tješim se, jer mi to odugovlačenje još nije prešlo u godine.
Neki put si mislim da je sve ovo preteško i kako bi bilo
najbolje da si nađem bogatog muža puža
s kojim bi luftala jajnike do kraja života jer se ne bi trebala brinuti o
vlastitoj egzistenciji
Neki put si mislim da je sve ovo preteško i kako bi bilo najbolje da si nađem bogatog muža puža s kojim bi luftala jajnike do kraja života jer se ne bi trebala brinuti o vlastitoj egzistenciji. Onda si odmah nakon te misli opalim verbalni šamar zbog kukanja jer nisam takva. Nisam lijena, nisam bez ideja, samo ponekad ponestane motivacije. Znam, i to je faza. Ovo čisto pišem da si ne pomislite da ste ludi svi vi koji se trenutno tako osjećate. Ima nas još.
Nedavno sam srela prijateljicu od 30 i kusur godina koja me pitala kako zivot. Prepričala sam joj sve svoje 'egzistencijalne muke', a ona mi se samo slatko nasmijala i rekla: 'Draga moja, vidim se da mučiš s prvom krizom identiteta, imat ćeš ih još makar pet do mojih godina'. Bilo mi je lakše, puno lakše. Ima nas još.
Ponekad, zapravo prečesto dolazi do životnih s(h)ituacija u kojima koliko god ti bio entuzijastičan, uporan i tvrdoglav - netko se gore uroti da ti postavi zapreke, čisto iz zajebancije, jer zašto bi sve išlo kao podmazano? I tu zapreku ti postavlja za drugom, da kad nakon prve padneš, još se malo kotrljaš do druge, a kad se odlučiš uprijeti svim snagama i dići, a-a, ne, ne - još ćeš ti koji put pasti. Ne ide linijom manjeg otpora. ivotne puteve takvih ljudi volim shvaćati na ovakav način - njima je svemir predodredio nešto prekrasno i veliko, nešto što ne bi shvaćali i cijenili da su dobili prije nego što su prošli sve zapreke na putu.
I nije samo poanta u mojoj krizi, koliko se nadam da ću ovim tekstom obuhvatiti i svakodnevnu brigu mladih kao ja koje sve češće hvata ona rečenica 'ustati ili odustati', pogotovo nakon što te stoput nagaze. Sve te odbijenice za posao koje ste dobili ili odgovore koji niste ni dobili - imaju smisao. Svemir vam na taj način šapće da radije ne krenete tim putem taj čas. Ili vam pokušava reći da još nije došlo vaše vrijeme. No, nije sve ni na svemiru da dirigira. Ako ste vi uvjereni da je put kojim idete ispravan, samo vam se još, ajmo reć - nije isplatio, BUDITE UPORNI. TVRDOGLAVI KAO MAZGE. I ako dobijete šamar - dižite se. I ako dobijete aperkat - dižite se. Krv vam ide iz arkade? Dižite se. Nokautirat vas nikad neće jer ste se od toliko udaraca već naučili braniti.
Uz tvrdoglavost i upornost, tu je još i njihova polusestra Nada. Ne treba joj puno vjerovati jer je prevrtljiva mala, ali svakako je treba drzati blizu sebe, dobro dođe.
Većina nas čula je priču iz grčke mitologije o tome kako je nastala nada. Pandora, lijepa djevojka koja je bila i dar bogova, imala je kutiju u kojoj je bio njen miraz. Iako nije smjela otvarati kutiju, njena znatiželja bila je veća. Kad ju je otvorila, iz kutije su izašle sve nedaće, a unutra je ostala jedino - nada. Priča kaže da je svijet tada postao turoban, a da je Pandora ponovno otvorila kutiju kako bi iz nje izašla nada. Onda je ljudima ipak bilo lakše. Slično kao u priči, i u našem životu nada je čest pratitelj životnih nevolja i teških perioda.
Ne želim uvrijediti ni one starije od 28 što kukam o čudljivosti odrastanja i faze koja me uhvatila u ovim godinama, ali morate me shvatiti, meni je ovo sve novo, zato sam zbunjena. Vi koji ste ovo prošlo vjerojatno ćete mi se smijati. Ili se s nostalgijom prisjećati vlastite zbunjenosti u tom predjelu života.
Ovaj put me, začudo, ljubav uopće ne brine jer sam naišla na dijamant samo takav. Uf, ali je trebalo puno roniti da bi ga upecala. Uz njega sve ove krize puno lakše preživljavam. Ali o tome u nekom drugom tekstu ;)
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.