Jedan od najboljih pokazatelja kako se suočavamo s prošlošću je odnos prema dvojici najznačajnijih hrvatskih političara 20. stoljeća - Josipu Brozu Titu i Franji Tuđmanu. Vrednovanje njihovih uspjeha i neuspjeha odličan je primjer koji potvrđuje tezu da prošlost uglavnom doživljavamo kao samoposlugu. Odnosno da u nju (prošlost i samoposlugu) ulazimo po potrebi i iz nje uzimamo ono što nam u tom trenutku treba.
S obzirom na to da su obojica rođena u svibnju ovih smo dana, možda više nego inače, mogli čuti različita mišljenja o značaju jednog i drugog u hrvatskoj povijesti. Uspoređujući pristup njihovim biografijama u oči ponajprije upada selektivnost i tendencioznost. Ono što se kod jednog (pre)naglašava kod drugoga se umanjuje ili čak prešućuje.
Glorificiranje Tuđmana u javnom prostoru
Tako u izjavama hrvatskih političara kao i u "mainstream" medijima uglavnom slušamo o Tuđmanu kao "ocu hrvatske države" i eventualno ponešto o njegovu disidentstvu tijekom komunističkog razdoblja. Onaj tko bi morao ocijeniti lik i djelo Franje Tuđmana na temelju televizijskih priloga, novinskih članaka i izjava političara teško bi mogao zaključiti nešto drugo nego da je riječ o čovjeku koji je donosio isključivo dobre odluke i radio isključivo u interesu Hrvatske i Hrvata.
Kritički odnos prema cjelokupnom životnom opusu i ove je, kao i svih prethodnih godina, nažalost izostao. Žao mi je što očito još uvijek nije nastupio trenutak u kojem će se uz Tuđmanovo sudjelovanje u stvaranju i obrani Hrvatske valorizirati i neke druge teme iz njegova života. Siguran sam da bi jedna objektivna analiza otvorila brojna pitanja na koja mnogi ne znaju ili ne žele čuti odgovore.
Kako se Tuđman priključio jugoslavenskoj Partiji
Tako bi npr. bilo zanimljivo čuti zašto se mladi Franjo odlučio učlaniti u jugoslavenski orijentiranu Komunističku partiju a ne u najjaču hrvatsku nacionalnu stranku HSS? Zašto se kao Hrvat priključuje Titovim partizanima, a ne Pavelićevim ustašama? Ili barem hrvatskim domobranima.
Zašto unatoč svemu što se događalo nakon Bleiburga, nakon politički montiranih procesa Hebrangu i Stepincu, te nakon rigidnog obračuna s "neprijateljima" na Golom otoku nije odlučio vratiti partijsku knjižicu već naprotiv nastavlja godinama na posao odlaziti s crvenom zvijezdom petokrakom "na čelu"?
Predsjednik najjugoslavenskijeg kluba
S tim u vezi, bilo bi zanimljivo čuti čime se točno bavio mladi Tuđman u generalštabu u Beogradu i kako je doživio priznanje da s nepunih 40 godina postane general pobjedničke JNA? Ili, da ne budu baš sve samo preozbiljna pitanja, vjerujem da bi brojne Hrvate, posebno ljubitelje nogometa, zanimalo zašto je baš on postao predsjednik najjugoslavenskijeg nogometnog kluba – beogradskog Partizana.
Bilo bi u jednoj takvoj analizi mjesta i za pitanja iz novije povijesti. Mnogi pamte susrete Tuđmana i Miloševića, ali samo po slici. Ton tih razgovora za većinu hrvatskih građana i danas predstavlja nepoznanicu. Jesu li stvarno, kako svjedoče tadašnji Tuđmanovi najbliži suradnici, predsjednici dviju država razgovarali o podjeli treće?
Mislim da bi današnjoj mladoj generaciji posebno zanimljivo bilo čuti kako je izgledala demokracija u Hrvatskoj dok joj je na čelu bio Franjo Tuđman. Kakav je bio odnos hrvatskog predsjednika prema onima koji su kritizirali njegov rad, posebno novinarima? Iz kojeg je razloga dvije godine odbijao ispoštovati volju birača i omogućiti konstituiranje demokratski izabrane vlasti u Zagrebu?
Privatizacijska pljačka i politička ubojstva
Ima li u njegovim političkim i vojnim odlukama krivnje što se Hrvatska 1990-ih našla u međunarodnoj izolaciji i gotovo pred sankcijama UN-a? Nakon epizode s Partizanom mnoge bi vjerojatno zanimalo i objašnjenje načina na koji je demokratski izabrani predsjednik, a ne tamo neki komunistički diktator, bez ikakvih zakonskih ovlasti uspijevao odlučivati o imenu jednog nogometnog kluba.
Danas kada se većina građana Hrvatske i ekonomskih stručnjaka slaže da su pretvorba i privatizacija iz 1990-ih najčešće bili sinonimi za pljačku bilo bi zanimljivo istražiti što je sve najmoćniji čovjek Hrvatske poduzeo da to spriječi, a odgovorne dovede pred lice pravde.
U jednoj takvoj analizi moralo bi svakako biti prostora i za pitanje kako je bilo moguće da se u demokratskoj državi dogode brojna politički i nacionalno motivirana ubojstva, a da ubojice Josipa Reihl-Kira, Ante Parađika, Milana Levara, Milana Krivokuće, obitelji Zec, Ljubice Solar i mnogih drugih nikada ne odgovaraju za svoje zločine.
Nametanje podobne slike prošlosti
Vjerujem da bi mnogi voljeli čuti što je prvi hrvatski predsjednik, u skladu sa svojim ovlastima i autoritetom, učinio da se svi spomenuti i nespomenuti slučajevi razriješe i da se svaki građanin Hrvatske u svojoj domovini osjeća slobodno i sigurno.
Gotovo 20 godina nakon Tuđmanove smrti i 30 godina nakon uvođenja demokracije trebalo je već postati normalno da suočavanje s prošlošću podrazumijeva i ovakva pitanja. Ali, nažalost nije.
Umjesto objektivnog, racionalnog i znanstveno utemeljenog sagledavanja vrlo složenih povijesnih procesa i dalje se pokušava nametnuti poželjna i podobna slika prošlosti. Posljedica je da jedno razdoblje i vodeću ličnost tog razdoblja nekritički slavimo, dok drugo razdoblje i drugog vođu uporno nastojimo omalovažiti i često nekritički osuditi.
Mogu li današnji političari nešto naučiti od Tita?
Kao netko kome je podobnost uvijek bila stran pojam ja ću se ipak usuditi postaviti dva "nepodobna" pitanja. Trebamo li na socijalističko razdoblje gledati kao isključivo negativno iskustvo ili na ponešto možemo biti i ponosni? I, jesu li hrvatski političari toliko uspješni da nemaju što naučiti od Josipa Broza Tita?
Sljedeći tjedan stižu i (moji) odgovori.
