"Sjedio sam u vlaku i putovao prema Slatini. Bio sam preplavaljen različitim osjećajima, a najviše strahom hoće li me se mama sjetiti i prepoznati. Prvi i zadnji put vidjela me je kao dvogodišnjaka. A sad joj dolazim kao odrastao čovjek. Bez obzira na sve, bio sam siguran, što god da se dogodi, kakva god da bude, to je moja majka i volim je takvu kakva je", ispričao je za 24 sata 25-godišnji Slavonac Krešimir.
Krešimira je 1992. godine rodila žena s lakom mentalnom retardacijom koju je silovao muškarac dok je bila 16-godišnjakinja. Ime nikad nije otkrila, a zločin nije prijavila. Saznala je da je trudna kad joj je počeo rasti trbuh.
"Mama je živjela u malom selu s roditeljima i sestrom. Morala je imati skrbnika jer je bila lišena poslovne sposobnosti. Teško se i izražavala te nije puno toga razumjela. To se otkrilo u četvrtome mjesecu trudnoće. Kako je dijete plod silovanja, obitelj je inzistirala na pobačaju.
No majka je liječnike u bolnici preklinjala da ga ne obave. Uspjela je iznijeti trudnoću i roditi me, no iako me nije htjela ostaviti, Centar za socijalnu skrb uzeo me je nakon rođenja i odnio u dom. Nisu dopustili da mi skrbnik bude netko od obitelji, a mama za to nije bila sposobna", govori Krešimir koji je detalje saznao 18 godina kasnije.
Njegovoj majci nije bilo dopušteno da ga posjećuje u osječkom Domu za nezbrinutu djecu u kojoj je bio dvije godine. Dopustili su mu, kaže, da majci ode na drugi rođendan, a tad su ga dali na posvojenje pa je tako dobio i novu obitelj i identitet.
Od biološke obitelji ga više nitko nije posjećivao, a osjećao je da ga nova obitelj ne vodi i da im ne pripada. S napunjenih 18, posvojitelji su mu imali obvezu reći da je posvojen. Kada je saznao istinu, Krešimir je odlučio pronaći majku.
"Dugo sam skupljao hrabrost za to. Bojao sam se i svoje i njihove reakcije. Nisam znao ni je li mi majka živa, gdje je, hoće li me ta obitelj htjeti uopće primiti i saslušati. Našao sam kontakt na internetu, nazvao sam i javila se teta. Isprva sam bio oprezan s pitanjima, no kad sam joj rekao da sam ja sin njezine sestre, rasplakala se. Već idući dan bio sam u vlaku i putovao prema njima", prisjetio se Krešimir trenutka kad je prvi put vidio majku.
Pred njega je na kolodvor došla teta, koja mu je, čim ga je ugledala, rekla da izgleda poput majke. Rekao je kako ga je majka očekivala, donekle spremna, te da su se samo zagrlili i plakali.
"Rekla je da me voli svih tih 20 godina otkako me nema, jednako kao da sam pored nje. Vjerovala je da ću je potražiti kad-tad i tad sam znao da sam ispravno postupio. Ispričala mi je sve o svojem životu prije i poslije mene, ispričao sam i ja njoj svoj."
Krešimir je otišao u Zagreb, pronašao posao i tamo živi. Tvrdi kako je u kontaktu sa svojim posvojiteljima, ali i da se svakodnevno čuje s makjom koja je u domu za starije osobe s posebnim potrebama.
Kaže kako s majkom koristi svaku priliku kako bi nadoknadili izgubljeno vrijeme te da je želio preuzeti skrbništvo nad majkom, no administrativno mu to nije bilo moguće učiniti s obzirom na to da mora prvo dokazati da je on njezin sin, uzeti njezino prezime, odreći se posvojitelja i potom dokazati da je sposoban skrbnik.
"Možda bih to i realizirao da nisam obolio od tumora limfnih čvorova koje sam operirao, potom išao na kemoterapije i sad sam u fazi oporavka", rekao je Krešo koji vjeruje kako njegova priča nije jedina.
"Želim reći da djeca začeta u silovanju trebaju imati jednako pravo na život kao i druga djeca", tvrdi Krešimir, piše 24 sata.
