Napuštanje broda od strane brodara, zloglasni abandonment, situacija u kojoj se trenutno nalaze članovi posade broda "Mirjana K" (kojim upravlja tvrtka Alveus Capital iz Rijeke) - od kojih su petorica hrvatski državljani - jedna je od najtežih u kojoj se pomorci mogu zateći u svojoj karijeri, izuzev teških ozljeda ili havarije broda. U takvim slučajevima članovi posade nerijetko su ostavljeni na brodovima koji su, u pravilu, pod zabranom isplovljavanja zbog dugovanja brodara trećim stranama. Ne primaju plaću za svoj rad, a u nekim slučajevima nedostaje im zaliha hrane, vode, goriva, higijenskih i drugih potrepština što je, uz neizvjesnost oko povratka kućama, kod mnogih ostavilo dugotrajne posljedice po fizičko i mentalno zdravlje.
Kako je naći se u takvoj situaciji, za Novi list ispričao je član posade broda "C3 Rubicon" koji je, početkom ove godine, zajedno s kolegama na brodu prošao kalvariju abandonmenta u Italiji, gdje je brod bio zaustavljen. On i ostatak posade ostavljeni su bez dovoljno zaliha hrane i goriva, zbog čega na brodu veći dio vremena nije bilo ni struje. Slučaj je završio intervencijom Međunarodne federacije transportnih radnika (ITF) i lokalnog sindikata pomoraca, koji su uz suradnju talijanskih lučkih vlasti i osiguravatelja broda na kraju platili troškove povratka pomoraca kućama.
Identitet sugovornika je poznat redakciji ali anoniman, jer potencijalni poslodavci stigmatiziraju pomorce koji pokrenu proceduru za naplatu svojih potraživanja i potraživanja svojih kolega, kao i one koji javno progovore o svom iskustvu.
'Ljudi ne idu na brod iz avanture, svi smo tu da bi zaradili svoje plaće'
"U svojoj dugogodišnjoj pomorskoj karijeri prošao sam puno toga dobrog i lošeg, ali ovo je sigurno bilo jedno od najgorih i najtežih iskustava", kaže za Novi list pomorac koji se trenutno nalazi na brodu u jednoj od europskih luka, kod novog poslodavca. "Kad vas napusti vlasnik broda, to je strašno. Da odmah na početku budem otvoren i možda nepristojan, ali takvi su brodari najgori hohštapleri koje nije briga ni za koga, osim za sebe i svoju zaradu. Od ukupnih troškova broda, plaće posade su minorna stavka, kao i troškovi hrane, vode i ostalog. Znači da kad ti ljudi zakidaju posadu za plaću i osnovne, minimalne ljudske uvjete života na brodu, to je dno dna", govori pomorac te dodaje kako je život na brodu, u uvjetima kada nema novca, hrane, goriva, a posada ne zna kada će kući, nepodnošljiv.
"Na brodu je multinacionalna posada, svi su nervozni, napeti, svatko ima svoju priču, svoje probleme kod kuće, svima treba novac. Znate, ljudi ne idu na brod iz avanture i zbog romantike, svi smo mi ovdje da bismo zaradili svoje plaće. A onda vas brodar ostavi bez plaće i bez minimalnih uvjeta za koliko-toliko normalan život na brodu. Ljudima prorade živci, velik je to stres, teško je opstati i preživjeti u takvim okolnostima. Ne možete više normalno razgovarati ni sa svojim sunarodnjacima, kamoli s ostalima", kaže.
'Svi smo dobili temperaturu, nismo mogli doktoru'
Brodari pritom, ističe, nerijetko nastoje unijeti dodatni razdor među posadu, pokušavajući spriječiti da slučaj prijave ITF-u i drugim nadležnim tijelima, kako bi kupili vrijeme pokušavajući se izvući iz cijele priče. Naime, sindikati i ITF imaju ograničene mogućnosti kada je riječ o pojedinačnim zahtjevima za naplatu potraživanja. Sasvim je drugačije kada zahtjev podnese cijela posada. "Ja sam uspio nagovoriti cijelu posadu da se obratimo ITF-u i Sindikatu pomoraca, normalno, osim kapetana, koji je kompanijin čovjek i na koncu smo, uz veliku pomoć ITF-a i njihovog riječkog inspektora Luke Simića, uspjeli, ali smo prethodno bili bez plaće četiri mjeseca, u Cagliariju", priča pomorac.
Brod je još uvijek u talijanskoj luci, a na njemu su, u tih nekoliko mjeseci, koliko su tamo proveli, članovi posade prolazili pravu kalvariju koja je, osim neljudskih uvjeta za život, uključivala i potpuni izostanak bilo kakve medicinske skrbi.
"Jesmo li imali hrane? Nešto jesmo. Najgore je što smo bili ostali bez goriva, pa smo palili makinu po dva sata ujutro, da kuhar može ispeći kruh, i po dva sata navečer, ostatak vremena na brodu nije bilo struje. Možete zamisliti kako je živjeti u takvim uvjetima", prepričava. Osim toga, u jednom trenutku svi smo u razmaku od nekoliko dana dobili temperaturu. Nitko nas nije došao ni pogledati, nismo mogli doktoru, nego ono lijekova što smo ponijeli od kuće, to smo koristili. Kako nismo imali struje, a kasnije ni hrane, na kraju su nam donosili hranu na brod, kao da smo u zatvoru ili u ubožnici", priča pomorac o iskustvu koje, kako kaže, nikome ne bi poželio.
Pandemijske godine udvostručile broj napuštanja brodova od strane brodara
Slučajevi napuštanja broda u svjetskim razmjerima su relativno rijetki, ali broj je znatno porastao tijekom pandemijskih 2020. i 2021., kada je i svjetsko brodarstvo zapalo u ozbiljnu krizu, kaže Luka Simić, ITF-ov inspektor iz Rijeke. "U 2019. godini imali smo 45 zabilježenih slučajeva napuštanja broda i posade od strane brodara, da bi, s izbijanjem COVID-krize, godinu dana kasnije ta brojka narasla na 75 brodova. Lani je broj bio još veći, s ukupno 85 slučajeva u svijetu. Broj pomoraca koje su ti slučajevi zahvatili također je značajno rastao. U 2019. godini bila je riječ o 459 članova posade, u 2020. njih 1.236 te 1.293 pomorca lani", kaže Simić.
ITF vodi i statistiku broja uspješno riješenih slučajeva, pri čemu se većina njih na kraju riješi na način da posade uspiju naplatiti barem dio svojih potraživanja, no kako u svijetu pomorstva postoje brojni načini za prikrivanje stvarnog vlasništva nad brodom, tako se povremeno pojavljuju i slučajevi lažnih osiguravatelja broda, koji postoje samo na papiru. "Susrećemo se s problemom lažnih P&I klubova. Riječ je o fiktivnim firmama koje izdaju lažne certifikate osiguranja, a kad ih se pokuša kontaktirati, one zapravo ne postoje. Postoji organizacija, odnosno udruženje, recimo to tako, uglednih P&I klubova, čije su članice redom vrlo profesionalne. Ima i dobrih osiguravatelja koji nisu u tom udruženju, ali ima lažnih koji uopće ne surađuju. Imao sam slučaj napuštanja broda, u kojemu sam kontaktirao navodne osiguravatelje iz Rusije, da bi mi oni, nakon punih deset dana, odgovorili kako ih je brodar o svemu obavijestio, a nakon toga se više nikad nisu javili", kaže Simić.
Zastave pogodnosti i porezne makinacije
Statistički gledano, brodovi koje su brodari prepustili na milost i nemilost lokalnih i lučkih vlasti po cijelom svijetu, gotovo u svim slučajevima plovili su pod nekom od takozvanih zastava pogodnosti, protiv kojih se ITF i druge organizacije pomoraca bore već desetljećima. Zastave pogodnosti su, po definiciji, zastave država u kojima je brod registriran, ali brodovlasnik nije registriran u istoj toj državi već negdje drugdje.
"Takve države brodarima omogućuju raznorazne porezne makinacije i olakšice. Brodari to koriste, jer se na taj način često i oslobađaju odgovornosti u slučaju bilo kakvih problema s brodom i posadom, od zagađenja okoliša, do napuštanja broda. U top pe zemalja u ovakvim je slučajevima riječ o zastavama Paname, Liberije, Malte, Toga, Tanzanije, a kao šestu najčešću dodao bih još i Sijera Leone. U slučajevima abandonmenta velik su problem upravo zastave pogodnosti, jer je često teško utvrditi tko je stvarni vlasnik broda", kaže Simić. Dodaje kako u slučajevima abandonmenta broda, naplatu potraživanja pomoraca i njihov povratak kućama značajno olakšava kooperativnost vlasnika, odnosno menadžera broda, kao i P&I kluba, odnosno osiguravatelja. "Već je klasika da brodar na prvu kaže "ne, mi nismo napustili brod i posadu". Tada im objašnjavamo da nije brodar taj koji odlučuje je li brod napušten ili nije, već se to utvrđuje odredbama MLC-a", kaže Simić.
Konvencija o radu pomoraca jasno definira uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi brod bio proglašen napuštenim od strane brodara. Jedan je da brodar ne plati repatrijaciju pomoraca, drugi je da ostavi pomorce bez potrebne podrške u vidu hrane, vode, drugih potrepština, medicinske skrbi, a treći i najčešći je da ne isplati pomorcima dvije uzastopne plaće.
'Sve je lakše kada su kapetan i posada na istoj strani'
"U konkretnom slučaju "Mirjane K" zadovoljeni su gotovo svi ovi uvjeti. P&I platit će na kraju repatrijaciju, kao i do četiri zaostale plaće, ali sve to dugo traje. U slučaju broda "C3 Rubicon", koji sam vodio u travnju ove godine brodar se povukao nakon tjedan dana i nakon toga je sve išlo brzo i glatko. Imali smo i veliku podršku talijanske obalne straže i njihovih vlasti. Još jedan važan faktor je i podrška države zastave broda, a u tom slučaju bila je riječ o Luksemburgu, čije su vlasti također, u jednom trenutku, intervenirala prema osiguravateljima, nakon čega su pomorci bili repatrirani te su im kasnije isplaćene i zaostale plaće. U slučaju "Mirjane K" situacija je potpuno drugačija, jer ni brodar, ni grčke vlasti ni Panama kao država zastave broda za sad ne surađuju na rješavanju slučaja onako kako bi mogli", kaže Simić.
Na pitanje, o kakvom se profilu brodara uglavnom radi u slučajevima abandonmenta, Simić pojašnjava kako su to uglavnom ljudi koji zamisle da se u brodarstvu vrti velik novac koji se može zaraditi nabrzinu pa kupe brod, a kasnije shvate da je riječ o kompleksnom poslu i kada krenu problemi, ne znaju kako ih riješiti pa odugovlače i tako problem postaje još veći. Najveće posljedice trpe pomorci zaposleni na brodovima, čak i godinama kasnije jer napuštanje broda od strane brodara često puta ostavlja trajne posljedice na fizičko i psihičko zdravlje pomoraca koji su kroz takve kalvarije prošli.
Informiranje o problematičnim brodarima na vrijeme
To se, pak, vrlo konkretno odražava na njihovu daljnju karijeru koju je u nekim slučajevima nemoguće nastaviti, poput slučaja prvog časnika s broda "Katina", koji je u neljudskim uvjetima na brodu usidrenom u Jemenu doživio moždani udar, nakon kojeg više nije bio sposoban za plovidbu. "Imali smo i na "Mirjani K" slučaj da je čovjek, uslijed silnog stresa, doživio moždani udar, nakon čega je bio repatriran", kaže Simić te dodaje:
"U ovom poslu i u ovakvim slučajevima, moramo biti i psiholozi, pokušati koliko-toliko smiriti posadu, jer situacija na brodu zna biti vrlo napeta, ljudi su, sasvim razumljivo, na rubu živaca, zatvoreni na plovilu s ostatkom posade, u neizvjesnosti hoće li dobiti svoje plaće, kada će otići kući, vidjeti svoje obitelji i tako dalje. To su strahovito stresne okolnosti, u kojima stvari na brodu mogu vrlo lako eskalirati, od verbalnih i čak fizičkih sukoba, do depresivnih stanja. Često dolazi do napetih odnosa između posade i zapovjednika, jer je zapovjednik na brodu predstavnik kompanije, a kao takav često i "drži stranu" kompanije. I nama uglavnom treba po nekoliko dana da "slomimo" kapetana, jer kada su on i posada na istoj strani, onda je sve lakše", kaže Simić.
Na pitanje, kako se zaštititi od ukrcaja na brodove kompanija sumnjive reputacije, Simić kaže: "Svi znaju i poznaju renomirane tvrke u svijetu pomorstva, za koje se zna da su stabilne i izvršavaju svoje obaveze prema posadama bez ikakvih značajnijih problema. Kad je riječ o malim tvrtkama, relativno nepoznatim, preporučujem svim pomorcima da se prije ukrcaja čim više informiraju o kompaniji i osobama koje ju vode. Pozivam sve da slobodno nazovu u Sindikat pomoraca, gdje će moći dobiti informacije je li riječ o problematičnom brodaru, kao i u ITF-u. Rado ćemo im odgovoriti na sva pitanja vezana uz kompaniju, ako imamo informacije, kao i pregledati ugovore o radu koji su im ponuđeni."
