Cijeli Zadar je u šoku nakon samoubojstva dvojice mladića čija je beživotna tijela u sivom Mercedesu parkiranom u park-šumi Musapstan pronašao slučajni prolaznik.
Jedan je imao 23, a drugi 22 godine.
Zašto su to učinili? Zadrom kruže svakojake priče, prekopava se po društvenim profilima mladih samoubojica, traže se moguće i nemoguće poveznice.
Ostavili poruke
Za sobom su ostavili i dvije poruke. Jedan je na jednoj zapisao "Ne da mi se više raditi", a drugi "Čuvat ću vas odozgo".
Neslužbeno, 22-godišnjak i 23-godišnjak su tijekom svojeg života tražili psihološku pomoć. Nije poznato koje su točno probleme imali i jesu li ikada bili na liječenju.
"Molim vas prestanite osuđivati one koji pate od depresije"
Djevojka A. M. koja pati od depresije objavila je svoj status na Facebooku potaknuta tragedijom u Zadru.
Njezin status prenosimo u cijelosti:
"I sad se svi čude ko pura dreku kaj su se ubili. A nema šanse da priznaš javnosti da imaš psihički problem, odmah glupi savjeti da se samo malo nasmiješ, da misliš pozitivno, da vježbaš.
Evo mog priznanja. Ja se liječim već mjesec dana u bolnici od depresije i paničnih napada. Još uvijek mi nije bolje. Potrebna mi je svakodnevna medicinska njega iako nisam opasna za sebe i okolinu.
Moj problem je dubok i teško liječiv. Ne pomaže smijeh. Ne pomaže zdrava hrana. Ne pomaže tjelovježba. Razina serotonina i dopamina mi je iznimno niska i moj mozak trenutno ne funkcionira adekvatno. Teško se koncentriram, zaboravljam sitnice, imam problema sa spavanjem i budenjem, osjećam konstantni umor i tjeskobu. Tuga je svaki dan prisutna, što, kao i bivanje u bolnici otežava normalno funkcioniranje i komunikaciju sa najbližima i drugim osobama.
Eto. Mnogi nisu imali pojma da mi je išta. Zašto? E pa zato šta mi je pun kufer bio slušati kako je "to sve samo u mojoj glavi" (što je točno ali nikako ne umanjuje ozbiljnost problema), da samo se moram kretati i odlučiti da će mi biti bolje.
Ne mogu. Ne mogu ja jedan dan odlučiti e sad sam dobro.
Kemija u mom mozgu je i dalje poremećena. Ono što mogu odlučiti i
konačno i jesam je početi ozbiljno liječenje moje
bolesti.
Jer ovo je bolest. Kao i svaka druga. I ako se ne liječi vodi u
smrt.
Zato vas molim, sve koji ovo pročitate:
1) prestanite osuđivati ljude koji imaju depresiju. Ti ljudi nisu
luđaci, ti ljudi su bolesni i nesretni i trebaju vašu
podršku
2) prestanite davati glupe savjete koje ste pročitali na
internetu. "samo se nasmij i bit će sve ok" možda djeluje kod
depresivnog osjećaja, ali svakako ne djeluje kod depresije
3) naučite razlikovati depresivni osjećaj od depresije. Prvo je
osjećaj koji svi zdravi ljudi ponekad dožive. Drugo je bolest
koja traje dugo vremena i izrazito utječe na kvalitetu
života.
4) budite podrška. Slušajte. Ako primijetite znakove da vam je
prijatelj ili član obitelji u depresiji (odnosno ima neke
neobjašnjive tuge, ispade ljutnje, osjeća se loše) - RAZGOVARAJTE
S NJIM! Odvedite ga psihologu ili psihijatru na pregled.
Oboljelima je UŽASNO teško da sami odu psihijatru i
psihologu.
5) NIKAD nemojte omalovažavati oboljelog zbog njegove bolesti.
Pogotovo ako se trudi i liječi. Ako se ne trudi i ne liječi,
pogledajte pod korak broj 4) i učinite taj korak
6) NIJE. SRAMOTA. IĆI. TRAŽITI POMOĆ
7) NIJE. SRAMOTA. IĆI. PSIHIJATRU
8 ) NIJE. SRAMOTA. IĆI. U. PSIHIJATIJSKU. BOLNICU.
9) I mnogo je tu još točaka. Bitno je da potražite pomoć čak
i ako "sve znate pa vam neće ionako niš novo reć" i ako "sto
posto vam nije ništa, samo ste lijeni". Nek to procjeni
stručnjak. U domovima zdravlja i bolnicama postoje psiholozi i
psihijatri kojima se možete javiti. Ako je potrebno javite mi se
u inbox, ja ću vam pomoći da odete.
A ako nemate problema, budite najbolji što možete prema onima
koji imaju. Nemojte ih ismijavati. Nemojte ih tračati. Nemojte ih
smatrati ludima i glupima. Pomozite. Saslušajte. Sjednite s njima
i šutite. Budite podrška. Plačite s njima. Grlite ih i pokažite
im da ih volite.
Jer inače, ubrzo ovakav članak možete čitati o nekome koga poznajete."