Na temelju procjena hrvatskih diplomatskih misija i konzularnih ureda, hrvatskih katoličkih misija, kao i popisa stanovništva u državama u kojima borave hrvatski iseljenici i njihovi potomci, do prije par godina procjenjivalo se da oko 3.200.000 hrvatskih iseljenika i njihove djece živi izvan Hrvatske. Aktualni popis stanovništva, koji je upravo započeo, mogao bi po prvi put u povijesti ukazati na našu tragičnu nacionalnu dihotomiju, približi li se međusobno, ili čak izravna, broj Hrvata koji prebivaju u zemlji i u inozemstvu.
Po nekim demografima, Hrvatska trenutno realno nikako nema više od 3 milijuna i 800 tisuća stanovnika. Pribroji li se dosad evidentiranoj iseljenoj Hrvatskoj i ona koja je u svijet otišla tijekom zadnjeg desetljeća – a samo od ulaska u EU izgubili smo više od 370 tisuća stanovnika – taj tragični raskol mogao bi biti i matematički zaokružen, a Hrvati postati napola podijeljena nacija i u doslovnome, brojčanome, smislu, piše Slobodna Dalmacija.
Najbrojnija hrvatska dijaspora je trenutno u SAD-u; tamošnje procjene govore o oko 1.200,000 ljudi koji se još uvijek osjećaju Hrvatima. U Njemačkoj ih je oko pola milijuna, te po cca četvrt milijuna u Australiji, Kanadi i Argentini. Oko 200 tisuća Hrvata živi i u Čileu, oko stotinu tisuća na Novom Zelandu, u Austriji oko 90 tisuća, Švicarskoj 80 tisuća, Brazilu 70 tisuća, Italiji 60 tisuća, te oko 40 tisuća u Francuskoj, isto toliko u Švedskoj, a oko 25 tisuća u Irskoj… Ovo su samo zemlje s najviše Hrvata, na desetke tisuća ili manje živi ih razasuto diljem svijeta.
U doba Jugoslavije, u razdoblju od 46 godina, u zapadnu Europu odselilo se oko 350.000 Hrvata. U proteklih osam godina, iz napokon slobodne, suverene i europske Hrvatske, odselilo ih se više nego iz "tamnice naroda", oko 370.000. Na ovaj je migrantski paradoks upozorio doc. dr. sc. Tado Jurić s Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta. On je u Njemačkoj nedavno proveo i važno istraživanje "Percepcija iseljenika o Hrvatskoj", kroz koje je utvrdio goleme razlike između nekadašnjih iseljeničkih valova, s čvrstom tendencijom povratka, i modernoga egzodusa prilikom kojega se zauvijek ostavljaju zavičaji i rodni pragovi.
"Prije su iseljeni Hrvati koristili svaku priliku da posjete domovinu. Danas mnoge, nažalost, više ne zanima vlastiti zavičaj: prije je samo tri posto njih govorilo da će ostati zauvijek u Njemačkoj, a sada je takvih više od 45 posto. Nekad se htjelo vratiti 80 posto ekonomskih iseljenika, dok je sada riječ o samo 15 posto Hrvata koji žive u Njemačkoj", upozorio je u svom radu Jurić. Paradoks je tim veći da nekadašnji iseljenici u pravilu u domovini nisu imali vlastitu nekretninu, a sadašnji je u pravilu imaju. Nekad im je bio primarni cilj štedjeti da bi nešto ostvarili u rodnom kraju: sagradili kuću ili kupili auto ili traktor. Današnji iseljenici ostavljaju sva svoja domovinska polja i imanja, a često žive u njemačkim skromnim sobicama.
