Dok premijer Andrej Plenković povećanjima plaća u javnom sektoru, povećanjima braniteljskih i općih mirovina, socijalnih naknada i dječjeg doplatka pokušava kupiti što više glasova za superizbornu godinu, trgovci u tišini nekažnjeno nastavljaju ludo podizati cijene hrane i osnovnih životnih potrepština. Ono što smo nekad u dućanu mogli kupiti za 200 kuna, sad jedva kupimo za 50 eura pa ni sretnici iz javnog sektora neće dugo uživati u ponešto većim mjesečnim primanjima.
Prema posljednjim podacima Eurostata (za travanj), osnovni troškovi života rastu četiri puta brže nego što rastu plaće diljem Europe, a podaci za ožujak otkrili su pak da je Hrvatska po poskupljenjima hrane i pića među pet najgorih država EU-a. Takva statistika, prema kojoj smo gotovo uvijek među najgorima, ako ne i najgori u Europi, kod nas malo koga od utjecajnih igrača i zanima.
Divljanje cijena premijeru je bila zanimljiva tema do ožujka, kad je donio novi paket mjera, ali kako će taj paket važiti do kraja rujna, to jest do kraja turističke sezone ni on ni naša opozicija u divljanju cijena više ne vide zanimljivu temu. Štoviše, mnogi opozicionari ponosno su izjavljivali posljednjih mjeseci kako njihove obitelji ni ne osjete rast cijena.
Svi se ponašaju kao da se oko inflacije ništa ne može poduzeti
Svi politički utjecajni likovi ponašaju se kao da se oko inflacije ama baš ništa ne može poduzeti. Istina jest da je rast cijena strašan diljem svijeta i Europske unije, ali u zemlji poput naše, u kojoj je kupovna moć i prije inflacije bila očajna, posljedice bi mogle biti katastrofalne po tisuće kućanstava, pogotovo za umirovljenička i samačka domaćinstva.
Već dugo, tamo negdje od 2010., nismo pred dućanima viđali prosjake koji mole da im se kupi kruh ili mlijeko, a oni su danas ponovno dio svakodnevice. I dok preživljavanje mjeseca postaje nacionalni sport, trgovci zadovoljno trljaju ruke. Sve Plenkovićeve prijetnje otišle su u vjetar, a nedavno objavljeni financijski izvještaji pokazali su da su profiti trgovačkih lanaca prošle godine otišli u nebo.
Premda je kupovna moć građana pala, sumanuto dizanje cijena osiguralo je fini rast prihoda i dobiti svim trgovačkim lancima. Prema podacima Fine, jednom trgovačkom lancu dobit je porasla za nevjerojatnih 252 posto (s 5,35 milijuna eura na 17,44 milijuna eura), a drugom za 101 posto (sa 7,89 milijuna eura na 15,89 milijuna eura).
No, i njima i svim drugim trgovcima Plenkovićeva vlada i dalje sufinancira cijenu struje?! Da, početkom godine prijetio se bio da će im to ukinuti, nazivao ih profiterima da bi na koncu sve ostalo isto, a on je još i uvjeravao javnost kako nikad nije ni prijetio kaznama.
Bez hrane i vode živjeti ne možemo
Ekonomski analitičari i političari cinično nam objašnjavaju kako je rast cijena normalan dio tržišnog natjecanja te da ih građani mogu srušiti tako što će prestati kupovati. Može li se takav princip doista primjenjivati na cijene hrane? Bez hrane i vode (skuplja je za 15 posto u većini gradova) živjeti ne možemo. A cijene još čitavog niza namirnica bez kojih se ne može rasle su za više od 64 posto (jaja), kruh nam je u dvije godine poskupio za 49 posto, mlijeko za 30 posto, cijene voća i povrća doslovno svakodnevno rastu pa ono postaje pravi luksuz na stolovima tisuća hrvatskih obitelji.
Kako cijene hrane rastu diljem Europe, a većina istih trgovačkih lanaca vlada europskim tržištima, logično je zapitati se jesu li se europski trgovci udružili u kartel, međutim, time se još uvijek nitko sustavno ne bavi, pa čak ni velike europske potrošačke udruge.
Zapeli smo u začaranom krugu
Kad problem svedemo na razinu Hrvatske, koja je među pet država EU-a u kojima su cijene hrane najviše rasle i u kojoj se 12 trgovaca lako može dogovoriti oko marži, gotovo je nevjerojatno da još nikome nije palo na pamet sve prijaviti Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja. A sumnju u dogovornu trgovinu budi i činjenica da su cijene mnogih prehrambenih proizvoda niže u susjednim državama, u našim malim mjesnim dućanima ili na tržnicama nego u velikim trgovačkim lancima, koji velikim opsegom nabave postižu puno bolje nabavne cijene.
A čak se i bez tako za Hrvatsku revolucionarne mjere, kakva bi bila angažiranje AZTN-a, nešto može učiniti. Portugalska vlada odlučila je u travnju na pola godine obustaviti naplatu PDV-a na osnovne prehrambene proizvode i to je rezultiralo trenutačnim padom cijena. Zašto to ne bi učinila i hrvatska vlada? I zašto tako profitabilnim trgovačkim lancima ne ukine subvencionirana struja?
Zapeli smo u začaranom krugu: cijene divljaju, plaće ili stagniraju ili rastu dvostruko manje od inflacije, a naša vlada, koja bi nas trebala zaštititi od pohlepnih trgovaca (ili kartela) hvali se boljim punjenjem državne blagajne od poreza koje ubere zbog - divljanja cijena.
