Jadno i tužno. Ali, nažalost, očekivano. Tako je u svom posljednjem saborskom obraćanju zvučao Zlatko Hasanbegović. U situaciji u kojoj nas u skoroj budućnosti očekuje niz zdravstvenih, ekonomskih i socijalnih izazova ovaj političar je najveći problem ponovo pronašao u prošlosti. Nakon što je građanima Hrvatske standard popravio borbom protiv Tita, Jugoslavena i komunista sada će im život dodatno olakšati obračunom s Dianom Budisavljević.
Samo da podsjetim, radi se o ženi koja je tijekom Drugog svjetskog rata pokazala iznimnu hrabrost spašavanjem nekoliko tisuća srpskih djevojčica i dječaka čije su roditelje ustaše poubijali ili poslali u logore. O Diani je prošle godine u Hrvatskoj snimljen i igrani film koji je Ministarstvo obrazovanja preporučilo za korištenje u osnovnim i srednjim školama s ciljem pomaganja u senzibiliziranju učenika na različite oblike netolerancije i diskriminacije, te poticanja naših mladih sugrađana na promišljanje i pozitivno djelovanje u svijetu u kojem žive. I spomenuti film i spomenuti čin Ministarstva Hasanbegović je osudio i napao. Unatoč brojnim domaćim i međunarodnim nagradama filmskih stručnjaka, po njegovu mišljenju radi se tek o "osrednjem, dosadnom, klišeiziranom, protudokumentarnom filmskom pamfletu". Dodatno mu, kao povjesničaru, smeta što film "nije u skladu s utvrđenim povijesnim činjenicama", te upozorava da bi te "poluistine, laži i besmislice... satima mogao povjesničarski secirati".
Nije ovo prvi put da Hasanbegović "prijeti" svojim povjesničarskim zanatom u razotkrivanju laži iz hrvatske povijesti. I nije prvi put da se radi o običnom pucnju u prazno, tj. bujici riječi iza kojih ne stoji ništa konkretno. Tako je već u više navrata tvrdio da je partizanski odred, osnovan u ljeto 1941. u okolici Siska, "izmišljeni događaj" za koji "ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi". I ne samo to, kako bi valjda i one najskeptičnije uvjerio u ispravnost svojih stavova Hasanbegović je hrabro poručivao: "kada mi netko dokaže da je na taj datum u sisačkim šumama utemeljen prvi partizanski odred, javno ću se odreći diplome, magisterija i doktorata". Iako sam u svojoj posljednjoj knjizi i jednoj od kolumni naveo tražene dokaze, javno priznanje da je bio u krivu je izostalo. Kao i odricanje od diploma.
Hasanbegovićeva istina
Slično je i u slučaju njegova tumačenja istine kada je u pitanju akcija Diane Budisavljević. Ne, Hasanbegović ne bi mogao satima secirati tu temu jer se njome nikada nije bavio. Ono na što se on poziva su revizionistički uradci njegovih kolega povjesničara i kvazipovjesničara koji negiraju zločinački karakter logora Jasenovac i samim time, a bez ikakvog znanstvenog pokrića, bezobzirno umanjuju broj stradalih u tom logoru. I koji, poput dr. Nikice Barića s Hrvatskog instituta za povijest, tvrde da je "priča o Diani Budisavljević izmišljena" jer je cijelu akciju ustvari odobrio i proveo ustaški režim "po nalogu Poglavnika".
Ostaje još samo da se Pavelića zbog njegova humanitarnog rada predloži za "Pravednika među narodima", ili čak posthumno za Nobelovu nagradu za mir. Umjesto polemiziranja s ovakvim stavovima uputio bih sve koji misle da film "Dnevnik Diane Budisavljević" ne odgovara povijesnim činjenicama na nekoliko tekstova glavnog istraživača za potrebe filma, povjesničara Silvestra Milete, koji je secirao sve revizionističke teze i argumentima "ušutkao" autore istih. Kao i na nedavno obranjen doktorat, a zatim i objavljenu obimnu knjigu Nataše Mataušić o "Akciji Diane Budisavljević".
Naravno, nema tih činjenica koje će Hasanbegović uvažiti kako bi promijenio svoje mišljenje o NDH i ustaškim "herojima, mučenicima i šehidima". I naravno da će pri suočavanju s prošlošću zadržati selektivan i tendenciozan pristup, a sve kako bi isticanjem ili ignoriranjem određenih događaja skupljao političke poene. Takav politikantski odnos prema prošlosti manifestirao je i nedavno kada su mnogi upravo od njega kao političara, povjesničara i uglednog član islamske zajednice očekivali jasan stav o dodjeli odlikovanja generalu HVO-a Miji Jeliću osumnjičenom za ratne zločine nad civilima bošnjačke nacionalnosti. Pazeći da ne ugrozi podršku svog biračkog tijela gromoglasni borac protiv komunističkih zločina procijenio je da mu je u slučaju ovih zločina korisnije šutjeti.
Dodikov revizionizam oko logora Jasenovac
Gotovo u isto vrijeme dok je Hasanbegović na jednoj strani Markova trga upozoravao na katastrofu koja hrvatskom društvu prijeti od "protuhrvatskog promidžbenog potencijala" filma "Dnevnik Diane Budisavljević", na drugoj strani istog trga boravio je "uglednik" iz susjedne nam države kojemu je povijesni revizionizam također sastavni dio političkog aktivizma. Da, i njemu, Miloradu Dodiku, smeta način na koji se govori o logoru Jasenovac. Ali za razliku od hrvatskih negacionista koji bestidno umanjuju broj žrtava, on ih i dalje, bez znanstveno utemeljenih dokaza, preuveličava.
Ne kako bi iskazao pijetet nego kako bi u mračnim događajima iz prošlosti tražio opravdanja za mračne događaje u sadašnjosti. Pa će tako i izjaviti da "ratove iz 1990-ih godina ne može nitko da shvati, a da se ne okrene i shvati što je bilo u Jasenovcu i šta je bilo sa Srbima u Drugom svjetskom ratu". Poput Hasanbegovića, i Dodik prošlosti pristupa selektivno. Tako npr. ne propušta priliku da ukaže na zločine prema Srbima, bilo one počinjene u vrijeme NDH ili nakon operacije "Oluja", ali zašuti kada treba osuditi žrtve koje su počinili Srbi, bilo da se radi o četničkim zločinima prema muslimanima i Hrvatima tijekom Drugog svjetskog rata ili zločinima srpskih vojnika tijekom ratova 1990-ih. Vrlo je glasan kada govori o progonima Srba s njihovih vjekovnih ognjišta u Hrvatskoj, ali ostaje nijem kada su u pitanju progoni Bošnjaka i Hrvata s njihovih vjekovnih ognjišta na području Republike Srpske. U svojim javnim nastupima često spominje logore Jasenovac i Jadovno u koje su odvođeni Srbi, ali uporno izbjegava spomenuti logore Manjaču, Omarsku, Trnopolje i Keraterm u koje su Srbi u posljednjem ratu odvodili Bošnjake i Hrvate.
Hasanbegović i Dodik svakako nisu osamljeni primjeri političara koji zloupotrebljavaju prošlost u političke svrhe. Popis na kojem bi se našli njima slični političari s ovih prostora bio bi poprilično dug. A zašto i ne bi bio kada očito ima dovoljno birača koji misle da se bolja budućnost može postići prepravljanjem loše prošlosti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
