S obzirom na to da gradonačelnik Zagreba Milan Bandić opet proziva stanovnike i stanovnice Zagreba za posljedice elementarnih nepogoda, ovaj put poručujući da sutereni služe skupljanju oborinskih voda, nije zgorega podsjetiti zašto ljudi uopće žive u suterenima.
''Grad Zagreb svojim stanovnicima osigurava samo dva posto javnog stambenog prostora, dok grad poput Beča, s kojim gradonačelnik često uspoređuje Zagreb, ima 60 posto stambenih jedinica u javnom ili neprofitnom sektoru. Nedostatak javnih stanova i javnih stambenih politika dovodi do toga da su stanovnici gotovo u potpunosti prepušteni tržištu'', upozorili su iz Prava na grad, udruge koje se godinama bavi stambenim politikama i stambenim pravima.
Građani se guše u stambenom stresu i bez potresa i poplava
Naime, Bandić je komentirajući ranije danas štete nastale od jakih kiša i poplave u Zagrebu ustvrdio da grad ni u jednom objektu nije krivac za poplavu podruma, suterena ... ''Ljudi su u potrazi za egzistencijom i pretvaranjem suterena i podruma u stambeni prostor napravili sebi medvjeđu uslugu. I kada dođe do velikih poplava i kiša, ti sutereni i podrumi koji su ljudi sami gradili poplave'', rekao je Bandić dodavši da će ''svejedno vidjeti što se može napraviti".
Zagreb u samom vrhu europskih metropola po porastu cijene
dugoročnog najma
Bandićeva izjava je izazvala ogorčenje u javnosti, a iz Prava na grad, udruge koja se već 14 godina bori protiv prekomjerne ekonomske eksploatacije prostora i isključivanja građanki i građana iz odluka o prostornom razvoju, podsjećaju da je Zagreb u samom vrhu europskih metropola po porastu cijene dugoročnog najma koji raste i više od 10 posto godišnje.
Također, upozoravaju da se ''zbog stavljanja postojećih stanova u kratkoročni najam i potpunog izostanka kontrole Airbnba i sličnih servisa, u posljednjih nekoliko godina smanjuje broj stanova dostupnih za dugoročan najam te povećava njihovu cijenu''.
Cijene najma često prelaze 40 posto sveukupnih primanja
kućanstva, a to znači da govorimo o ''stambenom stresu''.
Podsjetimo, riječ je o pojmu koji označava stres koji ljudi,
odnosno kućanstva proživljavaju ako njihovi stambeni troškovi
iznose više od 30 posto njihovih mjesečnih primanja, a riječ je o
renti ili rati za stambeni kredit, osnovnim računima - vodi,
struji, grijanju.
Ako ti troškovi prelaze 30 posto sredstava, dolazi do tzv. stambenog stresa gdje građani većinu svoje energije ulažu u to da plate troškove stanovanja i nemaju ni vremena, niti novca ulagati u svoj razvoj kroz primjerice kulturu, slobodno vrijeme, ali ni obitelj. Kvaliteta njihova života drastično opada, a u zadnjih desetak godina čak je dokumentirana i pojava mentalnih oboljenja izazvanih takvim stresom.
''Građani i građanke žive u stanovima koje si mogu priuštiti - a zbog nebrige o javnoj infrastrukturi, i ti su im stanovi ugroženi. Dosta je nebrige o stanovnicima ovog grada: stanovanje ne smije biti luksuz, ono je pravo i potreba svih. Uloga gradske uprave je da se brine o ovom gradu i uvjetima stanovanja u njemu kao i njegovoj infrastrukturi i još jednom podsjećamo da je nedopustivo da gradonačelnik smatra da je njegova jedina uloga da sve prepusti tržištu, a nama naplati posljedice elementarnih nepogoda'', poručili su iz Prava na grad.
Pravo na stan je potreba, a ne luksuz
'Stambena politika se tiče svih aspekata ekonomije i ako nije
pametno vođena kroz diverzifikaciju modela stanovanja od kojih
veliki dio mora biti neprofitan, ona nije razvojna nego
regresivna'
U Hrvatskoj, kao što smo često upozoravali, stanovanje je potpuno prepušteno tržištu s obzirom na to da država i lokalne samouprave grade zanemarivu količinu stanova, a i kada ih grade, najčešće ih prodaju po tek nešto nižoj cijeni od tržišne, ne regulirajući pritom ključne aspekte stambene politike poput sigurnosti i prava najmoprimaca ili reguliranja kratkoročnog iznajmljivanja.
''Posljednjih 30 godina deregulacije, privatizacije i prepuštanja stambenog pitanja tržištu doveli su u cijelom svijetu do spoznaje da tržište naprosto ne može zadovoljiti stambene potrebe. Stanovi su pretvoreni u nekretnine čija cijena raste potpuno disproporcionalno cijeni rada, a bez državne intervencije takav trend proizvodi zaduživanje, duže ostajanje u roditeljskom domu i sveopću nesigurnost stanovanja i neadekvatnost stambenih uvjeta'', kazala je za RTL.hr arhitektica Iva Marčetić iz Prava na grad s kojom smo ranije razgovarali upravo o tome što bi Hrvatska mogla naučiti iz bečkog primjera.
''Crveni Beč'' je jedna od najskupljih metropola u Europi, ali ima iznimno povoljne cijene najma stanova. U glavnom gradu Austrije oko 60 posto građana i građanki živi u nekom od više od 400.000 stanova koji su ili gradski, ili su izgrađeni putem neprofitnih sustava, a renta im ne prelazi 25 do 30 posto primanja kućanstva, uključujući i energente.
Beč - prijestolnica jeftinog stanovanja
Pored toga, kako smo pisali, Beč, odnosno Austrija, imaju i provode zakone koji štite stanare na tržištu pa nije moguće poigravati se obiteljima i životima podstanara na način kako to rade najmodavci u Hrvatskoj koji su gotovo u potpunosti lišeni odgovornosti prema državi, gradu ili najmoprimcu što zasigurno proizvodi i smanjenu odgovornost najmoprimca.
U Hrvatskoj je, međutim, najprije potrebna ''politička volja za
izmjenu Zakona o najmu koji štiti najmoprimce, urbane politike
koje vide zemljište u javnom vlasništvu kao resurs za povećanje
stambenog fonda u javnom vlasništvu koji ne podrazumijeva metode
stambene politike poput one zagrebačkog gradonačelnika u
kojima gradi naselja na rubu grada i gdje grad de-facto špekulira
vlastitim zemljištem''.
Potreban nam je, zaključila je Marčetić objašnjavajući
primjer Beča, ''razvoj neprofitnih
modela stanovanja poput stambenih zadruga i da država i
gradovi to podrže na način kako to, primjerice, radi Beč ili
Zurich, odnosno potreban nam je zaokret prema razvojnim
strategijama, a ne prema dugoročnom zaduživanju građana i
izvlačenja vrijednosti iz naših džepova zarad dobrobiti
financijskih institucija''.
