Neslaganje službene Moskve s vanjskopolitičkim apetitima Beograda, posebno po pitanju potrebe stvaranja tzv. balkanske federacije, kao i Staljinov sve izraženiji animozitet prema Titu, rezultirat će u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata sve češćim kritikama na račun jugoslavenskog komunističkog i državnog rukovodstva. Presudni trenutak koji će odrediti buduće jugoslavensko – sovjetske odnose bila je Rezolucija Informbiroa, tijela kojim je Komunistička partija SSSR-a kontrolirala rad svih ostalih europskih komunističkih partija, objavljena u lipnju 1948. godine.
Rezolucijom je Jugoslavija optužena za izdaju osnovnih komunističkih načela te za brojne pogreške u vođenju unutrašnje i vanjske politike. Na sveopće iznenađenje, Tito i Jugoslavija nisu prihvatili kritiku nego su napad članica Informbiroa proglasili netočnim i nepravednim. Unatoč činjenici da je jugoslavenska ekonomija u to vrijeme najvećim dijelom ovisila upravo o suradnji i razmjeni sa SSSR-om i ostalim komunističkim državama, a da su odnosi sa Zapadom u svakom pogledu bili vrlo loši, jugoslavensko rukovodstvo predvođeno Titom odlučilo se za otpor.
Uz posljedice do kojih je došlo prekidom diplomatskih, ekonomskih, kulturnih, sportskih i ostalih međudržavnih odnosa novonastala situacija predstavljala je i prijetnju po suverenitet i integritet Jugoslavije. Gomilanje oružanih snaga i česte incidente na granicama s Jugoslavijom mnogi su vidjeli kao korak prema vojnoj agresiji na tu zemlju.
U tom slučaju važnim faktorom nestabilnosti smatralo se one jugoslavenske komuniste koji su nastavili vjerovati u nepogrešivost Sovjetskog Saveza i Staljina. Takvih pojedinaca bilo je na svim političkim i upravljačkim razinama, od najnižih lokalnih do rukovodećih republičkih i saveznih. Poseban problem predstavljali su komunisti u redovima Jugoslavenske armije (JA), naročito oni koji su obnašali visoke zapovjedne funkcije.
Odluka o osnivanju Golog otoka
Razvoj događaja u zemlji, odnosno konfuziju koju je među komunistima izazvala Rezolucija IB-a, kao i sve otvorenije neprijateljstvo od strane istočnoeuropskih komunističkih država, jugoslavenske su vlasti shvatile kao upozorenje i poticaj na reakciju. Kako bi uklonilo potencijalnu prijetnju od "unutrašnjeg neprijatelja" državno rukovodstvo donosi odluku o zatvaranju "staljinista", "informbiroovaca" ili "ibeovaca", najprije u postojeće zatvorske institucije a zatim i u posebnu, za tu priliku osnovanu, kaznionicu odnosno logor na Golom otoku.
Odluka o osnivanju logora na Golom otoku donesena je početkom 1949., a prvi zatočenici počinju dolaziti već u srpnju iste godine. Nije poznat točan broj zatočenih na Golom otoku. Najnovija istraživanja ukazuju da se radi o otprilike 13 tisuća osoba. Iako su zatočenici dolazili iz svih jugoslavenskih republika, gledajući nacionalni sastav najviše je bilo Srba, Crnogoraca i Hrvata.
Većinu zatočenika činili su muškarci, ali je kroz logorski sustav prošlo i gotovo 900 žena. Od posljedica torture, iscrpljenosti i bolesti na Golom otoku je život izgubilo 287 osoba. Osuđenici su vlakovima dopremani u luku Bakar, a odatle brodom na Goli otok. Cijeli proces se odvijao u tajnosti, kao što je i postojanje samog logora bila tajna za ostatak jugoslavenske javnosti.
Glavna funkcija logora na Golom otoku bila je politički preodgoj kažnjenika. Taj cilj nastojao se postići ponižavanjem zatočenika, različitim oblicima psihičkog i fizičkog maltretiranja, te posebice teškim prisilnim radom u otočkom kamenolomu i rudniku. Osim toga, sami logoraši su primoravani da jedni druge "istražuju", prokazuju upravi logora, ali i da sudjeluju u međusobnom fizičkom zlostavljanju. Vremenom su na Golom otoku izgrađeni manji industrijski pogoni u kojima su logoraši izrađivali namještaj, podne i zidne pločice, te vršili manje popravke brodova. Svom zaradom raspolagala je uprava logora, odnosno Udba.
Sve o osnivanju Golog otoka, torturi zatvorenika i metodama komunista pogledajte u videu.
Sve epizode serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte OVDJE.
