Godinama se mještani Marčelja u zaleđu Rijeke guše u smradu, a javnost u stalnim, negativnim, čak i šokantnim vijestima oko Centra za gospodarenje otpadom na Marišćini, o čemu jeprije ljetne stanke raspravljala i Županijska skupština Primorsko-goranske županije te donijela zaključke o provedbi studije utjecaja Marišćine na zdravlje mještana Općine Viškovo. Uz Marišćinu, koja je trebala postati rješenje, a ostala je problem, rasle su i brojne udruge građana i ekologa, pa je i sama Općina Viškovo zatražila njeno zatvaranje. Ipak, valja podsjetiti da je cijela priča zapravo trebala biti pozitivna.
Novi list, tako, navodi da se u sustavu gospodarenja otpadom, ovim i sličnim projektima, trebao otvoriti velik broj takozvanih zelenih radnih mjesta, što je jedan od primarnih ciljeva nedavno usvojenog Europskog zelenog plana, prema kojemu ona ne predstavljaju samo borbu protiv nezaposlenosti, već i protiv degradacije okoliša i klimatskih promjena. No, i prije toga Hrvatska se obvezala, tijekom pristupanja u Europsku uniju, promijeniti svoje loše navike u gospodarenju otpadom i ojačati zaštitu okoliša. I prije Marišćine je bilo mnoštvo legalnih i ilegalnih odlagališta otpada, koja su često bila smještena u prirodi te ugrožavala šume i vodotoke. O požarima da i ne govorimo.
No, tek je 2013., donošenjem Zakona o održivom gospodarenju otpadom, koji je uz izmjene i sada na snazi, gospodarenje otpadom definirano kao nacionalni interes, što je omogućilo Vladi i Ministarstvu zaštite okoliša propisivanje mjera koje su dužne provesti županije, općine i gradovi. Pristupanjem EU, njihovi su normativi preneseni u domaće zakonodavstvo, a s obzirom na to da dotadašnja smetlišta nisu udovoljavala novim propisima trebalo ih je zatvoriti u roku od godinu dana nakon početka rada centara za gospodarenje otpadom, koji su postali ključni dijelovi sustava i trebali su riješiti probleme koje sad ima Marišćina.
Sve je bilo spremno prije 20 godina
Europska unija je iz pretpristupnih fondova sufinancirala izgradnju takvih centara, a među prvima su se prijavile Primorsko-goranska i Istarska županija. Jedan od preduvjeta za dobivanje novca bila je i kvalitetna dokumentacija o prostornom uređenju, zaštiti okoliša i održivm razvoju koju je Primorsko-goranska županija imala zahvaljujući tadašnjemu Zavodu za održivi razvoj i prostorno planiranje. Sve osnove gospodarenja otpadom bile su zacrtane još 1996. studijom koju je za Primorsko-goransku i Istarsku županiju izradila inozemna tvrtka Ramboll, a bila je financirana sredstvima Europske investicijske banke. Također, Županijskim prostornim planom su bile određene četiri lokacije za gospodarenje otpadom, a 1999. je Županijska skupština, uz blagoslov Općine Viškovo, odabrala Marišćinu.
U međuvremenu je na isti način saniralo smetlište Viševac, a u pripremi je i sanacija odlagališta opasnog otpada Sovjak. S obzirom da je gospodarenje otpadom od posebnog državnog interesa, projekt izgradnje centra na Marišćini vodili su Ministarstvo zaštite okoliša, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te Ministarstvo financija. EU je kao financijer uvjetovala odabir tehnologije i bila je nositelj izrade projekata, po kojima su radili inozemni izvođači, jer domaće građevinske tvrtke nisu imale nikakvih referenci. No, s obzirom na toliki stupanj kontrole i pedantnu dokumentaciju, pitanje je - gdje je zapelo?
Previše komunalnog otpada
Odgovor se krije u rješavanju problematike komunalnog otpada, što je zakonski u nadležnosti gradova i općina. No, zbog dugotrajne izgradnje Marišćine, koja je tehnički bitno kvalitetnija od prijašnjih odlagališta, velike količine komunalnog otpada iz Rijeke i okolice dopremane su na prepunjeno odlagalište Viševac, gdje su se balirale i vozile na privremenu plohu pored centra na Marišćini. Primorsko-goranska županija je tada ishodila od ministarstva sve potrebne dozvole, no procesi razgradnje baliranog otpada su s vremenom potaknuli širenje smrada. Do toga možda ne bi ni došlo u tolikoj mjeri da postoji adekvatan sustav odvajanja otpada, no zbog njegova nedostatka na Marišćinu je dovezeno više otpada nego što je bilo predviđeno projektom, a zbog čega je znalo doći i do povremenih zastoja u radu pogona za mehaničko-biološku obradu, piše Novi list.
"Smanjenju negativnih utjecaja Centra na Marišćini najviše bi pridonijelo smanjenju količine biorazgradivog iz komunalnog otpada, što je zadatak gradova i općina putem izgradnje postrojenja za obradu takvog otpada. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost raspisao je natječaje na koje se mnoge jedinice lokalne samouprave nisu javile, jer je uvjet bila pripremljenost prostornoplanske i projektne dokumentacije. Jednako tako, a upravo zbog činjenice da nisu svi poslovi u području gospodarenja otpadom u ingerenciji Županije, župan je više svojih redovitih sastanaka s gradonačelnicima i načelnicima s područja naše Županije posvećivao temi gospodarenja otpadom te okupljao predstavnike jedinica lokalne samouprave i njihovih komunalnih društava radi poticanja rješavanja onih dijelova sustava koji su izvan nadležnosti Županije. Primorsko-goranska županija redovito i na vrijeme ispunjava sve zadaće koje su joj Zakonom o održivom gospodarenju otpadom stavljene u nadležnost, a to su: prikupljanje godišnjih izvješća jedinica lokalne samouprave o provedbi državnoga plana gospodarenja otpadom na njihovim područjima, izrada objedinjenog izvješća i dostava Ministarstvu do 31. svibnja tekuće za proteklu godinu, vođenje registra onečišćavanja okoliša između ostaloga i otpadom, te izdavanje dozvola za gospodarenje neopasnim otpadom, pa ni s tog osnova nema mjesta prozivanju Županije", poručila je Koraljka Vahtar-Jurković, profesorica na Građevinskom fakultetu u Rijeci i pročelnica županijskog Upravnoga odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša.
Odgovornost građana i institucija
Dodala je i kako je odgovornost resornog ministarstva dosad neriješen problem plasmana goriva iz otpada, a pojavio se i problem povećanja cijene zbrinjavanja otpada. Taj je pak problem, povezan s ranije spomenutim neselektivnim zbrinjavanjem otpada. Naime, lokalna je samouprava morala izdvojiti dosta novca za nabavku kontejnera za papir, plastiku i metal, staklo, biološki razgradivi i ostali otpad te vozila, ali i izgradnju pretovarnih stanica i reciklažnih dvorišta. Ulagalo se i u zapošljavanje nove radne snage.
"Vjeruje li itko da sve to, te sve što je novo nabavljeno i što zahtijeva puno više truda i rada prilikom selekcije, može koštati manje? Može li išta složenije koštati manje? Kad razmišljamo o cijeni zbrinjavanja otpada, trebalo bi usporediti je s drugim troškovima koje svrstavamo pod režije, a posebno bi ih trebalo usporediti s izdacima za prijevoz ili mobilnu komunikaciju, pa se upitati koliko prosječna obitelj izdvaja mjesečno za automobil ili mobitele? Mislimo li ispravno kad opravdanim troškovima smatramo samo one koji nam trenutno čine život udobnijim i ugodnijim, ili nam se barem tako čini. Imamo li pravo kada mislimo da netko drugi treba rješavati naše probleme, zbrinjavati otpad koji smo mi proizveli, plaćati naše račune? Polazište u poimanju ovoga problema trebalo bi biti da smo kao proizvođači otpada svi za to odgovorni, a ne uvijek tražiti krivca u nekome drugome", smatra Vahtar-Jurković i dodaje kako bi se odgovorni trebali posvetiti plasmanu odvojeno prikupljenih sirovina, pa se upitati funkcionira li uopće i u kojoj mjeri tržište za otkup recikliranog otpada.
Zbog problema na Marišćini, provedena su brojna dodatna ispitivanja i aktivnosti s ciljem sprječavanja širenja smrada. No, ako se svi dionici sustava gospodarenja otpadom ne uključe aktivno u rješavanje ovog pitanja, niti to neće biti dovoljno za ublažavanje negativnih posljedica koje osjećaju žitelji općine Viškovo, piše Novi list.
