Tko prije nije zaplakao, jer ipak srebro na svjetskom nije za suze, osim za suza radosnica, u ovom je trenutku morao. Luka Modrić najbolji je nogometaš svijeta. Ali put do zvijezda bio je trnovit. Nekoliko brojeva veća jakna. Velebitska bura koja i kad piri probija kroz kosti.
"Baba jela ga je zvala: 'Luka, srićo babina, dođi srićo babina, dođi srićo babina'", priča nam Dujo Modrić, rođak Luke Modrića. Bilo mu je tek šest godina kada je njegova obitelj, nakon što mu je ubijen djed i zapaljena kuća, morala pobjeći iz Modrića pokraj Obrovca u Zadar.
Čim bi stale granate, iz prognaničkog je hotela jurio van igrati nogomet. Siromašni roditelji nisu mu mogli kupiti štitnike, pa mu ih je otac sam izradio. Od drveta. Treneri su govorili da je presramežljiv i preslab da bi bio nogometaš.
Odmah nakon osnovne škole odlazi na stipendiju u Zagreb, u Dinamo. I već tamo pokazuje da iako je sramežljiv, slab nikako nije. A skroman je bio i kad su u Dinamo počele stizati prve velike ponude za te, danas zlatne, noge.
Samozatajan kakav je nije baš uživao ni u intervjuima. Sanjao je da igra u velikom europskom klubu, ali uprava je tada imala drugačije planove. Pa je s knedlom u grlu i suzom u oku i sam sebe uvjeravao da je sretan. Kao da je mislio - izdržat ću.
I izdržao je. Stigla je ponuda Totenhema. A onda je došlo vrijeme za kraljevski Real. 2012-ta, 30 milijuna eura. "Uz dužno poštovanje svim klubovima na svijetu ja mislim da je san svakog igrača kad počinje igrat nogomet je da igra za Real Madrid. Moj se san ostvario i ja sam presretan", govorio je Modrić.
Sve medalje, svi pehari ne mogu se usporediti s onim što je Modrić doživio prekjučer. U Rusiju je otišao pomalo omražen od navijača, s optužnicom da je lagao na sudu. Vratio se kao najbolji nogometaš svijeta. Dobrodošao kapetane.
