Vukovarci i Vukovarke u neizmjernoj tuzi proživljavaju ove dane. Nijedan mjesec im nije lak, ali studeni otvara duboke i  bolne rane. To je doba godine posebno teško i za sve one koji su u obrani Vukovara izgubili najmilije. Mnogi od njih nemaju čak ni mjesto na koje bi voljenima mogli odnijeti barem cvijet.  

Tijekom gotovo tromjesečne opsade Vukovara stradalo je 2717 hrvatskih branitelja i civila, a grad je gotovo sravnjen sa zemljom. Nakon gotovo tromjesečne vojne opsade obrana grada slomljena je 18. studenoga 1991. godine.

U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila, a iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i građana drugih nacionalnosti.

Mnogim zarobljenima izgubio se svaki trag, ali njihove obitelji i prijatelji i dalje ih traže. Kako godine prolaze, nade je sve manje, ali i dalje postoji.

Već 28 godina, gotovo tri desetljeća, za neke i pola života, za neke cijeli život, prošlo je otkad Zoran i njegova mlađa kći Marija Brekalo ne znaju gdje je Sabina Brekalo, Zoranova majka i Marijina baka. 

Zoran i Sabina Brekalo (Obitelj Brekalo)

Sabina je bila jedna od kuharica koja se brinula o obrocima za ljude u Borovo Commerceu, a nakon pada Vukovara njezina je sudbina nepoznata. Dragovoljac, branitelj Vukovara i Vukovarac sa zagrebačkom adresom Zoran, za RTL je kazao da teško podnosi tu činjenicu: ''Za mamu ja ni danas ne znam gdje je. Ja upalim svijeću, ali znate, ne mogu reći - to je grob moje majke. Ne bi tako trebalo biti. A moja mama nije nestala, moja mama je mučena i ubijena u Borovu Selu, bačena je u Dunav. I dan danas nakon 28 godina, država i pravosuđe ne kažu tko je, što je ...''

Zoranov otac Božo prošao je logore u Stajićevu i Nišu, a u Zagrebu je umro sa 66 godina ne dočekavši da pronađe voljenu suprugu. Zoran je kao i većina branitelja, bio u 204. vukovarskoj brigadi i dok se još moglo, nekoliko je puta majku htio izvesti iz grada, ali nije uspio. 

Suprugu i stariju kćer Zoran je uspio izvesti iz grada, a njegova mlađa kći Marija baki Sabini, kojoj  jako nalikuje, napisala je prije nekoliko godina dirljivo pismo u kojem zahvaljuje baki jer je hrabro odlučila ostati u svome gradu i ne predati se, a jednoga dana tamo gore, visoko na nebu, vjeruje Marija, srest će se baka i unuka, onako kako treba i kako je i trebalo biti. 

Marija Brekalo 

Draga moja bako, nema te već 25 godina. Tih 25 godina moj tata živi bez tebe, svoje majke. I boli ga, osjetim i vidim da ga iznimno boli. Nedostaješ mu kao i svakome djetetu koje rano ostane bez svoje majke, samo što on to onako tipično vojnički i bez izravnog pokazivanja osjećaja podnosi. Stalno gledam u jedinu sliku iz Vukovara koja mu je ostala s tobom, sliku iz njegova djetinjstva kada se sve činilo dobro, kada nije bilo ni naznake boli i patnji koja će za nekoliko godina nastupiti. Joj, bako, da sam te barem mogla držati za ruku kada te jako boljelo, kada su bili grubi prema tebi. Tako sam žalosna zbog svega što si na kraju svojega nedužnog života prošla. Žalosna sam jer ti danas nemam gdje zapaliti svijeću. Žalosna sam što te nisam upoznala, što ti nikada nisam mogla dati poljubac i snažno te zagrliti. Žalosna sam i nedostaješ mi. Nedostaje mi moja hrabra baka Sabina s kojom bih radila kolače, provodila praznike i blagdane u toplome domu kao što su sva djeca radila sa svojim bakama. Svi govore da si bila iznimna osoba, uvijek spremna pomoći. Kažu mi da nalikujem na tebe, da imamo isti osmijeh. Obećavam ti, bako, nosit ću taj ''naš'' osmijeh na licu zauvijek! Neću dopustiti da ga bilo tko ugasi onako kako je ugašen tvoj vrijedni život. Obećavam ti!

Još ti jednu stvar, bako, želim reći. Hvala ti! Hvala ti za svu žrtvu koju si prošla da bih ja danas živjela mirno i uživala u svemu što imam. Hvala ti što si bila heroj i hrabro odlučila ostati u svome gradu. Odlučila si ne predati se. Hvala ti što si čuvala svoj dom da ga ne uzmu oni kojima taj isti dom ne pripada. Nije pripadao tada i obećavam ti, bako, neće nikada! Hvala ti za sve! Vidimo se jednoga dana tamo gore, visoko na nebu!

POGLEDAJTE Zoran Brekalo već 28 godina traži svoju majku: 'Ja upalim svijeću, ali znate, ne mogu reći - to je grob moje majke. Ne bi tako trebalo biti''