U više navrata pisao sam o događajima iz svibnja 1945., analizirajući njihove uzroke i ukazujući na njihove posljedice. Bili su to trenuci koji su označili kraj rata, nastanak nove države i uspostavu potpuno novih društveno-političkih odnosa. Nekoliko desetljeća kasnije svibanjski će događaji ponovo nagovijestiti brojne i sveobuhvatne promjene, kako po pitanju nastanka nove države tako i uspostave novih društveno-političkih odnosa. S razlikom što će ovaj put umjesto kraja označiti početak rata.
Prvi se dogodio 13. svibnja 1990. i o njemu su napisani brojni novinski i znanstveni članci, snimljeni dokumentarni i igrani filmovi. Riječ je naravno o najpoznatijoj utakmici koja nikad nije odigrana. Onoj između Dinama i Crvene Zvezde. O događajima s maksimirskih tribina stvarno nemam ništa novo ili nepoznato za reći, pa bih se umjesto na tu nedjelju ovom prilikom osvrnuo na večer uoči i jutro nakon "utakmice".
Tijekom subote, 12. svibnja, u Sisku su se počeli okupljati navijači Crvene zvezde ne samo iz grada i okolice nego i cijele Jugoslavije. Istu večer u vidno pripitom stanju bauljali su gradom u Zvezdinim dresovima, omotani u velike srpske zastave (bez petokrake), pjevajući navijačke, ali i četničke pjesme. Milicija se u ove otvoreno nacionalističke "incidente" nije htjela miješati, ili u njima nije vidjela ništa problematično da bi se umiješala. Nije nevažno spomenuti da su uz pridošlice vrlo glasni u isticanju svog srpstva tu večer bili upravo moji sugrađani, a među njima i moji brojne školski kolege.
Od kupaćih do maskirne uniforme
Jednoga od njih ugledao sam u ponedjeljak kako na ulaznim vratima naše škole okupljenim znatiželjnicima nešto žustro objašnjava držeći čudan narančasti predmet u rukama. Prišao sam bliže i shvatio da se radi o krhotini polomljene stadionske stolice. Upravo u tom trenutku isti taj moj školski kolega, s pomalo zastrašujućim žarom u očima, detaljno je opisivao kako su jednog navijača izudarali tom stolicom i zatim se "napili hrvatske krvi".
Možda je sve izmislio, preuveličao ili prepričavao ono što je od nekoga čuo, ali sama činjenica da šesnaestogodišnjak s kojim sam dane provodio igrajući nogomet i komentirajući cure izgovara takve riječi bila je po mnogočemu jedan od prijelomnih trenutaka u mom životu. Unatoč šoku, u tom trenutku ipak još nisam ni slutio da će za nešto više od godinu dana početi rat, niti da ću ja sljedeće ljeto umjesto u kupaćim gaćama na nekoj plaži provesti u maskirnoj uniformi s oružjem u ruci. Ali sam nekako osjećao da se razdoblje bezbrižnog odrastanja na (meni) neočekivan i neželjen način prebrzo približavalo kraju.
Drugi sudbonosni svibanjski događaj odigrat će se gotovo točno godinu dana kasnije. U srijedu 15. svibnja 1991. Stipe Mesić kao predstavnik Hrvatske trebao je postati predsjednik Predsjedništva SFRJ. Ovo tijelo, sastavljeno od predstavnika svih jugoslavenskih republika i pokrajina, imalo je nakon Titove smrti ulogu kolektivnog šefa države. Svake godine 15. svibnja predstavnik druge republike ili pokrajine bio bi izabran za prvog među jednakima, odnosno za predsjednika Predsjedništva. Te 1991. došao je red na Hrvatsku.
Međutim, izbor koji je inače bio tek proceduralno pitanje sada se prometnuo u prvorazredan politički problem. Ustavom propisanu praksu različitim je makinacijama nastojao potkopati čovjek koji je proteklih nekoliko godina od visokopozicioniranog političara iz Srbije prerastao u srpskog vođu.
Miloševićevo događanje naroda
Postavljanjem sebi lojalnih političara na rukovodeće funkcije u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu, organiziranjem tzv. događanja naroda (mitinga potpore njegovoj politici), zapaljivim govorima o zaštiti Srba (svih i svuda), ali i prisvajanjem saveznih institucija, uključujući i Predsjedništva, Slobodan Milošević je, pod izlikom obrane, ustvari započeo s procesom rastakanja Jugoslavije. Srpski nacionalizam koji je, da parafraziram Vuka Draškovića, inteligencija osedlala, a on uzjahao, pružit će priželjkivani vjetar u leđa i svim ostalim južnoslavenskim nacionalizmima.
Mjesec i pol nakon ustavom predviđenog roka Mesić će ipak biti izabran i tako postati posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ. U svojim sjećanjima navest će da je njegov zadatak bio predvoditi proces razdruživanja zajedničke države i istodobnog uspostavljanja saveza suverenih država na jugoslavenskom prostoru, a zatim i njihova integriranja u Europsku zajednicu. Kako je taj proces trebao izgledati, bi li bio sličan razdruživanju Čehoslovačke ili SSSR-a, nažalost nismo imali prilike saznati.
Da su zajedničkoj državi, barem onakvoj kakva je postojala četrdeset i pet godina, dani odbrojeni pokazat će i treći događaj kojeg se ovom prilikom prisjećam. Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. velika većina građana Hrvatske odlučila je da "Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama", ali da "ne ostaje u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi".
S obzirom na to da savezni vrh nije pokazao razumijevanje za ovakav scenarij hrvatski (i slovenski) parlament donijet će mjesec dana kasnije odluku o pokretanju procesa razdruživanja od drugih republika i SFRJ.
Niti u tom trenutku niti ikada kasnije nije mi bilo žao Jugoslavije. Barem ne onakve u kakvoj sam živio pred sam kraj njezina postojanja. Bilo je više nego očito da se prevelik broj građana u njoj iz različitih razloga nije osjećao dobro. Međutim, iako narodna mudrost sugerira da je bolje biti sretno razveden nego u nesretnom braku jugoslavenski je slučaj pokazao kako nesretan brak može završiti s još nesretnijim razvodom.
Osim toga, ni samački se život u sljedećih trideset godina neće pokazati nimalo jednostavnim. To će posebno doći do izražaja u onim situacijama u kojima nije bilo bračnog partnera kojega bi se moglo okriviti za vlastite promašaje. A od svibnja 1991. do svibnja 2021. takvih je situacija, i promašaja, bilo i previše.
